Dalmapolis – odgovor na centralizaciju Hrvatske?

Arhitekt Nikola Bašić predstavio je svoju ideju o Dalmapolisu, novoj urbanoj, gospodarskoj i društvenoj cjelini koja povezuje tri dalmatinska grada, Zadar, Šibenik i Split. Bašić je tu cjelinu zamislio kao jadransku metropolu, odnosno kao drugi hrvatski pol koji bi mogao biti pandan metropoli Zagrebu, što bi donijelo “urbano uravnoteženje”, odnosno razvojnu ravnotežu Hrvatske.

Bašić je u razgovoru za tportal detaljno objasnio projekte “Vrata Zadra”, “Šibenska okomica” i “Splitorina”, uz napomenu da je koautor posljednjeg splitski arhitekt Neno Mikulandra te je pojasnio što se krije iza njegovog neologizma Dalmapolis.

“To je autentični neologizam koja označava novu urbanu, gospodarsku i društveno političku formaciju, a koju generiraju oslobođene kohezivne silnice između triju dalmatinskih gradova: Zadra, Šibenika i Splita.

Radi se o superponiranju triju nodalnih regija u novi urbani sustav, koji proizvodi kohezivna sila oslobođena izgradnjom autoputa A1, a koja čvorove Zadar 2, Šibenik i Dugopolje svodi na vremensku distancu od prosječnih tridesetak minuta vožnje, što je u metropolitanskim relacijama savladiva i prihvatljiva distanca.

Pritom je važno istaknuti da se spomenute distance odnose na udaljenosti urbanih čvorišta, te da je značajan dio njihovog međuprostora nalazi u procesu konurbacije (Split-Kaštela-Trogir; Zadar-Bibinje-Biograd; Šibenik-Vodice).

Urbani sustav Dalmapolisa od najvećeg je značaja za ostvarenje uravnoteženog razvitka Hrvatske: urbana primarnost Zagreba kao jedine hrvatske metropole onemogućuje napuštanje nepoželjnog monocentrističkog razvitka zemlje. Poticanje razvitka regionalnih metropola svjetski je trend. Stoga je planiranje, promicanje i poticanje razvitka Dalmapolisa, kao novog urbanog sustava sa svojstvima litoralne metropole, strateški interes Hrvatske, jer je to jedini način da se ostvari razvojna ravnoteža zemlje u cjelini”, rekao je Bašić.

Nadalje pojašnjava kako ostvarenju ideje Dalmapolisa prethode prijedlozi za snažne i vrlo specifične “dalmatinske urbane transformacije”.

“One slijede specifične razvojne smjerove pojedinih dalmatinski gradova i kao projekti – procesi manifestno svjedoče o njihovim sasvim personaliziranim razvojnim programima. Na tom tragu oni su reprezentativni za ideju Dalmapolisa koji se temelji na komplementarnosti i sinergiji, koja nikad ne smije ugroziti pojedinačne urbane identitete i individualitete”, kaže Bašić.

 

Važnu ulogu u Bašićevoj transformaciji Šibenika igrala bi takozvana Šibenska okomica, alternativni sustavi javnog komunalnog i turističkog prometa koji omogućuje povezivanje svih šibenskih znamenitosti, povijesne jezgre, katedrale, kanala Sv. Ante i sve četiri tvrđave, bez korištenja postojeće konvencionalne prometne infrastrukture.

 

 

Prvi element Šibenske okomice bio bi javni urbani eskalator u dvojnom bedemu koji bi povezao Dolac s tvrđavom Sv. Mihovila (zašto brza traka u povijesnom središtu Šibenika nije dobra ideja, pisali smo ovdje).

Kretanje bi se nastavilo žičarom do tvrđave Sv. Ivana i Šubićevca. Na istoj urbanoj osi uspostavila bi se morska “vaporeto” veza s kanalom Sv. Ante, tvrđavom Sv. Nikole i Jadrijom. Na Šubićevcu i u bivšoj vojarni Minerska, dakle na sjevernom i južnom polu Okomice, organizirali bi se terminali za turističke autobuse, koji bi posjetitelje, zavisno o izabranom itineraru, ostavljali na jednom terminalu, a sačekivali na drugom.

Međutim, jednako je važno što će Šibenska okomica omogućiti brzo, ugodno i nadasve atraktivno povezivanje grada smjerom okomitim na obalu. Upravo zbog toga, Šibenska okomica nije samo prometni sustav na markantnoj urbanoj osi, nego i doprinos zaustavljanju procesa urbane atrofije kojim je ugrožena šibenska povijesna jezgra.

 

Nakon godina obilježenih uspješnim rastom, Zadar se postupno okreće kvalitativnom razvitku. Nagovještaj tog usmjerenja i njegov najbolji reprezentant, projekt je simboličkog imena – Vrata Zadra. Vrata Zadra najznačajniji je i najintrigantniji zadarski iskorak prema postupnoj, ali sveobuhvatnoj urbanoj rekvalifikaciji.

 

Ovaj projekt fokusiran je na područje Ravnica i utvrde Forte, zapušteni i podiskorišteni prostor iznimno velikog potencijala, koji se želi rekvalificirati i promovirati u suvremeno predvorje povijesnoga grada.

Predlažući rekonstrukciju fortifikacijskog sustava kanala i povratak izvornog urbanog identiteta utvrđenog grada – kamenog broda, projekt svojim prostornim i programskim smjernicama afirmira novo gledanje na buduću zaštitu i razvitak povijesnog Poluotoka, ali i Zadra u cjelini.

 

 

Splitska luka nalazi se pred razvojnim pragom. A kako je luka prapočelo svakog lučkog grada, onda je pred razvojnim pragom i cijeli grad Split. Razvojni prag splitska luka može prijeći samo ako se iz jednoznačne luke razvije u disperzirani lučki sustav. Neshvatljiva i savim neracionalana je upornost Splita da sav putnički, turistički, kruzerski i trajektni promet zadržava na stotinjak metara od Dioklecijanove palače.

 

 

Projekt Splitorina odgovor je na stratifikaciju, diversifikaciju i disperziju lučkih funkcija, temeljem čega se u području poljudske uvale, i na poluotoku koji je dijeli od vojne luke Lora, zasniva nova nautička, turistička i putnička luka te kruzerski home port, ali istodobno i značajni novi kapaciteti klupskih, sportskih i komunalnih vezova. Ovim projektom otvara se proces sveobuhvatne transformacije poljudske uvale, koja je, zbog uzusima stečenih prava ili uzurpacija pomorskog dobra, postala neartikulirana, javno nedostupna i nepropusna.

Za cijeli projekt iznimno je važna topografija poluotoka koji poljudsku uvalu dijeli od luke Lora, na kojem se predlaže nova koncentracija lučkih i urbanih sadržaja. Poluotočki klif, čiji se rub uzdiže desetak metara nad morem, omogućuje visinsko preklapanje gradskih i lučkih funkcija. Tako visinska stratifikacija dokida uobičajene konflikte između lučkih i gradskih funkcija, omogućujući snažnu nautičku tematizaciju jednog od najljepših područja grada Splita.

“Onima kojima će se učiniti da su ovi projekti neostvarivi, utopistički ili megalomanski, moram reći da su sve moje ideje, a bilo ih je mnogo koje su u početku gledane s podozrenjem i u koje ni sam nisam do kraja vjerovao, u konačnici ostvarene ili su na putu realizacije. Pritom je za mene sasvim nevažno što su mojom brazdom često nastavljali orati neki drugi ljudi. Tako su i projekti koje danas predstavljamo poput odapetih strijela, koje više nitko ne može vratiti u tobolac. Oni neumitno putuju k svojem odredištu, ostaje samo pitanje kojom će putanjom i za koliko vremena dosegnuti svoj cilj”, rekao je arhitekt u razgovoru za tportal.

 

Izvor/ Fotografije: tportal.hr, sibenik.in