A boja fasade? Dajte onu koja je na akciji!

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata je izgradnjom stambenih blokova, kojima se trebalo riješiti pitanje stanovanja, drastično promijenilo i formiralo urbani pejzaž grada Splita. Više od pola stoljeća kasnije, ta ista naselja, nastala na postavkama moderne arhitekture, doživljavaju još jednu promjenu. Zub vremena zagrizao je i njihove fasade te oni koji mogu obnavljaju ih. Poznata slika grada tako mijenja boju, a u toj promjeni, osim same želje za boljim uvjetima stanovanja, na žalost, često očitavamo i nerazumijevanje moderne arhitekture.

Jedan od možda najupečatljivijih takvih primjera je neboder Ive Radića uz Ulicu Domovinskog rata, dakle na glavnoj prometnici koja vodi u grad. Jedan od četiri ista nebodera koji su realizirani između 1961. i 1965.g, onaj koji prvi susrećemo dolazeći u grad, stanari su još 2008. obnovili te je fasada osvanula u par tonova oker boje.

01 radic

Neboder Ive Radića stanari su još 2008. obnovili te je fasada osvanula u par tonova oker boje

U polemici koja je slijedila u medijima arhitekti su mahom osudili odabir boje, ali stanari su zadovoljni novim ruhom zgrade. U tom odabiru boje sažela se cijela promjena koju je sistem stanovanja prošao u zadnjih pola stoljeća. Prelazak problema stanovanja iz ruku države na tržište, tj. prelazak samog vlasništva stana na stanare kroz proces otkupa stanova, doveo je do toga da stanari zgrade sami odlučuju o njenoj sudbini. U primjeru ovog Radićevog nebodera, kako navode dnevne novine iz vremena bojanja zgrade, zapravo se od šezdeset i šest stanara samo njih sedmoro pojavilo na sastanku s izvođačima te iz ponuđenog kataloga izabralo baš ove boje “jer se lako održavaju”. Dakle, sedmoro stanara, vođeni praktičnim pitanjem održavanja boje, odlučilo je o novoj kolorističkoj slici grada. I premda možda ovi neboderi nisu najbolji primjer Radićeve arhitekture u Splitu, oni jesu produkt iznimno racionalnog promišljanja arhitekture u lokalnom ambijentu. Kao složena, zemljana i organska boja, u nekoj zamišljenoj skali boja, oker bi bio dijametralno oprečan čistim bojama racionalnog razmišljanja. A Radić je u svom promišljanju sve boje arhitekture sažeo u bijelu. Bijele je boje bio i ovaj neboder, a artikulacija fasade odvijala se u različitoj čistoći bijele, kao rezultat različitih materijala koji su korišteni.

02 radic

05

Okerizacija Radićeva nebodera sažela je cijelu promjenu koju je sistem stanovanja prošao u zadnjih pola stoljeća

Ovaj slučaj spominje u uvodu izložbi i istoimenoj publikaciji “Misli o čuvanju moderne arhitekture” iz 2012. godine i Darovan Tušek: “Ako smo već preživjeli okerizaciju Radićeva nebodera u Ulici Domovinskog rata, možemo li barem spriječiti da se sličnim nadahnućem nekog drugog upravitelja zgrade iz sredstava pričuve preboje i Fabrisovi neboderi na Glavičinama, ili pak da se s Radićevim neboderima na Špinutu dogode nepredviđene ekshibicije kao što su se dogodile na kući na Obali kneza Branimira?”. Na žalost, odgovor na ovo pitanje je izgleda negativan. Rasprave i pokušaji valorizacije moderne arhitekture za koje se zalaže struka su, izgleda, ostali zatvoreni u tim uskim krugovima, te je i jedan Fabrisov stambeni sklop neadekvatno obojen.

09

Na pročelju nebodera Stanka Fabrisa dominirale su zidne plohe žutih tonova s povremenim crvenim akcentima te bijele linije koje odaju raspored katova 

Ne radi se o jednom od nebodera na Glavičinama koje Tušek spominje, već o prvom realiziranom neboderu tog tipa iz 1959. – 1962. godine. Stambeni sklop Stanka Fabrisa na križanju Držićeve i Višeslavove ulice sastoji se od dva polegnuta bloka uz ulice te uvučenog nebodera. Potreba za racionalizacijom gradnje i tehnološke mogućnosti vremena rezultirali su oslobađanjem fasade od nosive zadaće te njenog prepuštanja novim temama i igri oblikovanja. Fabris u ovom primjeru, koji će kasnije biti ponovljen u sklopu u Ulici Domovinskog rata i na Glavičinama, tretira fasadu kao izmjenu punih ploha zida i otvora koji kvalitetno osvjetljavaju cijelu prostoriju te pružaju pogled prema vani u punoj visini etaže. Sva dodatna artikulacija odvija se na kolorističkom planu.

