Može li beskućnik biti modna ikona?
Nedavno su na sajtu Bored Panda osvanule slike ukrajinskog beskućnika Slavika kojeg je u razdoblju od dvije godine u Lavovu fotografirao Jurko Djačišin. Stotinu fotografija na kojima beskućnik pozira obučen u nasumične odjevne kombinacije, često u dječju i žensku odjeću, fotograf je nazvao Slavikova moda. U istom tonu beskućnikovo predstavljanje nastavlja i Bored Panda: „Upoznajte pedesetpetogodišnjeg Slavika, najpomodnijeg beskućnika u Ukrajini“. Čitatelj potom skrola kroz fotografije na kojima je Slavik prikazan u rabljenoj, poderanoj odjeći koja s modom nema nikakve veze.
Naslov koji je Bored Panda izabrao uvredljiv je iz više razloga. Kao prvo, moda počinje u trenutku u kojem odjeća prestaje biti isključivo stvar nužde. Modna je odluka, dakle, kombinirati džemper i suknju samo u slučaju da imamo više od jednog džempera i jedne suknje, odnosno kad smo si taj džemper i suknju sami izabrali zato što su išli jedno uz drugo ili su nam se svidjeli. Sve ostalo privid je mode. Odjeća kao nužda iznad je cikličnih modnih trendova i ne može biti démodé ili in jer su to epiteti koji se na nju ne odnose. Prozvati Slavika modnom ikonom ruganje je beskućniku jer on disparatne komade odjeće oblači iz nužde, a ne zato da bi se modirao ili zabavljao prolaznike i publiku na internetu.
Drugo, Slavikove su odjevne kombinacije, kada bismo na njih doista gledali kao na modu, najblaže rečeno ružne. Tijesna majica uparena s hlačama koje Slavik ne može zakopčati? Smeđe pohabane cipele na crne čarape uz poderanu dječju trenirku i flekavu sivu vestu? Nisam baš sigurna da bi Djačišin i Bored Panda aplaudirali kad bi te iste stvari nosao kakav ukrajinski glumac ili političar. Prozvati modom nešto što to očito nije – ismijavanje je Slavikove nemogućnosti da u modi, s obzirom na vlastiti socijalni status, ravnopravno sudjeluje. Da stvar bude gora, to je ismijavanje ironično i zakamuflirano pohvalom.
Prije nekoliko godina imali smo sličnu situaciju s Hipsterima iz Omska, nizom fotografija koje naizmjenično pokazuju mlađu i stariju omsku populaciju, ali prešućuju bilo kakve klasne razlike koje njihova odjeća tako jasno zrcali. U svojoj nepodnošljivoj lakoći ruganja te su fotografije u isti koš stavile Mašu, dizajnericu modnih dodataka koja svjesno oblači poderanu odjeću, i Galinu, Leonida i druge ljude kojima poderotine nisu dio modnog izričaja. Ako je njihova odjeća poderana, poderana je jer je stara i iznošena, a ne zato što je to cool. Reportaže poput Hipstera iz Omska i Slavikova moda pokušavaju nas natjerati da zaboravimo do koje mjere moda može biti ekskluzivan sport i mjesto privilegije. One ismijavaju društvenu bijedu, ljude koji nemaju novca da prate modne trendove, odnosno ljude čiju odjeću trendovi čine modno aktualnom svake prestupne godine jer je se ne stignu u tom razdoblju riješiti.
Ozbiljan problem s ovakvim pomodnim brisanjem klasnih razlika jest taj što ono stvara privid da su svi ljudi jednako sposobni odlučivati o tome kako će se odjenuti bez obzira na nejednaka novčana sredstva kojima raspolažu. Nije ista stvar u vintage dućanu namjerno kupiti haljinu iz osamdesetih i nositi odjeću iz osamdesetih jer si novu ne možeš priuštiti. Problem je još veći kad znamo da razlika između ukusa i neukusa nakon ovakve uravnilovke svejedno ostaje. Nasilno nas izjednačavanje različitih društvenih slojeva treba uvjeriti da se netko poput Slavika ili penzionerke iz Omska oblači loše zato što se ne zna dobro obući, a ne zato što ne može kupiti lijepe stvari. Imati stila odjednom više nema veze s novcem i kultiviranjem dobrog ukusa generacijama, već je izričaj nečije osobnosti koji ne ovisi o parama. Ukratko, preuzimamo francusku devizu – možemo pričati o neukusu, ali neukusno je pričati o novcu.
Slavikova moda i Hipsteri iz Omska udaraju nisko: osporavaju beskućnicima i siromašnim ljudima osjećaj za lijepo. Njihove modne „promašaje“ predstavljaju kao sadržaj prilagođen ljudima koji se, kako naziv sajta Bored Panda sugerira, dosađuju, pa traže online zanimljivosti da ubiju vrijeme, a kako na kraju ispada – od slika i gifova mačića i ljudske bijede na internetu nema ništa zabavnije. Otkako je, na primjer, prije 20 dana Bored Panda Slavikove slike stavila na sajt, pogledalo ih je preko 330 tisuća ljudi.
Eksploatiranje Slavikove bijede doživjela sam vrlo osobno jer sam par godina bila u situaciji da ništa od odjeće koju sam oblačila nisam sama izabrala. Jedno sam vrijeme nosila mamine vintage kanađanke koje su mi bile tri broja prevelike, tatine džempere i hlače – odjeću koja je, objektivno, bila prekrasna kad su je roditelji originalno kupili, ali je izgubila svoju modnu vrijednost u trenutku kad sam je ja bila prinuđena nositi. Meni su ti odjevni predmeti bili nužni, a ne stvar modnog izričaja. Ta odjeća nije, dakle, govorila ništa o mom osobnom stilu, već je svjedočila isključivo o bijedi u kojoj sam živjela. Zadnja stvar koja mi je u tom trenutku trebala bilo je da me netko svede na moje siromaštvo. Pogotovo fotografskim objektivom ili uvredljivim, podrugljivim člancima na internetu, kao što je to sad sa Slavikom slučaj.
Fotograf Jurko Djačišin Slavika je iskoristio i za kolaže pod nazivom Slavik Super Star: izrezivao je njegove slike iz serije Slavikova moda i lijepio ih na naslovnice modnih i lifestyle magazina. Riječ je o svojevrsnom omažu jer je beskućnik nestao 2013. godine pa je Djačišin, kako je objasnio na svom sajtu, odlučio od Slavika, nepoznate osobe, kolažiranjem učiniti zvijezdu svih naslovnica. Bored Panda, naravno, o tome nije izvijestio ni riječi. Ironiziranje naslovnica nije lukrativno kao što je to ismijavanje beskućnika. Uostalom, ako bismo počeli govoriti o tome da na naslovnice modnih časopisa, inače nedostupnih beskućnicima i sirotinji, Slavik može dospjeti samo izrezivanjem i lijepljenjem, onda bi valjda bilo jasno da u modu može ući samo na isti način, a nikako preko odjeće koju je oblačio za flašu piva ili zato što je morao.
Bogataš se, htjela bih reći na kraju, lako može obući u siromaha, ali siromah u bogataša – nikako, sve i da još deset godina u modi budu poderane traperice i majice rupičaste kao švicarski sir. Siromaštvo nije izbor i nije moda. Red je da ga se prestane predstavljati tako.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
Asja Bakić
