Arhitekti u proširenom polju
Prošlog vikenda, u dubrovačkom hotelu Valamar Lacroma, održani su trinaesti i posljednji Dani Orisa prije pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Da li ovaj znakoviti broj i ova znakovita činjenica također obilježavaju kraj jedne faze u razvoju jednog od najznačajnijih časopisa i kongresa o arhitekturi u regiji i početak neke druge? Vjerojatno da, ali pitanje je koju poziciju će ta faza zauzeti. Naime, neke od promjena koje smo uočili na kongresu, kao što su interdisciplinarnost i otvaranje prostora za pitanja iz publike, mogle bi dosadašnji relativno zatvoreni, gotovo televizijski format ove manifestacije odvesti ka suvremenijim modelima komunikacije, što bi u kontekstu pomanjkanja mjesta za ozbiljnu diskusiju o arhitekturi i prostoru u široj javnosti, bilo i više nego dobrodošlo. Podsjetimo, kao jedan od primjera ovog topljenja prostora diskusije, časopis Čovjek i prostor reducirao je broj svojih tiskanih izdanja na jedno ili dva godišnje.
U tom smislu, uz vještu moderaciju Maroja Mrduljaša i Dinka Peračića, publika je uz izlaganja četiri arhitekta, imala priliku poslušati, tri političara, ali i postaviti pitanja, jednom znanstveniku, jednom dizajneru i jednom kustoskom dvojcu. Simpozij je tako otvoren političkim blokom, u kojem je predsjednik Hrvatske komore arhitekata,Tomislav Ćurković najavio temu 4. Kongresa hrvatskih arhitekata – pomalo arhaičnog prizvuka – Zemlja. Borka Bobovac, iz Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, predstavila je nedavno usvojeni dokument ApolitikA, a ministrica Anka Mrak-Taritaš osvrnula se na temu legalizacije.
Ben Roberts ˝Distribucijski centar Amazona˝
U arhitektonskom dijelu programa, Boris Podrecca predstavio je svoje realizacije u hrvatskim gradovima putopisnim predavanjem Croatia on the road. Manuel Aires Mateus pokazao je tlocrte, presjeke, i fotografije kuća savršeno uklopljenih u portugalski pejzaž. Amir Vuk iz Bosne i Hercegovine je realizacijama interijera ugostiteljskih sadržaja osim poetičnosti i liričnosti, naglasio lokalni kontekst, materijale i majstore kao osnovu svog stvaranja. Arhitektonski program, ali i cijeli simpozij, zaključio je profesor Hrvoje Njirić očekivano kvalitetnim i provokativnim predavanjem u kojem svoju arhitektonsku praksu smješta u socio-politički kontekst suvremene krize javnog prostora, koju bilježi nizom fotografija javnih prostora hrvatskih i svjetskih gradova, isječaka iz novina, klipova s interneta u kojima se jasno čita dugogodišnji kontinuitet njegovog interesa za ovu temu.
Ono što trinaesto izdanje Dana Orisa čini drugačijim u odnosu na prethodna, a što su organizatori kongresa istaknuli kao posebnu novost, zaokret je prema interdisciplinarnosti. Arhitektonskoj publici tako je predstavljen znanstvenik Ivan Đikić koji je predavanjem Motivacijom i kreativnošću do uspjeha pokazao recentna otkrića iz svog multidisciplinarnog frankfurtskog laboratorija, otkrivajući publici na koji način funkcionira rad njegovog znanstvenog tima, koje su sastavnice bitne za uspjeh u kompetitivnom okruženju, te kako potaknuti kreativni rad svih sudionika u procesu. Dizajner i ilustrator Mirko Ilić je gotovo autobiografskom pričom, u duhovitom i punkerski ciničnom nastupu, predstavio svoj opus od ranih ilustratorskih radova iz osamdesetih, poput naslovnica časopisa Danas, plakata za Itd, preko svojih početaka u New Yorku, rada u Timesu, do recentnih radova u svom vlastitom uredu.
Publika je osim predavanja imala priliku vidjeti i video intervju s Alvarom Sizom pod nazivom Viagem sem programa koji su kustosi Greta Ruffino i Raul Betti napravili u sklopu istoimene izložbe skica i crteža ovog značajnog arhitekta, otvorene u sklopu Dana Orisa u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, o kojoj smo pisali ovdje.
Chris Jordan ˝Midway˝
Kako možemo vidjeti, ponešto drukčiji format Dana Orisa koji je ovaj put ugostio imena iz polja izvan arhitektonske discipline te dopustio publici postavljanje pitanja nakon predavanja, daje naslutiti i potencijalni zaokret časopisa, koji se od osnivanja 1999. jednosmjernom komunikacijom bavio arhitekturom kao isključivo autonomnom disciplinom. Ovaj iskorak Orisa prema širenju polja, iako za svaku pohvalu, i dalje je nedovoljan. Prema već toliko citiranoj McLuhanovoj maksimi ˝Medij je poruka˝ promjena sadržaja ne znači mnogo ukoliko se ne promijeni medij.
