Krevet na oltaru,
zašto ne?

Kanadski poduzetnik Peter Gatien još je davne 1983. otvorio kultni diskoklub Limelight u središtu New Yorka, na Šestoj aveniji, smjestivši je u dekonsekratiranu crkvu. Par godina poslije Gatien je Limelight preselio i u London, ovaj put u bivšu prezbiterijansku crkvu iz 1754. godine. Njujorški Limelight je danas zatvoren, a od prošle godine crkva je prenamijenjena u tržnicu s dizajnerskim trgovinama. Od tada, ideja renoviranja i prenamjene crkava koje su nekada bile svetišta uzela je maha diljem svijeta, a napuštene crkve postaju najtraženije nekretnine.

Razlog tome leži u nesrazmjernom odnosu broja vjernika koji svake godine opada i izuzetno velikog broja crkava koje postaju napuštene. Propadanje građevine prouzročeno vremenskim nepogodama, kao i nedovoljna umjetnička vrijednost crkve mogu biti razlozi njezina napuštanja i profaniranja. Samo u Velikoj Britaniji postoji više od 47.000 crkava, ali ipak samo 10% britanskog stanovništva odlazi u crkvu. Svake godine u Britaniji tridesetak crkava proglašava se viškom. Logični su, stoga, zahtjevi modernog društva za maksimalnim iskorištavanjem relativno jeftine nekretnine.

U sjevernim, mahom protestantskim europskim zemljama praksa prenamjene crkve je uobičajena. Što svakako govori o razvojnom stupnju društva, koje jasno razlikuje označeno od označitelja, ali i vrlo pragmatično pristupa problemu visokih stanarina i cijena kvadrata. Ipak, Crkva je dužna u takvim situacijama obaviti čin dekonsekracije, odnosno odsvećivanja, u skladu s kanonskim pravom. Time crkva i službeno prestaje biti mjesto svetišta, posve pogodna za profani sadržaj. Odličnu konverziju crkve u privatnu kuću odradio je i nizozemski ured Zecc Architects, s minimalnim modifikacijama prostora u vidu nivoa, ali zadržavši originalne podove, lukove i staklene prozore. Ali i veličanstvenu pojavnost same zgrade. Više o projektu pogledajte ovdje.

Trend (ili potreba) nije zahvatio samo protestantske zemlje, nego su i dominantno katoličke zemlje poput Italije i Španjolske uvidjele sve prednosti „svetog doma“. Primjerice, milanski klub i restoran Il Gattopardo Cafe, dekonsekratirana je crkva građena početkom 20. stoljeća u neobaroknom stilu i jedno od najekskluzivnijih mjesta za izlaske i privatne zabave.

Zanimljivi su primjeri prodaje crkava religijama koje postaju popularnije i čiji broj vjernika raste, poput crkve u Yorkshireu koja je postala džamija za zajednicu od 300 muslimana.

No, koliko se god jednostavno činilo kupiti crkvu kao nekretninu, mnogo kompleksniji posao slijedi prilikom njezina renoviranja. Počevši od klasičnih problema poput restauriranja stare zgrade koja se često nalazi na listi kulturne baštine, ali i onih na koje u slučaju obične nekretnine sigurno nećete naići, poput groblja oko crkve. Uza sve to, groblje uvijek mora biti otvoreno za javnost, što potencijalnom vlasniku ne dozvoljava da postavi ogradu oko svoje kuće ili, primjerice, održava travnjak. Uza sve probleme, Crkva kao institucija može odrediti ili staviti veto na određenu vrstu sadržaja koji će se tamo nalaziti. Očekivano,Vatikan nije bio oduševljen prenamjenom crkava u noćne klubove; osobito se obrušio na muški striptiz klub u Mađarskoj, gdje je naglasio kako je „nemoralno i neprihvatljivo da svake večeri striper izvodi finale na oltaru“.

Ipak, neki od izuzetno uspješnih primjera konverzije crkve poput knjižare Boekhandel Selexyz Dominicanen u Maastrichtu nizozemskog ureda Merx+Girod također su izazvali kontroverze u crkvenim krugovima, postavivši u kor dominikanske crkve kafe s monumentalnim stolom u obliku križa. Projekt je bio nagrađen u kategoriji najboljeg interijera 2007. godine. Tu je i odličan Nouvelov projekt prenamjene crkve Sv. Marije u Francuskoj u tržnicu i kulturni centar.

U Hrvatskoj je takva situacija gotovo nezamisliva. Rijetki su slučajevi prenamjene crkava ili kapelica nepodobnih za služenje svečanosti u male umjetničke galerije, ali stvari staju ovdje. Izuzetno veliki broj crkava je u lošem stanju, a cijena restauriranja s obzirom na njihovu umjetničku kvalitetu i izvedbu je astronomska. Pitanje je može li se na našim prostorima primjer sekularizacije crkve ikada shvatiti pozitivno, ne kao gubitak kulturnog identiteta i bogohuljenje, nego kao prirodni proces u kojem građevina dobiva svoju novu funkciju prilagođenu uvjetima modernoga društva?