Kako se prostor može proizvoditi u gradovima

The Letter Bench ispred knjižare u Bukureštu postavljena je u sklopu festivala da bi postala trajna

Nakon Foruma Akupunkture grada na temu “Nove prakse za urbani (re)dizajn”, održanog krajem travnja u organizaciji Društva arhitekata Zagreb i partnera (iscrpan izvještaj pronađite ovdje), s Alexom Axinteom iz Studija BASAR razgovarali smo o praksi dizajna temeljenog na istraživanju koju koriste pri poticanju promjena u prostoru, kao i promjena samog pojma javnog prostora, zanemarenog tijekom vremena i uslijed socio-političkih i ekonomskih promjena koje su u posljednjih nekoliko desetljeća uvjetovale i posljedične mijene tendencija urbanog razvoja u Rumunjskoj.

S ciljem „pregovaranja“ javnog prostora, odnosno uloge i mogućnosti različitih aktera u procesu urbanog razvoja, ovaj arhitektonski studio, odnosno Search-and-Rescue tim osnovan 2006. g., stavlja fokus na privremene intervencije kao dio strategije reaproprijacije javnog prostora. Njihovi projekti kreću se od arhitektonskih tj. umjetničkih instalacija u javnom prostoru i urbanog istraživanja do natječaja i različitih tipologija stambenih i javnih zgrada.
Kao motiv za bavljenje društveno angažiranom arhitekturom, Alex navodi potrebu za dubljim razumijevanjem svakodnevnih situacija i dinamika lokalne urbane kulture u specifičnom okruženju tranzicijskog Bukurešta, gdje javni prostor gotovo izumire. Po završetku fakulteta, on i partner u Studiju BASAR, Cristi Borcan, shvatili su da im stručno obrazovanje nije ponudilo učinkovite alate za razumijevanje i djelovanje u svakodnevnom urbanom okruženju. Alex naglašava potrebu prilagodbe lokalnim uvjetima razvojem alata „pregovaranja“, istovremeno skrećući pozornost na marginalne i trivijalne teme, tj. predmete “perifernog urbanizma”, kao što je suočavanje sa svakodnevnim situacijama, banalnost, improvizacija ili ilegalna gradnja koji tvore lokalno urbano tkivo. Smatra da je uporaba profesionalnih praksi u suvremenom urbanom okruženju, obilježenom mnogim subjektivnostima i ekologijama, bez toga nemoguća.

Projekt Magic Blocks kojim se usmjerava na Calea Moşilor, ulicu gdje su pročelja iz devetnaestog stoljeća zamijenjena javnim stambenim blokovima

Današnji Bukurešt Alex prvenstveno karakterizira kao prostor neizvjesnosti, što je posljedica procesa nacionalizacije u 1950-ima i potresa 1977. g., koji je prethodio urbanoj obnovi u programu tzv. sistematizacije. Usmjeren na ukidanje razlika u razvoju sela i urbanog prostora u vrijeme Ceausescua i u početku ograničen na ruralna područja, gdje su cijela sela srušena, a stanovnici raseljeni u novoizgrađene urbane zone, program je nakon 1980. g. proveden i u Bukureštu. Srušena je jedna petina gradskih povijesnih četvrti (osam kvadratnih kilometara), zamijenjenih armirano-betonskim mega-blokovima. To je oslobodilo prostor za izgradnju Centrul Civic-a, upravnog sektora poznatog po zgradi Narodnog doma (sada rumunjski Parlament), i izazvalo deložaciju i selidbu 40 tisuća ljudi. Projekt Magic Blocks u kojem je Studio BASAR sudjelovao 2010. g., usmjerava se na jednu od glavnih gradskih arterija, Calea Moşilor, zrakastu ulicu gdje su originalna pročelja iz devetnaestog stoljeća zamijenjena dugim redovima javnih stambenih blokova. Razdoblje postkomunizma donijelo je povrat nacionalizirane imovine, ali još je uvijek više-manje pod utjecajem nedefiniranih odnosa u smislu razlikovanja privatnog, javnog, odnosno općeg dobra, što izaziva konfliktne urbane situacije.

