Naličja hrvatskih gradova

O dokonoj buržoaskoj navadi da se zagleda u život i kuće siromašnima kako bismo vidjeli kako „drugi“ žive i laskali vlastitoj socijalnoj osjetljivosti, što je u turističkom žargonu već dobilo naziv slum turizma, smo pisali kao o fenomenu koji se događa negdje drugdje, ali voajerska znatiželja nije zaobišla ni turiste koji dođu i do Hrvatske. Tako su prošlog ljeta poneki turistički vodiči na standardnim rutama pokazivanja najboljih aduta ostali zatečeni, kažu,  upitima poput: „Nemate beskućnike po ulicama, gdje su kod vas siromašni ljudi?“ Da su se ti turisti malo osvrnuli oko sebe, pa i na udarnim zagrebačkim turističkim punktovima kao što je Zrinjevac ili najljepša secesijska zgrada u gradu, ona Hrvatskog državnog arhiva, vidjeli bi kako tamo stalno patroliraju ljudi koji zagledaju u kante za smeće ne bi li iskopali štogod. To su siromašni, a gdje žive, pitali bi turisti?

Zahvaljujući ponajprije socijalističkoj praksi davanja stanova i stanarskog prava, osiromašenih ima svuda, od centra grada nadalje, mada, dakako, postoji prostorna stratifikacija.

Uzmimo, na primjer, tri najveća grada u Hrvatskoj – Zagreb, Split i Rijeku. Sva tri su povezana s turizmom: kroz Rijeku uglavnom turisti tek prolaze, u Zagrebu se na grupnim turama zadržavaju najčešće jedan dan, a Split je od nekad tranzitnog mjesta zadnjih godina postao pravo turističko odredište. Teško da će itko od svih tih turista vidjeti naličje tih gradova, onaj njihov najlošiji dio. Pa da makar mi vidimo što tamo ima.

Dok se grupe turista ljeti šeću centrom Zagreba, na istočnom dijelu grada, u Kozari boku i Kozari putevima na cesti nećete susresti gotovo nikoga. Tek se pokoje dijete brčka u plastičnom bazenu u dvorištima skromnih obiteljskih kuća dok se jak smrad širi naseljem. Ovisno o vremenu, svako toliko septičke jame ”prorade”. Stanovnici će vam reći da je upravo izgradnja kanalizacije ono što im je najpotrebnije. Struju imaju još od ranije, prije nekoliko godina su dobili vodu i ceste su asfaltirane, a sada im još fali kanalizacija. I da kuće mogu legalizirati – dodaje čovjek kojeg smo sreli pred nedovršenom jednokatnicom. Čim nas je vidio, pitao je što radimo tu i zašto fotografiramo. Tu na cesti ne prolazite neopaženo. Nepoznata lica rijetka su u naselju, nema slučajnih prolaznika; tu se dolazi s namjerom – kao političari u predizborno vrijeme da bi obećanjima skupljali glasove.

Nastali kao mnoga gradska periferijska naselja, na povoljnim ili gradskim zemljištima, bez infrastrukture i javnih sadržaja, često i bez dozvola, u Kozari putevima i Kozari boku s vremenom su se poboljšavali uvjeti života, ali je loša reputacija ostala. Prati ih glas opasnih mjesta iako dobar dio naselja izgleda vrlo slično uobičajenim hrvatskim selima: obiteljske kuće s rijetkim dovršenim fasadama nižu se jedna do druge. Nemate bogznašto vidjeti, ali se nemate čega ni bojati. Barem ne na prvi pogled.

Zehra Novaković doselila se u Kozari puteve s Knežije prije osam godina i kaže da je načelno zadovoljna svojim kvartom. Sa suprugom i djecom živi u velikoj, novoj kući i dobro se slaže sa susjedima, uglavnom doseljenicima iz Bosne i Hercegovine. Kada ju pitate što bi prioritetno trebalo poboljšati, osim smrada od septičkih jama na koji se žali, sve što nabraja tiče se uvjeta odrastanja njeno dvoje djece. Smatra da je samo jedna osnovna škola, ona ”Dr. Vinka Žganca”,  premalena za područje ”s najvišim natalitetom u Zagrebu”,  ali najviše je brinu narkodileri kojih ima posvuda, pa čak, kaže, i pred školom. Zbog toga sina osnovnoškolca već pet godina odvode i dovode iz škole koja je udaljena tek nekih pola kilometra. ”Bojim se da ne upadne u loše društvo”, objašnjava i dodaje da policija nije baš agilna oko problema s drogom.

Splitsko periferijsko naselje Sirobuja dijeli neke slične probleme. Na istočnom rubu grada Sirobuja je počela nicati krajem šezdesetih. Preko noći su se zidale uglavnom male obiteljske kuće, koje su onda s godinama, kako su se djeca ženila i trebala zaseban smještaj, dobivale katove. Tu su svoje domove dizali radnici Jugoplastike i drugih sada već propalih tvornica. Jednostavno su svojevoljno odlučili graditi na nekadašnjem nacionaliziranom zemljištu, na kojemu ni jedan urbanistički plan nije predviđao individualnu izgradnju. Kako je daleko od grada i daleko od očiju građana i vlasti, tako nikoga nije bilo previše briga što se tamo događa. I tako se Sirobuja širila prema potrebama novopridošlih stanovnika.

Sirobuja nije poznata po siromaštvu, postoji u Splitu kvart koji makar nadimkom Siromašna četvrt nosi tu oznaku, nije nešto na zlu glasu ni po drogi, tu je konkurencija među kvartovima velika, ali jest divlja – cijela je nastala kao divlja izgradnja i još je uvijek takva. Sirobuja je najveće splitsko bespravno naselje u kojemu su od oko šestotinjak zgrada legalno izgrađene samo crkva Sv. Leopolda Mandića i osnovna škola. Neke su obiteljske kuće u međuvremenu ipak legalizirane, ali samo zahvaljujući zakonu po kojemu su se legalizirale građevine podignute do 1968. godine. Takvih je na Sirobuji vrlo malo. Kao što su susjedi jedni drugima pomagali miješati beton i graditi kuće, tako su zajedničkim snagama i sredstvima poboljšavali mjesto na kojemu žive. U socijalističkoj su maniri radnim akcijama i samodoprinosima izgradili ceste, električne, vodovodne i ostale instalacije, ali im je kanalizacija još ostala neispunjeni san. Kao i legalizacija. Za otprilike 3.500 tisuće stanovnika Sirobuje nade u legalizaciju – da ”imaju što ostaviti djeci”, kako kažu – počele su još prije aktualnog, pogubnog zakona o legalizaciji. Sirobuja je bila prvo naselje koje je uključeno u pilot-projekt legalizacije još prije sedam godina, no problem se još nije riješio.

Ako bi ijedno prigradsko naselje bilo stvarni adut za ”slum turizam”, bila bi to riječka Rujevica. Smještena uz sjevernu stranu riječke zaobilaznice, tek tri kilometra udaljena od gradskog središta, Rujevica ima prekrasan pogled na cijeli Kvarner. I to je otprilike sve što ima. Rimskim sporazumom 1924. godine Italija je aneksirala Rijeku, dok je Rujevica postala pogranična zona u kojoj su se gradili bunkeri i druge vojne građevine. Prvi stanovnici došli su nakon Drugog svjetskog rata, bježeći iz još veće bijede u drugim krajevima Jugoslavije, i naselili su se upravo u te bunkere. Tijekom desetljeća su ih nadograđivali,  gradili su vrlo skromne nastambe i danas ih je oko stotinjak u kojima živi oko šest stotina ljudi. Nema asfalta, nema komunalne infrastrukture, putovi između kuća su takvi da do nekih ne može doći hitna pomoć, stopa kriminala je velika, i sve je, dakako, ilegalno sagrađeno. Umjesto da se to već jednom sredi, ono što bi Rujevici moglo presuditi to je njena jedina dobra strana: atraktivni položaj. Gradska je vlast odlučila da je tu odlično mjesto za novo ”sekundarno gradsko središte”, odnosno trgovačko-poslovno-financijski centar grada. Izgradile bi se trgovine, poslovni prostori, banke, zgrade za stanovanje, ali bi se zato trebali ukloniti domovi starog, pretežito romskog stanovništva. „Južnu cjelinu karakterizira bespravna izgradnja nastambi koje koristi dominantno romska populacija. Iako brojne, ove se nastambe ni po kojim kriterijima ne mogu zadržati u prostoru“, stoji u arhitektonsko-urbanističkom natječaju za Rujevicu koji je bio raspisan prošle godine. Iako se natječajem sugerira da se to stanovništvo premjesti u nove stanove koji će tu biti izgrađeni, svakakve su varijante rješenja uznemiravale stanovnike Rujevice. Čak se spominjalo da bi ih se preselilo, i to u Vrbovsko, što je zajednica »Romsko jedinstvo« Primorsko-goranske županije oštro osudila i okarakterizirala zrcalom negativnog  mentaliteta i predrasuda prema Romima kao nepoželjnim građanima u Hrvatskoj.

Predrasude i strah od periferije grada su vrlo česti. U korijenu predrasuda i straha je isto tako često neznanje. Zbog toga, a ne zbog ”slum turizma”, se valja zaputiti u naselja poput Rujevice ili Kozari boka pa da makar znamo o čemu govorimo kad olako sudimo o društvenoj i prostornoj margini.

Fotografije: David Kabalin