Biti lakej vulgarnog kapitalizma ili kriminalnog miljea nije arhitektonsko poslanje

Nastavljajući suradnju s časopisom Čovjek i prostor donosimo anketu kojom se ispitalo u kojoj su mjeri arhitekti frustrirani svojim poslom, zašto velik broj arhitekata ima problem s vlastitom taštinom, kako se može poboljšati položaj arhitekata u društvu i jesu li arhitekti zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata?

3

Foto: Dejan Štifanić

Pitanja je sastavio glavni urednik ČIP-a Boris Popović, anketu je sproveo Ian Kruezi, a na upitnik koji je poslan na adrese tridesetak arhitekata, odgovorili su: Senka Dombi, Teo Budanko, Davor Bušnja, Krešimir Rogina, Mia Roth Čerina, Damir Mioč, Ana Šverko, Ljubomir Miščević, Gordan Resan, Emil Jurcan, Nenad Ravnić, Robert Križnjak, Rene Lisac, Saša Randić i Nenad Sužnjević.

Ograničeni formom portala ovom prilikom odabrali smo samo neke od odgovora, a anketno ispitivanje u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju časopisa Čovjek i prostor iz listopada 2015.

1

Senka Dombi, Teo Budanko, Mia Roth Čerina, Damir Mioč (gore), Davor Bušnja, Krešimir Rogina, Nenad Ravnić, Saša Randić (dolje)

 

1. Na koji se način, kao arhitekt, borite s vašom frustracijom u poslu?

Senka Dombi: Zapravo nisam frustrirana jer da jesam prestala bih se baviti arhitekturom.

Teo Budanko: Nemam frustracija na poslu ili:
Enormna, besmislena i tupava regulativa kojom zakonodavac pokušava regulirati moj rad ili poslovno okruženje neodgovornosti, nekompetencije i emotivnih ispada i sl. sastavni su dijelovi društva u tranziciji na Balkanu. Biti frustriran zbog istog, nezrelo je i bedasto.

Davor Bušnja: Plivanjem.

Krešimir Rogina: Arhitektura mi je oduvijek pričinjala neopisiv užitak i zadovoljstvo. Možda zato jer ju shvaćam kao medij izražavanja svojih svjetonazora pa ako hoćete i opsesija, prvenstveno onkraj građenja. Također me izuzetno vesele druženja s prijateljima, poput Tezuke i Tsukamota ili Popelke i Riewea, koje pozitivizam i idealizam nikada nije napustio. Kako Penezić & Rogina arhitekti nemaju mnogo dodirnih točaka s hrvatskom arhitektonskom scenom i njezinim zatupljujućim militantnim postulatima, izražavam se potpuno slobodno i neobavezno pa u tom smislu nemam ni frustracija. Privatni mi je život ispunjen, raznolik i bogat, što je veoma važno i na što arhitekti često zaboravljaju ili pak liječe svoja razočaranja ubijajući se poslom i grčeći se u efemerijama.

Mia Roth Čerina: Uvijek postoji prostor za djelovanje. Često se ljutim, ali ne osjećam frustraciju – ona proizlazi iz nedjelovanja. Ako su već prilike koje nas prve zanimaju sužene, gradilišta spora, natječaji nerealizirani, administracija nesposobna, ostaje niz drugih frontova: ciljano usmjerene inicijative, pisanje, istraživanje, samoinicirani projekti, educiranje generacija koje mogu stvarno jednoga dana živjeti višu kulturu prostora. Ne relativiziram stvarne probleme koji tište ovaj kontekst, ali on se neće promijeniti svojstvenim nam kuloarskim rogoborenjem.

Damir Mioč: Nastupanjem krize i recesije arhitektonska se struka među prvima našla u dubiozama. Rješenje problema pokušao sam u početku pronaći promjenom cilja. Arhitektura mi se činila kao dugoročno izgubljeno područje djelovanja. Isplivale su sve greške struke koje su se činile godinama ranije i nije se ostvario manevarski prostor za djelovanje u novonastalim okolnostima. Pokušao sam fokus pronaći van područja arhitekture i/ili urbanizma, ali to je bilo kratkog daha. Možda je uspješnija metoda bila promjena ponašanja unutar okvira. Preživljavanje postaje modus operandi, a zajednicu nadgrađujem neprofitnim djelovanjem kroz urbanističko-arhitektonsku analizu i edukaciju.