Knjiga Evicting the Ghost. Architectures of Survival, koju je Studio BASAR objavio u izdanju Centra za vizualnu introspekciju i udruge Pepluspatru, proglašena je najboljom arhitektonskom knjigom na Godišnjoj izložbi arhitekture u Bukureštu 2011. Knjiga problematizira taj specifičan fenomen recentne rumunjske povijesti. Istražuje praksu prisilnih deložacija i pruža pregled njihove zakonodavne historiografije, nesigurnog statusa privatnih vlasnika nekretnina u Rumunjskoj u posljednjih stoljeće i pol, deložacije po etapama, intimnih priča obitelji podvrgnutih ovim mjerama i improviziranih stambenih tipologija koje deložirani proizvode, što se može promatrati kao izraz suvremenog urbanog preživljavanja koje odražava sukobe i nemire kojima je rumunjsko društvo izloženo nakon 1989. godine.
Govoreći o dolasku u novo okruženje i metodama ispitivanja specifičnog konteksta svake nove lokacije, Alex ističe pristup “intervencije kao narativa“, što podrazumijeva predlaganje intervencije koja se temelji na pretpostavci o već postojećem i aktivnom tkivu organizacije i strategija korištenja bilo kojeg urbanog prostora, na temelju čega oni onda izgrađuju narativ o „novonastalom“ karakteru mjesta.

View on water

Na primjer, u instalaciji View on water, dijelu projekta Plug to Nature. Strategies for re-conquering the urbanity organizacije Mila 23, a izgrađenoj u dva tjedna u listopadu i studenom 2012. g. ispred Rumunjske nacionalne knjižnice, gdje umjetni tok rijeke Dâmboviţa naglo skreće i samo se na tom mjestu odvaja od paralelne ceste, oni akumuliranjem instalacija i događanja oblikuju privremeni narativ koji preobražava rub rijeke u riječno korito, što na simboličnoj razini propituje izgubljeni (društveni) značaj prisutnosti vode u urbanom prostoru Bukurešta.

Kad razmišljamo o utjecaju koji privremene instalacije neformalnih inicijativa predvođenih arhitektima i umjetnicima imaju na prostorno planiranje i dugoročni urbani razvoj, ključno je imati na umu njihov potencijal pri ukazivanju na moguće načine korištenja specifičnog dijela grada i time pokrenuti proces njegove aktivacije i rehabilitacije. Na temelju dosadašnjih iskustava i znanja, Studio BASAR pokušava djelovati „edukativno“ prema javnim institucijama i nastoji utjecati na tradicionalni strateški pristup urbanizmu, tako da prilikom prijave na natječaj predlažu npr. “dinamičan master plan s postepenim elastično strukturiranim intervencijama, sastavljenima od faze testiranja (privremeno događanje), akumulacije (prijedlog dizajna) i konsolidacije”, s idejom da ja “intervencija alat koji intenzivira i potencira postojeće situacije i potiče raznolika korištenja javnog prostora”, kao npr. u prijedlogu za centralni javni prostor grada Râmnicu Vâlcea.

Festivali urbane ulične kulture, kao npr. Street Delivery, koji se svake godine odvija u ulici Arthura Verone u Bukureštu, nude nešto drugačiji kontekst. Studio BASAR koristi privremeno suspendirana ograničenja da bi aktivirao javni prostor i nakon trajanja festivala. Na primjer, instalacija The Letter Bench stoji tamo od 2009. g., i zapravo je izazvala buđenje javnog prostora ispred knjižare Carturesti. Primjer je demonstracije uspješnog višegodišnjeg „pregovaranja“ upotrebe javnog prostora ili, kako ga oni nazivaju, “performativnog urbanizma”. Taj suptilno infiltrirani dio javne opreme, postavljen na ne-konfliktnu granicu između ograđenog travnjaka i uličnog parkirališta, koristi postojeće elemente: betonski rubnik i metalnu ogradu. Zajedno s nekoliko klupa preko puta, koje su naknadno dodali neki drugi civilni akteri, postupno ponovno prisvaja javni prostor nekada korišten isključivo kao parkiralište i koridor prema knjižari. Isti pristup koriste u Sparrow Tree, The Generator i The Totem intervencijama – infiltriraju urbani mobiliarij da bi testirali hoće li uspjeti aktivirati javni prostor i generirati socijalnu interakciju.