Širenje tema, a time i širenje tržišta, zasigurno predstavlja dobar poslovni potez za Oris, ali da bi se Dani Orisa mogli pozicionirati kao zaista relevantna manifestacija te se nazvati interdisciplinarnom neće biti dovoljno pred publiku dovesti najzvučnije ime biomedicinske znanosti, jer je to nastavak iste prakse u kojoj jedan arhitekt pokazuje svoje tlocrte drugom arhitektu, a ovaj mu plješće. Ono što je potrebno da bi interdisciplinarnost imala smisla jest razgovor, za koji je potrebno postavljanje platforme sa određenom temom, setom pitanja, problema, teorijskih inputa i traženjem mogućnosti rješenja problema. U tom smislu, nije pitanje da li raznorodne discipline mogu slušati jedne druge, što su trinaesti Dani Orisa ponudili, sigurno mogu, pitanje je mogu li razgovarati različitim jezicima o istoj temi.
Slika Berlina koju je na twitteru objavio astronaut Chris Hadfield
U tom kontekstu, možda bi arhitektima bilo zanimljivo čuti što Ivan Đikić sa svojim znanjima o nevjerojatnim komunikacijskim putevima između milijardi proteina u stanicama misli primjerice o teritoriju? Možda u tom slučaju referenca za slijedeći Kongres hrvatskih arhitekata ne bi bila grupa Zemlja sa svojim manifestom iz 1929. (koji je za svoje vrijeme bio progresivan) nego umrežena komunikacija mega-molekula proteina koja čini mogućim ono što nazivamo životom. Ili bi bilo zanimljivo čuti što Boris Podrecca sa svojim znanjima o izvedbi savršene semperovske kože misli o proteinskom kodu; možda bi imao nešto za reći?
Možda se radi o tome na koji način različita disciplinarna znanja pridonose jedno drugome, ne u točkama u kojima se poklapaju kao što je kreativni rad, arhitekti znaju dosta, i previše, o kreativnom radu, nego u onim segmentima u kojima se razilaze ili uopće ne razumiju jedna druge. (To je put koji zagovara, primjerice, Richard Sennett u knjizi ˝Together: The Rituals, Pleasures and Politics of Cooperation˝). Možda se ne radi toliko o interdisciplinarnosti (inter-između) nego radije o transdisciplinarnosti (trans-kroz), o potencijalnom transferu, ili prevođenju iz jednog u drugo, koje bi trebalo omogućiti i poticati ne bi li se zaključilo gdje kao struka stojimo u svijetu i koliko smo prema njemu zaista otvoreni, koja znanja nam u suvremenom kontekstu nedostaju, koja su suvišna, gdje se trebamo širiti a gdje sužavati.
Google je objavio slike svog ˝Data Centra˝
Još 1978 Rosalind Krauss napisala je svoj poznati esej ˝Sculpture in the Expanded Field˝ ne bi li definirala teorijski okvir za radove umjetnika poput Roberta Smithsona koji prelaze granice, nisu skulptura, ali nisu ni krajobraz ni arhitektura. Aksiomatskom analizom Krauss definira kategorije krajobraza, arhitekture, ne-krajobraza i ne-arhitekture koje nadilaze kategorije skulputure, aksiomatskih struktura, konstrukcije i markiranih sitova. Nadograđujući se na ovaj esej, ˝Architecture’s Expanded Field˝ Anthonyija Vidlera registrira prošireno polje arhitekture, primjećujući da u arhitektonskoj produkciji, nakon nekoliko desetljeća autistične okupiranosti same sobom, napokon nastaju kategorije ne-arhitekture, koje prelaze granice između na primjer geografije i arhitekture, ili između biologije i arhitekture, ili između politike i arhitekture.
Ako zaista želi proširiti polje arhitekture te iskoristiti stvarnu mogućnost popunjavanja praznine koja je nastala nestajanjem mjesta prave diskusije o arhitekturi i prostoru, onda taj korak za Oris treba biti konkretan. Širenje polja potrebno je prakticirati promjenom samog medija, otvaranjem prostora za razgovor o konkretnim temama, otvaranjem pravog prostora za participaciju i pozivanjem više od jedne prakse koje su za otvaranje drugim disciplinama ili za prevođenje iz drugih disciplina zaista zainteresirane. Nadamo se da će Oris od vrućeg medija krenuti prema hladnom. U tom slučaju u proširenom polju možda će zaista stajati arhitektura, a ne, kao u slučaju ovog izdanja Dana Orisa, samo začuđeni arhitekti.