Nenad Ravnić: S obzirom da te frustracije nastaju iz (često) nerješivih problema jer uključuju nejasne i dvosmislene zakone i pravilnike te iste takve ljude koji ih provode, investitore koji žele previše za premalo ili općenito manjak novca, onda se frustracije rješavamo argumentiranom raspravom iliti svađom.

Saša Randić: Budisti imaju zdrav pristup prema stresnim situacijama – ako se problem može riješiti, nema potrebe brinuti se, a ako se ne može riješiti, još manje ima smisla brinuti se. Nažalost, nisam budist pa mi ovaj pristup ne uspije svaki put.

1 Dombi Budanko

Senka Dombi, Teo Budanko

 

2. Zašto dosta arhitekata ima problem s vlastitom taštinom? Koliko oni štete struci?

Senka Dombi: Nesigurnost, a još više nerealiziranost kao arhitekt projektant. Koliko oni štete struci?
Dosta, ali zapravo štete najviše sebi.

Teo Budanko: Arhitekti jesu i umjetnici i djeluju i s onu stranu razuma, a rasprava o emocijama i umjetnosti je trajna.

Davor Bušnja: Nisu samo arhitekti tašti. Čini mi se da je taština vezana uz pojedinca i osobni karakter.

Krešimir Rogina: S taštinom najviše problema imaju oni s velikom ambicijom i malim kapacitetom. U tom je smislu indikativan grafit s ulaza u Arhitektonski fakultet: “Izložba taštine – stalni postav”. Taština je sastavnica umjetničkog postojanja i ne mora nužno biti negativna, ona može biti poziv na djelovanje, no kada prerasta u bolest koja destruira sve oko sebe to je sasvim druga stvar.

Mia Roth Čerina: Baveći se arhitekturom izlažemo sebe; ego je sastavni dio rada. Praksa posredno uključuje performativno, a ono ne može biti imuno na taštinu. U uvjetima velike mogućnosti vlastite realizacije taština doprinosi kompetitivnosti, a ona pak višoj kvalitativnoj razini. Kada je područje djelovanja suženo, taština postaje (auto)destruktivna.

Damir Mioč: Arhitekt je umjetnik, a umjetnik je tašt. Kakav bi bio umjetnički svijet da nas pokreće prosječnost? Taština je veliki pokretač, ali bez smokritičnosti može zastraniti u egoizam. Taština vođena idejom bogatstva i slave, a bez morala i ponosa pojedinca, neće nas učiniti boljim arhitektom od drugih.

Nenad Ravnić: Kada se projektira autorska arhitektura, arhitekt u nju ugrađuje puno svoje osobnosti tako da kritike često osjeća i na osobnom nivou.
Taština često zna biti problem, pogotovo zato što arhitekt prilikom izrade projekata surađuje sa širokim brojem ljudi koji ne pristupaju poslu na identičan način.
Unatoč tome, taština (kao i kod primjerice sportaša) zna biti pokretač i motivator gdje arhitekt ulaže dodatan napor, a time ostvaruje i bolje rezultate iz jednostavnog razloga da bude bolji od svojih kolega/konkurencije.

Saša Randić:  Ne mislim da su arhitekti posebno tašti. Postoje druge profesije, primjerice liječnici ili političari, koje imaju bitno snažniji utjecaj na društvo pa se kod njih lakše može razviti narcistički poremećaj.
Generalno gledano, arhitekti prije iskazuju simptome kolektivnog autizma nego narcizma. Arhitektonski diskurs sve se više udaljava od tema koje zanimaju širu publiku, što još više potencira samoizolaciju.
Prije desetak godina radio sam na organizaciji prvog kongresa arhitekata i dogovorili smo poseban prilog s vodećim dnevnim listom. Tema je bila aktualna, gradnja na obali, a i novinarima je bilo zanimljivo saznati što arhitekti misle pa su nam predložili da sami uredimo stranice posebnog priloga novina. Mi smo si, naravno, dali puno truda, ali kada smo predali materijale zbunjeno su gledali u njih i rekli da su novinski potpuno neupotrebljivi. U međuvremenu situacija se popravila, ali arhitekti generalno imaju problem u komunikaciji s javnošću.
Taština je inače korisna osobina u Hrvatskoj. Kod nas je još uvijek malo pomaknut sustav vrijednosti, društvo je relativno slabo informirano pa se odmah prihvati da je netko svjetski priznat samo zato jer je to sam za sebe rekao.