010

Danas ovaj Fabrisov neboder jest žut, ali crveni akcenti su izgubljeni, kao i duboko promišljanje boje koje je Fabris imao u svojoj arhitekturi

U ovom primjeru dominirale su zidne plohe žutih tonova s povremenim crvenim akcentima te bijele linije koje odaju raspored katova te upotpunjuju neoplastičnu kompoziciju fasade. Odabir žute i crvene tumači se kao odgovor mediteranskom suncu nad gradskom lukom na koju i gleda neboder, kao što sivi i plavi tonovi nebodera na Glavičinama odgovaraju boji neba i planina u pozadini grada. Danas ovaj Fabrisov neboder jest žut, ali crveni akcenti su izgubljeni, artikulacija fasade je pojednostavljena, a simbolika boja koju je prvobitno imao je izgubljena. Da stvar bude još gora, polegnuti blokovi ovog kompleksa obojani su u blijedo ljubičasto i blijedo zeleno, njihove fasade izgubile su svaku kolorističku, pa zahvaljujući novoj izolaciji i blagu plastičnu artikulaciju koju su prvotno imale. Duboko promišljanje boje koje je Fabris imao u svojoj arhitekturi, boje koja je tipična za ranu modernu, tako je potpuno izgubljeno iz gradskog tkiva kojeg je upravo ova arhitektura oblikovala.

Kada govorimo o boji moderne arhitekture neizbježan je i Ivo Vitić. Premda u Splitu nema primjera koji koloristički mogu parirati zagrebačkom sklopu u Laginjinoj, stare crno bijele fotografije nebodera izgrađenog u sklopu s Domom JNA (danas Gradska knjižnica Marko Marulić), između Pojišanske i Ulice Kralja Zvonimira, odaju kontrastnu artikulaciju fasade postignutu tamnim griljama i svijetlim zidom koja ima sličnu dinamiku one u Zagrebu. Trenutno stanje u kojem se kontrast pokušava postići izmjenom blijedo žutih i bijelih ploha zasigurno ne ide u prilog vrijednosti ove arhitekture.

03 vitic

04 vitic

Neboder Ive Vitića: kontrast koji se pokušava postići izmjenom blijedo žutih i bijelih ploha zasigurno ne ide u prilog vrijednosti ove arhitekture

Potpuno nepoštivanje izvornog kolorita ili njegovo pojednostavljivanje na štetu originalne artikulacije fasade nije nešto što se dogodilo samo navedenim primjerima. To je fenomen koji zahvaća sve veći broj zgrada Splita 2, ali i arhitekture nastale u drugim povijesnim razdobljima. Osim na objektima pod konzervatorskom zaštitom, a moderne gradnje tu je malo, boje na fasadama nisu u ničijoj nadležnosti.

Kao arhitektica i gradska vijećnica Danira Matošić Matičević o ovom problemu ovako govori: “Sve je prepušteno volji stanara i stanouprave. Ovisi o tome hoće li se neki predstavnik kućnog savjeta sjetiti pitati neku stručnu osobu ili se osloniti na vlastite estetske kriterije. Odabir boje često odredi i to čega ima na lageru ili je možda na akciji. Grad Split bi mogao uvesti reda unošenjem odredbi o rekonstrukcijama pročelja i bojanju u GUP, moglo bi se uvjetovati da se ishodi nekakva suglasnost, ali pitam se tko bi u Banovini uopće bio stručan izdati takvu suglasnost?”

07

Sve je prepušteno volji stanara i stanouprave, rezultat: potpuno nepoštivanje izvornog kolorita ili njegovo pojednostavljivanje na štetu originalne artikulacije fasade

Ipak, o takvim odredbama još se niti ne razmišlja te je grad prepušten proizvoljnom bojanju pojedinaca. Uz sve probleme grada možda problem boje i ne zvuči tako strašno, ali kaos pastelnih boja s jedne strane i svih tonova okera s druge, postepeno mijenja sliku grada. Nekakva odredba bi zasigurno tu uvela reda, ali ne treba niti zanemariti edukaciju stanara. Kada bi rasprave o modernoj arhitekturi izašle iz krugova stručnjaka, možda bi i se i stanari bolje informirali o vrijednostima svoje zgrade prije nego se upute u njenu obnovu.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija