Priča o dvije biblioteke ili zašto biblioteke nisu samo o knjigama?

U svojoj poznatoj pripovijetci Babilonska knjižnica, Jorge Louis Borges priča o golemoj biblioteci sadržanoj u prostornom univerzumu heksagonalnih soba koje su međusobno povezane stubištima i hodnicima. Nadalje, u svakoj se sobi nalaze četiri police za knjige, a raspored prostorija naizgled je besmislen. U knjižnici su smještene sve knjige, prevedene na sve poznate jezike, kao i sve varijante knjiga sa svim postojećim greškama, u svim stupnjevima istinitosti i smislenosti. Sadržane knjige su identična opsega i formata koje sve odreda imaju beskonačne kombinacije 23 slova abecede, dakle beskonačno mnogo knjiga bez ikakva značenja i smisla.

Unatoč tome, korisnici biblioteke vjeruju u savršenu, ali zamršenu i time potpuno neshvatljivu logiku razmještaja prostorija i knjiga u njima. Osim knjižnice koja je posve besmislena jer sadrži previše nekatalogiziranih informacija čije mnoštvo izaziva očaj knjižničara, autor ipak nagađa da se u središtu biblioteke nalazi heksagonalna prostorija koja sadrži registar, a knjižničar koji nadgleda sadrži moći slične Svemogućem. Na knjižničarima je samo želja da će jednom pronaći tu jedinstvenu knjigu koja ima značenje.

Ta parabola o istodobnoj iscrpljivosti ljudske spoznaje i njezinoj kompleksnosti i neuhvatljivosti, u vremenu hiperteksta je aktualnija nego ikad prije. Google i mehanizmi open source pretraživanja beskonačnog broja tekstova, djela, zapisa dovode u pitanje postojanje knjižnica. Čemu i zašto raditi knjižnice, tu tako zastarjelu vrstu gradnje za tako zastarjeli medij, s pravom bi upitali mnogi?

Je li gradnja knjižnica danas možda nostalgični spomenik vremenu kojeg nemilosrdno gazi tehnokracija ili možda simbol elitizma i intelektualne (nad)moći? Ili možda knjižnice još uvijek imaju onu komparativnu prednost nad Googleom i hipertekstualnošću- sistematizaciju, katalogizaciju; odnosno ono što nam danas očajnički nedostaje- red, sustav.

 

Točno prije godinu dana u Stuttgartu je otvorena Neue Bibliothek, novi gradski landmark koji veliča ljudsko znanje. Projekt potpisuje koreanski arhitekt i profesor Eun Young Yi, a riječ je o naizgled konvencionalnoj monumentalnoj kocki izuzetne strogosti i simetrije fasada. Upravo zbog svojih vanjskih kvaliteta, građani Stuttgarta nazivali su je Stammheimom II, odnosno inačicom ozloglašenog stuttgartskog zatvora gdje su nekoć bili pritvoreni pripadnici RAF-a. Bilo da je njezin naziv opravdan ili ne, činjenica je da se knjižnica nalazi u središtu najvećega gradskoga gradilišta, mjesta buduće Europske četvrti, stambeno-poslovnog projekta vrijednog vrtoglavih 550 milijuna eura. Ipak, knjižnica će samo još neko vrijeme biti u centru gradilišta, sve dok 2015. u središtu Europaviertela ne nikne hram 21.stoljeća – trgovački centar. Naravno, čitavu četvrt ujedinjuje kontroverzni projekt rekonstrukcije željeznice Stuttgart 21.

Monumentalna kocka (u svakom slučaju točan naziv) nadgleda grad, smještena u udolinu okolnih brežuljaka svjedoči o svojoj važnosti. Devet puta devet otvora na fasadi poprilično djeluju zastrašujuće, dozivajući u sjećanje neke primjerke totalitarne arhitekture, iako čitavu strogoću (uspješno) umanjuje noćna igra plavim fluorescentnom svjetlom koja se razlije po otvorima.

S jedne strane strogost eksterijera, s druge pak osjećaj strahopoštovanja koji se doživljava u interijeru, baš kao u kakvoj sakralnoj građevini. Bilo da je on izazvan namjerom arhitekta ili je inherentan posjetitelju-namjerniku, Neue Bibliothek na trenutke je upravo ono o čemu Borges priča. „Uvijek sam zamišljao raj prerušen u knjižnicu“, piše on u jednoj od svojih pjesama, a bjelina i čistoća interijera Neue Bibliothek beskompromisno navode na trag o raju. Taj „raj“ je strog, pomalo bolnički, možda s odsustvom ironije i sarkazma, ali s dostojanstvom kakvo knjige zaslužuju.

Interijer je dakako, posve bijel, a na stropu je smješten otvor, svjetionik koji i onima slabe imaginacije daje implikacije nadzemaljskog. Odsustvo stolica i namještaja još jednom glorificira iznimnu fascinaciju prazninom.

Drugo lice biblioteke otkriva se u sobi s knjigama koje se formiraju u obliku „obrnute piramide“ sve do transparentnog stropa. Prostor ritmično prekidaju prilazna stubišta koja „lebde“, davajući različite vizure prostoru čiju monokromatsku atmosferu jedino koloriziraju vertikalno posloženi hrptovi knjiga.

U svakom slučaju, Neue Bibliothek svakako je arhitektonski značajan projekt koji zaboravljenu knjigu stavlja u prvi plan, no neizbježno formira novu stratifikaciju grada u kojem će živjeti samo najbogatiji. To je i projekt koji pokušava ublažiti negativnu percepciju Stuttgarta 21, spajajući njezin sadržaj sa svim sadržajima suvremenog grada.

Jedan posve drugačiji primjer biblioteke i bibliofiliju prezentira Werner Oechslin Bibliothek, privatna knjižnica smještena u malom mjestu Einsiedeln, pola sata vožnje udaljenog od Zuricha. Werner Oechslin po svemu je renesansni čovjek: ovaj profesor emeritus, teoretičar arhitekture i povjesničar umjetnosti svoj je život posvetio prikupljanju raritetnih djela iz teorije i povijesti arhitekture od 15. do 20.stoljeća. U njegovoj se impresivoj zbirci počesto nalaze i sva izdanja određenog djela, nerijetko i Vitruvije i Alberti.

Ono što zaista fascinira je predanost i posvećenost jednog čovjeka knjizi, knjigama koje ovdje možda čak i gube svoju prvotnu funkciju davanja znanja, informacija, jer toliko vrijedne, postaju same sebi svrha. Pomalo je riječ i o vrlo zatvorenom, pomalo pustinjačkom karakteru knjižnice koja je smješten uz stazu za hodočasnike do svetišta u Einsiedelnu.

Shvaćen i prihvaćen od strane švicarskog društva i posebice ETH, Oechslin biva nagrađen projektom privatne knjižnice koju 2006.realizira Mario Botta. Cigleni volumeni privatne knjižnice postavljaju se poput bedema, s tek uskim otvorima koji ne dopuštaju pristup sunčevoj svjetlosti u interijer.

U centru pak, neočekivan detalj- rotunda s replikom Hamurabijeva zakonika i pocinčanim stropom, u krajnje babilonskoj maniri.Kako objašnjava vlasnik zbirke, riječ je o fizičkom pokušaju da se reprezentira mentalni red koji postoji u maloj i privatnoj knjižnici. Sve knjige postavljene su na način da su gotovo u jednom pogledu dostupne posjetitelju, složene tako da njihov kontekst, odnosno susjedne knjige o njima samima najviše govore. Znanje ovdje ipak nije odvojeno, individualno, već je predstavljeno kao kulturna povijest.

I jedan i drugi primjer biblioteka, i privatna i javna, pomalo sa sjetom daju obol knjizi, nadajući se da će ona preživjeti turbulentno tehnokratsko vrijeme.