2 Busnja Rogina

Davor Bušnja, Krešimir Rogina

3. Na koji bi se način (praktični i ostvariv) mogao popraviti položaj arhitekta u društvu?

Senka Dombi: Edukacijom javnosti.

Teo Budanko: Impersonalno pitanje ne vodi nikamo. Položaj arhitekata u društvu mogu popraviti samo arhitekti: radom, odgovornošću, kreativnošću i stručnošću.

Davor Bušnja: Potrebno bi bilo popravljati društvo. Međutim, pošto pitanje sugerira pragmatičan i operativni odgovor, bolje stanje unutar struke učinilo bi mnogo za bolji status arhitekata u društvu.

Krešimir Rogina: Arhitekti prvenstveno trebaju poštovati sami sebe pa će ih potom moći poštovati i svi ostali. Samozvane arhitektonske elite trebaju shvatiti da žive u realnom svijetu s vrlo konkretnim potrebama. Biti lakej vulgarnog kapitalizma ili kriminalnog miljea nije arhitektonsko poslanje, ona ima i svoju etičku komponentu na koju, uostalom, prisežemo na diplomi. Mnogi na to zaboravljaju, no bilo bi im dovoljno da se vode načelima elementarnog morala, da ne čine drugima ono što ne bi željeli da se dogodi njima.

Mia Roth Čerina: Dugoročno, pozicija arhitekta se popravlja sustavnim podizanjem kulture prostora, prije svega edukacijom. Ne samo u redovnom obrazovanju, već i u inicijativama usmjerenim svim korisnicima prostora. Svejedno je pokreće li ih pojedinačni entuzijazam ili organizirani napori. Položaj arhitekta tek je jedno od lica ukupne kulture prostora (i društva). On je doista nizak, a legalizacije su mu zadale konačan udarac. Kratkoročne ambulantne mjere traže oštrije djelovanje krovnih strukovnih organizacija. Kada su izrađivači zakona ignorirali argumentirane primjedbe struke, mogao se, na primjer, izdati moratorij na sve pečate dok se one ne uvaže. Ilustriram ekstremnim primjerom, ali vjerujem da u ovom trenutku za hitne popravke doista pomažu samo radikalne mjere.

Damir Mioč: Arhitektura, ovakva kakva je danas, konzumeristička je. Položaj arhitekata u društvu narušen je upravo takvim pristupom prema investitorima, bez uvažavanja javnog interesa. A upravo je javni interes polje unutar kojeg arhitektura može tražiti neko uvaženo mjesto i poziciju u društvu.

Nenad Ravnić: Arhitektura je, s obzirom na realnu zastupljenost u životu, podcijenjena te većina ljudi (zapravo) niti ne zna čemu arhitektura služi, već ju doživljava kao prepreku u ostvarenju nekih svojih zamisli. Za razliku od građevinarske struke, koja ima svoju realnu komponentu (građevinu), arhitektura je čista apstrakcija kojoj je fizička manifestacija hrpa papira prezentirana od nedostupne i često bahate osobe u crnom. Mogući način da se poboljša percepcija arhitekture u društvu svakako je jača edukacija o korisnosti i važnosti iste kroz sve segmente školovanja, ali i trud arhitekata da se projektiranje približi korisniku, da ga uključi u proces, uvaži i analizira želje korisnika i da kroz projektiranje/izvedbu ne traži nužno i svoj spomenik.

Saša Randić: Mislim da bi bilo bolje postaviti pitanje odgovara li način na koji gradimo potrebama trenutka ili ne odgovara.
Uzmimo za primjer javne investicije. Činjenica da se danas gotovo svi javni poslovi dodjeljuju isključivo po kriteriju najniže cijene nije uopće sindikalno pitanje arhitekata i njihovog položaja. To je problem cijelog društva jer je konačni rezultat svega katastrofalno loš. Arhitektonske natječaje, čak i kod kapitalnih projekata u kulturi, zamijenila je praksa gdje se za 69.999,00 kn naprave idejne skice, a onda se raspisuju javne nabave gdje netko drugi za nikakve novce razrađuje takve poluproizvode. I još stane na razini glavnog projekta jer je ministarstvo ocijenilo da izvedbeni projekti nisu nužni. Naravno da su onda konačni rezultati mizerni. Dovoljno je usporediti broj objavljenih hrvatskih radova u međunarodnim časopisima od prije nekoliko godina i danas pa možemo vidjeti gdje nas je ta praksa dovela. I što je najbolje, sve u konačnici košta puno, puno više jer se za par kuna ne može napraviti ništa dobroga.
Rješenja trebaju nastajati iz dobre prakse. Nažalost, naše društvo kronično pati od iluzije da propisi sve rješavaju. Jedan od najbizarnijih primjera je dokument zvan Apolitika, koji je tako nazvan, pomalo nespretno, kao spoj riječi arhitektonska i politika. Međutim, kao i sve riječi s prefiksom A, označava nešto sasvim drugo, a to je nedostatak bilo kakve politike. Što je nehotice ispao točan opis stanja.
Taj dokument Komore i UHA-e usvojila je i Vlada RH i on fino kaže da se projekti javnih investicija ne smiju birati po kriteriju najniže cijene. A jedino ih se na taj način bira.
Da bi postojala arhitektonska politika ne treba postojati dokument koji se zove Arhitektonska politika, nego treba postojati takva politika. 

13 Roth Cerina Mioc

Mia Roth Čerina, Damir Mioč

 

4. Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore arhitekata?

Senka Dombi: Ne.

Teo Budanko: Komora je tradicionalni konzervativni organizacijski ustroj birokratskog tipa i kao takav nije nositelj promjena. Enormna, besmislena i tupava regulativa iz prvog pitanja dijeli sudbinu društva u tranziciji na Balkanu.

Davor Bušnja: Od podjela zajedničke komore svih inženjera u graditeljstvu u zasebne komore, arhitekti su kroz nove zakone izgubili dio prava. Potrebno bi bilo poraditi na jačanju lobiranja HKA prilikom donošenja legislative bitne za struku.

Krešimir Rogina: Komora se, nažalost, pretvorila u sve ono što ne bi trebala biti, uhljebljeni kružok prosječnih koji ju prvenstveno shvaćaju kao poligon za samopromociju i osobnu dobrobit.

Mia Roth Čerina: Na to je teško odgovoriti jednoznačno. Najprije pozitivno: dobro je da postoji i da je postavljen (makar ponekad hipotetski) okvir djelovanja. Ističu se i neke njezine aktivnosti koje, ako se sustavno implementiraju, dugoročno mogu značajno unaprijediti stanje u prostoru – tu dakako mislim na arhitektonsku politiku, posebno na segment edukacije i natječaja. S druge strane, propustila je priliku čvršćeg pozicioniranja u trenucima donošenja novih legislativa, što je dovelo do situacije da se sada može izvući jedino ultimatumima. Vrijeme dijaloga je prošlo.

Damir Mioč: Naravno da nisam zadovoljan radom HKA. Pitam se što oni uopće rade? Pitam se koji je to članak nekog zakona za koji se založila Komora, a da je od koristi struci, narodu ili državi?

Nenad Ravnić: Ne. Komora arhitekata djeluje kao prilično hermetična institucija koja ne ostavlja dojam servisa za svoje članove, a što bi trebala biti. Ključno je intenzivirati djelovanje Komore u zakonodavnim tijelima gdje bi se trebali puno jače štititi interesi članova, posebno u smislu provedbe javne nabave, zaštite cijena projektiranja i jasnog sankcioniranja članova koji se ne pridržavaju zadanih normi.

Saša Randić: Komora je uspjela izrasti u pravu, ozbiljnu hrvatsku instituciju za koju je teško reći čemu služi.
U posljednjih nekoliko godina dogodio se niz zbiljnih promjena na koje Komora gotovo da nije ni trepnula; od ukidanja cjenika, izvedbenih projekata, do toga da glavni projektant zgrada više ne mora biti arhitekt… I tako redom. Ako na te pojave komora ne može utjecati, ne vidim koja je svrha njezina postojanja. Sigurno ne da organizira cikluse predavanja slovenskih i austrijskih arhitekata, za to postoji UHA.
Mislim da Komora treba ozbiljno razmisliti o svojoj ulozi.

4 Ravnic Randic

Nenad Ravnić, Saša Randić

 

Fotografije via “Čovjek i prostor”