Kada čujem “dignitet struke”, hvatam se za revolver

 

…a kada predsjednici četiriju lokalnih društava arhitekata otvoreno diskutiraju o suočavanju s političkim aspektom građenja, vlastiti cinizam postaje dosadan.

U Zagrebu se prošli utorak (6. prosinca 2016.) održala do sad sadržajno i diskurzivno gotovo nezamisliva tribina u okviru DAZ-ovog programa Javni prostor – politika – novac.

Domaćinima Reneu Liscu, Davorki Perić i Borisu Vidakoviću pridružili su se Dragan Žuvela (Društvo arhitekata Splita), Marko Chiabov i Dario Crnogaća (Društvo arhitekata Šibenika) te Emil Jurcan (Društvo arhitekata Istre – Società architetti dell’Istria), uz brojnu i generacijski raznoliku publiku raspoloženu za argumentiranu raspravu.

Dok su se oko teme javnog prostora prije koji tjedan okupili arhitekti i predstavnici civilnog društva u raspravi oko specifično zagrebačkih problema, ovaj pomak na nacionalnu razinu označava vrlo vjerojatno točku loma nakon koje će postati nemoguće ne zauzeti stranu.

Rene Lisac, Društvo arhitekata Zagreba, predsjednik

Davorka Perić, Društvo arhitekata Zagreba

Boris Vidaković, Društvo arhitekata Zagreba

U pozivu je sasvim jasno navedeno da “danas pravilnici, zakoni i pravosuđe omogućuju da nemoralno i neprofesionalno bude legalno, a ono što je protuzakonito presporo se procesuira i legalizira” te je otvoreno pitanje je li povezivanje arhitekata  s civilnim organizacijama i društveno angažiranim pojedincima i građanima jedini alat u razvoju i osnaživanju kritičke misli o životnom prostoru.

Na to je uvodnim ilustracijama tri splitska slučaja vrlo zrelo odgovorio već Žuvela koji je, ne uletjevši u zamku populizma, jasno pozicionirao i sebe i kolege u društveni moment u kojem bi trebali nešto producirati.

 

Članovi predsjedništva Društva arhitekata Splita (DAS)

 

To “nešto” je u primjeru aktualne izrade programske osnove Žnjana, izmjena splitskih prostornih planova i skandaloznim zaobilaženjem javnog natječaja za Trg Gaje Bulata očito sustavna, aktivna, javno podržana kritika jer je mogućnost projektiranja, planiranja i građenja ionako već svedena na točkaste i predprogramirane radnje, bez mogućnosti pregovaranja o prostoru i arhitekturi, a ni o legislativi o kojoj se Komora upravo bez informiranja svojih članova nešto dogovara u nadležnom ministarstvu.

S obzirom da iz odgovora Krunoslava Šmita (ovdje), dekana Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, nije sasvim jasno na što je točno pristao u vezi s izradom programske osnove Žnjana za 200.000 kuna, Žuvela je izrazio očekivanje da do realizacije dogovora s Gradom Splitom ipak neće doći jer bi posljedično mogao ozakoniti žestoku devastaciju vrijednog javnog prostora – bez obzira na deklarativno zalaganje za uklanjanje ilegalne gradnje s lokacije.

O izmjenama splitskih prostornih planova DAS je već iznio jasan, negativan stav (ovdje), a koliko je stručno mišljenje bitno pokazuju kontinuirano predlagatelji na čelu s Draženom Pejkovićem koji niti su u zakonskom roku odgovorili na DAS-ove, ni na tisućinjak primjedbi građana, niti su te, u osnovi za ideju grada rugalačke izmjene pokušali na bilo koji način makar suvislo argumentirati.

Treći odabrani slučaj u Žuvelinom predstavljanju, uređenje Trga Gaje Bulata u Splitu bez arhitektonsko-urbanističkog natječaja (o čemu smo pisali ovdje), bio je još jedan izneseni eklatantan primjer tretiranja arhitekata i instituta natječaja od strane politike. Žuvela je za kraj najavio skoru seriju tribina u Splitu gdje bi se ovakva pitanja trebala razjasniti i razriješiti pa se pridružujemo pozivu da na njima i sudjelujete.

Ono što se izrazilo kroz te tri aktualne splitske točke nije bila uobičajena kuknjava i šuplje zazivanje poštovanja struke, već poziv na aktivnu zaštitu i unaprjeđenje prostora uz podršku građana, a taj diskurzivni pomak zadržali su i ostali sudionici rasprave.

Jurcan je svoje izlaganje počeo rečenicom iz naslova ovog teksta, dekonstruirajući pritom pojam “struke” kojim se pokušava u isti koš strpati i poslodavce i radnike u arhitekturi – nema tu nikakvog jedinstva niti jedinstvene pozicije i svako je onda pozivanje na “struku” u osnovi laž pa stoga ni nema utjecaja na politiku prostora: koga briga što takva struka misli. Dok se ne prestanu baviti (samo) sobom i počnu se baviti arhitekturom i urbanizmom, polje popunjavaju kao marginalni elitisti bez ikakvog utjecaja.

Kao najiskusniji aktivist među prisutnim govornicima Jurcan je opisao konkretne i artikulirane modele – najiscrpnije predstavivši nedavne Dane arhitekture u Istri – te otvorio pitanje svrhe sustava organiziranja arhitekata kroz Komoru i UHA-u.

Emil Jurcan, predsjednik Društva arhitekata Istre – Società architetti dell’Istria (DAI-SAI), foto: Edna Jurcan

 

Pulsko iskustvo istovremenog stručnog i civilnog pa i političkog djelovanja danas smiruje u pravcu kritičkog i analitičkog u arhitekturi, ali realnost djelovanja u lokalnim okolnostima ne dozvoljava potpuno povlačenje.

Provokacija pregovora o prostoru kroz najavljene izložbe i publikacije, dostupan alat za izražavanje mišljenja i poligon za borbu, nisu ništa manje vrijedni i smisleni od prosvjeda u uredima ministarstava, pred Vladom, na ulicama i u parkovima, niti ih isključuju. Dapače.

Šibenčani Chiabov i Crnogaća ove su godine u dvjema prilikama na Danima lokalnog angažmana, pa onda i na ovoj tribini, interdisciplinarno adresirali pitanja aktualnog šibenskog prostornog razvoja i, opet, uloge arhitekata u turitifikaciji, šibenskim EU projektima i zaštiti baštine isprovocirani i recentnim rušenjem Vulinove kuće Matulja (o čemu smo pisali ovdje i ovdje).

Soba DAŠ, Drugi dani lokalnog angažmana u Šibeniku

 

U donekle zdravijoj društvenoj i strukovnoj klimi od splitske, skupina mladih, ali sasvim dovoljno pragmatičnih šibenskih arhitekata u početku je djelovanja prepoznala saveznike u prostornim aktivistima ne brkajući pritom uloge i formate djelovanja, što je važno naglasiti zbog svih onih koji zaziru od dijaloga, i međusobnog i sa širom javnošću. Sudeći po iskustvima iznesenima na ovoj tribini, boli daleko manje od nepovratnog gubitka integriteta kroz tužne pokušaje da se pitanja prostorne pravde i stručne pozicije riješe interno.

Pridružimo li zvijezdama večeri domaćine iz zagrebačkog Društva i publiku u rasponu od 20 do 90 godina, idealiste i iskusne urbaniste, tvorce Apolitike i zagovaratelje obnove urbanističkih zavoda, arhitekte i nearhitekte – vrlo šaroliko društvo kojem možda nije zajednička ni sama ideja dužnosti zaštite javnog prostora od strane arhitekata – s odmakom od tjedan dana ovu tribinu možemo nazvati povijesnom. Ne zato što se pojavilo nekoliko novih lica na sceni, nego zbog, koliko god se činila sitna, ipak radikalne promjene pristupa.

Kako god se razvile teme ove rasprave, ostaje zabilježeno da je moguće argumentirano i odmjereno zalagati se za princip koji je bespotrebno skliznuo u sferu idealizma: društveno odgovorno građenje.

 

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.