Ulica Antima Lazureanua u vrijeme rušenja

Možemo reći da intervencija u javnom prostoru dijelom otkriva različite načine ili čak konflikte u njegovom korištenju. Pitanje je kako ih tretirati nakon što ih otkrijemo. Alex smatra da je prijedlog svake intervencije reverzibilan, ima privremeni ali i potencijalno stalan karakter, ovisno o tome kako je prihvaćen. Takav bi pristup mogao biti model za kreiranje budućeg sadržaja prilikom redizajniranja određene lokacije, a njegovo je ključno obilježje kritika prema „konačnom“, nepromjenjivom karakteru tradicionalnih javnih prostora koji ga otuđuje od korisnika i svakodnevnog života. Intervencija pak promišlja postojeće konflikte i aktivira novi prostorni potencijal – područje eksperimenta, socijalnog žarišta, otvorenog prostora, generatora interakcije.

Promišljajući pojam participacije, primjerice u Njemačkoj postoji koncept Mitbestimmunga (sudjelovanja) koji oblikuje društveno okruženje u kojem je javna participacija moguća. S druge strane, bivše socijalističke zemlje su u uslijed socio-ekonomskih promjena doživjele konceptualni pomak percepcije prostora od nekad javnog dobra prema današnjoj perspektivi kapitalnog resursa. Alex smatra da je teško procijeniti utjecaj tih fenomena na današnju percepciju javnog dobra u Rumunjskoj jer se promjena nije dogodila na javnoj, svakodnevnoj razini – s obzirom na činjenicu da je “javno dobro” u socijalističkoj Rumunjskoj samo nominalno bilo javno, a zapravo politički regulirano na strogo autoritaran način. Moguće je da je tranzicijska „superprivatizacija“ devedesetih, kako u Rumunjskoj tako i u drugim postsocijalističkim zemljama, odgovor stanovništva na tu kontrolu, svojevrstan ventil nakon 1989. g.

S obzirom na struje i tendencije koje oblikuju današnji javni prostor, Alex s jedne strane prepoznaje stav lokalne javne uprave, još uvijek u velikoj mjeri obilježen isključivo kvantitativnim, dekorativnim i „estetskim“ pristupom (pre)oblikovanju. S druge strane, sve je snažnije javno mnijenje koje kao javne prostore prepoznaje shopping centre i eventualno parkove, dok se preostali prostor doživljava kao prostor ničije zemlje, pogodan za privatizaciju.

Uz to, identificira i prijeteće prostore reprezentacije – oblike javnog prostora kojim upravljaju isključivo komercijalni i administrativni faktori, koji prostorno i vizualno dominiraju. Problem prepoznaje i npr. Bauman, pojmom „javnog ali neuljuđenog, odbojnog i isključivog prostora“ . Međutim, Alex još uvijek primjećuje prisutstvo konfliktnih situacija, javnog otpora, subverzivnog prisvajanja prostora ili manifestacija lokalnog preživljavanja, što čini javni prostor još uvijek živahnim i autentičnim.
Stoga, urbanu intervenciju, zajedno s radionicama u javnom prostoru, on vidi kao strategiju za vraćanje povjerenja građana u javni život grada. U tom je okviru moguće propitivati svakodnevne manifestacije suprotstavljenih koncepata kontrole i slobode, banalnosti i reprezentacije ili opozicije individualnog i zajedničkog. Takve on-site radionice su neformalni edukativni prostori gdje su sudionici uključeni u analizu, reformulaciju i oblikovanje javnog prostora; one potvrđuju da alternativni oblici proizvodnje javnog prostora, kao produkta samih korisnika, mogu biti prakticirani izvan administrativne i ekonomske sfere ili industrije zabave.

Njihovi se prijedlozi povremeno referiraju i na neke utopijske koncepte kao što su oni situacionista, kolektiva Archigram, Yone Friedmana, Cedrica Pricea ili pokreta metabolista. Odgovarajući na pitanje kako doživljavaju stvarne utopije, povezivanje postojećeg s imaginarnim, i je li vizionarska arhitektura (poput npr. Richterovog „sinturbanizma“ ili Mutnjakovićeve „kinetičke arhitekture“) još uvijek relevantna kao izvor inspiracije, Alex kaže da je koncept koji zaista odgovara suvremenom trenutku i mjerilu onaj eksperimenta s mogućim utopijama koje izazivaju razmišljanje o alternativnom tretiranju problematičnih prostornih situacija u gradu, i testiranje tih „diorama“ u omjeru 1:1. Zapravo, baš to je ono čemu metodologija intervencije teži.

Akcija Public Bath u Bukureštu evocira javna kupališta

Primjer je Public Bath, ad-hoc akcija s namjerom podsjećanja na ulogu vode za zajednicu i memoriju javnih kupališta koja su u nekim drugim vremenima generirala interakciju u javnom prostoru, a danas je taj značaj potpuno izgubljen – element vode je degradiran na ukrasni inventar javnih prostora. Projekt je ovih dana proglašen finalistom Europske nagrade za javni prostor za 2014.

Osim toga, postoje svojevrsni „džepovi“ mogućih prostora u tzv. „međuvremenu“ između različitih faza korištenja – napušteni ili prostori „na čekanju“ u svim dijelovima grada, a oni ih dotiču u nekima od svojih urbanih studija, poput npr. Ailanthus Altissima.
Na kraju, projekt In Between Bucureşti, doprinos Studija BASAR uredničkom projektu Soft Utopias Ateliera MASS za jedan od brojeva magazina Arhitext iz 2012. g., djeluje kao “manifest ozdravljenja urbane čarolije koji vraća ljubav prema gradu”.
Možemo spomenuti dvije od dvanaest iznenađujućih situacija koje oni tim projektom otkrivaju i ilustriraju u središtu Bukurešta, koje su potencijalno otvorene za neke ludičke manevre. Circus in park otkriva posljedice povrata prostora spavaonica Državnog cirkusa bivšim vlasnicima koji su 2011. g. tražili da se životinje iseli. Dio ih je, ipak, ostao smješten u tim halama, gdje borave između nastupa i proba. Dakle, s vremena na vrijeme slon odlazi u šetnju oko zgrade, a peru ga u pokrajnjoj uličici. Deve s Kavkaza žive u nekada javnom, a sada ograđenom parku, koji je cirkus dobio na petogodišnje korištenje. Park je privremeno beskoristan kao javni prostor, ali ljudi se okupljaju oko njega da vide deve, što stvara zaista neobične oblike suživota.

Bazen Opereta u Bukureštu prije rušenja

Drugi je New TNB koji ocrtava “slučaj” izgradnje zgrade Novog narodnog kazališta u Bukureštu ranih 1970-ih, a izmijenjene i proširene u 1980-ima prema Ceausescuovim željama, doslovno dodavanjem armirano-betonske kulise oko postojeće zgrade, bez posebnog oblikovanja unutrašnjeg prostora. Prostor dobiven između stare i nove fasade s vremenom su počeli koristiti kulturni centari, umjetničke galerije, barovi i klubovi. Međutim, političkom odlukom iz 2011. g. proširenje iz 1980-ih je srušeno, što vraća stare dimenzije kazališta i uzrokuje deložaciju organizacija koje djeluju u bivšoj ekstenziji. Kako god, čini se da je jedino trajno obilježje te zgrade neizvjesnost – sada opet čeka na novo oblikovanje, a nije poznato hoće li to biti ono staro iz 1970-ih, varijanta novijega iz 1980-ih ili neko do sada neviđeno.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija