Čuvajmo Bernardija

O dizajnerskom opusu Bernarda Bernardija svi ponešto znamo, negdje smo naišli na neki komad namještaja, drugdje pročitali nešto o njemu. Ipak, o ovom utemeljitelju profesije dizajna, čiji radovi se slobodno mogu nazvati klasicima hrvatskog dizajna, cjelovite znanstvene interpretacije nije bilo dok ga se nije uhvatila dr. sc. Iva Ceraj, znanstvena suradnica pri Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU u Zagrebu, koja je i doktorirala s temom „Dizajnersko djelo arhitekta Bernarda Bernardija: 1951.- 1985. godine“. Zahvaljujući njenom istraživanju o Bernardiju se danas uistinu može govoriti kao o klasiku hrvatskog dizajna koji je svojim edukacijskim zalaganjem utemeljio struku te joj i teoretski postavio temelje. Istraživanje prati njegov rad koji od konstruktivističko-funkcionalne faze u duhu zagrebačkog arhitektonskog kruga šezdesetih godina prošlog stoljeća poprima organske karakteristike. Autorica tu naglašava važnost do sada nedovoljno poznatog tromjesečnog studijskog boravka Bernardija u Skandinaviji 1960. godine. Bliski kontakti koje je Bernardi uspostavio s nekim od najvažnijih imena skandinavske moderne u tri mjeseca studijskog posjeta ključni su za razumijevanje prekretnice u oblikovnom izričaju autora te utjecaja na daljnji razvoj zagrebačke moderne.

1b

5b

Neupitna je važnost Bernardija i njegova dizajnerska opusa za povijest hrvatskog dizajna. Međutim, pokretna dizajnerska baština osjetljiva je i pod stalnom prijetnjom nestajanja. O važnosti ovakvih valorizacija, ne samo Bernardija već i drugih arhitekata i dizajnera poslijeratne moderne, kao pokretača procesa zaštite njihova opusa Iva Ceraj ovako govori: “U vrijeme ponovnog otkrivanja senzibiliteta za vrijednosti arhitekture, oblikovanja i umjetnosti naše poslijeratne moderne, od osobite je važnosti započeti procese sustavne obrade danas uvelike zanemarenih dizajnerskih opusa ovoga vrijednog razdoblja. Osobito stoga što su u okviru tadašnje ideje o sintezi svih umjetnosti takvi opusi često uključivani u veće arhitektonsko-umjetničke cjeline, utemeljena znanstvena valorizacija doprinijela bi upoznavanju i razvijanju svijesti o vlastitim vrijednostima u kontekstu europske tradicije modernizma, ali i toliko potrebnoj uspostavi konkretnih procesa zaštite i očuvanja ove krhke pokretne baštine modernog oblikovanja u Hrvatskoj.”

2b

Bernardijev interijer hotela Maestral u Brelima iz sredine šezdesetih dijelom je sačuvan

Od antologijskih primjera Bernardijeva opusa zasigurno je najpoznatiji primjer namještaja i opreme interijera Radničkog sveučilišta Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) u Zagrebu. Oprema koju je Bernardi 1961. godine dizajnirao za interijere sveučilišta koje je po postavkama nizozemske moderne projektirao Radovan Nikšić prvi je primjer poslijeratnog total dizajna te primjer utjecaja skandinavske organske moderne na Bernardija. Alarmantno stanje dijela ovog opusa jednog od prvih klasika hrvatskog dizajna zahtijeva hitno pokretanje procesa dokumentiranja, inventarizacije i restauracije preostalih komada. Kao pozitivan primjer odnosa prema ovom segmentu baštine može se istaknuti in situ obnova Bernardijeva namještaja i opreme u Institutu za povijest umjetnosti koji djeluje na zadnjem katu Pučkog otvorenog učilišta te inicijativa u kojoj su sudjelovali djelatnici učilišta te sama Iva Ceraj koja je atriju zgrade pokušala vratiti nekadašnji izgled in situ obnovom dijela inventara.

3b
Još jedan primjer total dizajna gdje je Bernardi bio uključen kao dizajner interijera, opreme i namještaja je i hotel Maestral u Brelima izgrađen 1965. godine po arhitektonskim nacrtima Julija De Luce, Ante Rožića i Matije Salaja. Kao i Radničko sveučilište Moša Pijade i ovaj hotel antologijski je primjer naše poslijeratne moderne te je kao i sveučilište bio nagrađen Nagradom grada Zagreba. Dio Bernardijeve opreme tamo je i danas očuvan, ali ne i dovoljno prepoznat. Predavanja koja je Iva Ceraj održala nedavno u Splitu, ono pod nazivom „Valorizacija dizajnerskog opusa arhitekta Bernarda Bernardija – prema uspostavi pojma klasik hrvatskoga dizajna“ u podružnici Instituta za povijest umjetnosti – Centru Cvito Fisković te u sklopu Ciklusa predavanja utorkom u DAS-u – „Misli o čuvanju moderne arhitekture“ usmjerena su senzibiliziranju stručne javnosti prema aktivnijem prepoznavanju vlastitih vrijednosti i kulturnog identiteta koji u slučaju Bernardija neizostavno pripada europskom oblikovnom kontekstu svog vremena. Upoznavanje s Bernardijevim opusom te njegova valorizacija temelj su na kojem bi se trebali zasnivati zaštita i očuvanje istog pa se nadamo da ćemo skoro pozitivne primjere, kao onaj s Instituta za povijest umjetnosti, imati prilike vidjeti i na drugim mjestima.

4b

6b

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija.