Rezonantni krajolici

Predstavljamo prijedlog kandidature za povjerenika hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 15. Međunarodnoj izložbi arhitekture 2016. godine, autora Antonia Grgića i suradnika.

Možemo se praviti da to ne primjećujemo, ali činjenica je da Europa kakvu poznajemo, ili smo samo mislili da ju poznajemo, više ne postoji. Migracije iz Afrike i Bliskog istoka, koje su bile sporadične proteklih godina, postale su jedan konstantni val koji je preoblikovao naše shvaćanje Europe, možda točnije rečeno: otkrio je niz istina o toj Europi.

Hrvatska je slijedom niza geopolitičkih činjenica postala jedno od mjesta s kojeg se ta istina najbolje vidi.

Biti svjedokom toga “s prvih linija fronte“ (tema Venecijanskog bijenala je “Izvještavati s fronte“), privilegija je koja se ne zaslužuje, već se naprosto događa. Najveći broj izbjeglica koji izlazi iz Hrvatske to čini na način da ih Republika Hrvatska nelegalno vlakovima prevozi do kolodvora na granici s Mađarskom, na željezničku stanicu Botovo. Tu silaze s vlaka i pješače preko mosta da bi poslije dva kilometra hoda po cesti i kroz polje, nelegalno prošli granicu i ušli u Mađarsku u organizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. (…)

2

Botovo

Ne odgovoriti na ovu situaciju promišljanjem implikacija sadašnjeg stanja je pristajanje na diskurs političke elite koja ni sama ne zna odgovore na pitanja i koja u isto vrijeme ne želi da im netko postavlja pitanja o toj istini sadašnje situacije. Mada se za većinu ljudi radi o virtualnom medijskom događaju, svi smo osjetili u sebi, nešto se promijenilo zauvijek. Ne radi se samo o geopolitičkoj promjeni, o padu iluzije nedodirljivosti jednog sustava, već se radi o puno dubljem potresu, o otkrivanju istine koju ne želimo prihvatiti; a to je da je svijet u stvari neuređen, sazdan od nereda.

Ontološki gledano, potreba za arhitekturom je borba protiv tog nereda, potreba za redom. Naizgled, smisao i funkcija arhitekture je da nam pruži zaklon od vanjskih elemenata i ugroza. Ali postoji dublja psihološka, ontološka i topološka razina naše egzistencijalne situacije, našeg bitka; arhitektura nam daje iskustvo smještenosti, definira našu lociranost i domicilnost naspram homogenog eksterijera koji nema svoj centar, koji se proteže u beskonačnost. Mentalno ne možemo funkcionirati u ne-mjestu, naše mjesto u prostoru stvara percepciju određene prostorne konfiguracije koja može biti identificirana i na koju možemo projicirati našu unutarnju ontološku konstelaciju.

Ta projektivna funkcija arhitekture najizraženija je i najjasnija je kod fortifikacijske arhitekture. Na nju se projicira naša potreba za zaštitom, ali ne samo od homogenog eksterijera, već od opasnosti koja nam iz tog eksterijera prijeti. Na nju projiciramo naš strah, našu potrebu da budemo zaštićeni.

Također, fortifikacijska arhitektura se gradi da spriječi društvenu traumu, ali ju u isto vrijeme proizvodi i priziva, da bi poslije traume ostala kao neka vrste njene simbolizacije, kao neka vrsta ožiljka na topografiji, kao što ostaje ožiljak na koži ili tetovaža poslije rituala prijelaza kod primitivnih naroda. Topografiju Europe, više nego bilo kojeg drugog dijela svijeta, s njenim postojećim fortifikacijskim sustavima možemo gledati upravo na taj način, kao tijelo označene linijama ožiljaka u krajolicima koji govore o ratovima kao ritualima prijelazima iz jednog društveno-političkog stanja u drugo. Na sličan način Lacan opisuje ego kao “seriju identifikacija koje reprezentiraju esencijalni prostorni orijentir za subjekta, za svaki historijski trenutak njegovog života”. Doslovno čitajući, čak i bez metafore, možemo govoriti o tim linijama fortifikacija kao esencijalnom prostornom orijentiru Europe, kao identifikacijskim elementima koje čine njezin identitet. Linije fortifikacija su vidljivi materijalizirani dijelovi tih novousvojenih ili odbačenih imaginarnih identifikacija. Njih se može čitati kao čitljive simbole jednog palimpsesta koji čine ono što nazivamo Europa.

1

Botovo

Ispred željezničke stanice Botovo nalazi se bunker sagrađen prije Drugog svjetskog rata. Taj bunker je dio znakovnog sustava jednog palimpsesta na sjevernohrvatskom limesu koji čine srednjovjekovna staroslavenska gradišta koje su se protezala u istom smjeru kao i linija gradskih nizinskih utvrda od Varaždina do Virovitice, do bunkerske linije iz Drugog svjetskog rata čiji je taj bunker dio.
I zato kada migranti prolaze pokraj bunkera koji se nalazi ispred željezničke stanice Botovo, da bi poslije otprilike dva kilometra hoda s migrantima došli do mađarske žičane ograde s čeličnim žiletima, ne možemo se praviti da se ništa ne događa. Upravo se stvara novi ožiljak na koži Europe, formira se njen novi identitet i mi svi sudjelujemo u ritualu prijelaza iz starog u još uvijek nepoznatu budućnost. Susrećemo se sa prazninom, međuprostorom, ne samo u prostornom, već i u identitetskom smislu. Novi identitet Europe stvara se u tom međuprostoru. (…)

Okretati glavu od te činjenice tektonskog pomaka je jednostavno vrlo politička stvar. Zauzeti aktivnu ulogu subjekta koji propituje tu novu ontologiju je jedina opcija naspram pasivnog stanja bivanja inertnim objektom historije.

Naziv: Rezonantni krajolici

Tema koncepta je arhitektura, ali arhitektura kao simbolički sustav sastavljen od više elemenata u prostoru. Lacan govori o nepostojanju fiksnog subjekta, Marleau-Ponty definira tu nedefinirajuću subjektivnost kao raspršeni prostor bez centra i čvrstih točaka referencije. Linije fortifikacija se grade uvijek na granici, na margini često ne postoji jedan centar tog sustava i nema čvrste centralne točke. Interesira me odnos označitelja i označenog,  odnos arhitekture naspram topografije; kako ulančani nizovi arhitekture označavaju topografiju i kako ju mijenja, kako ju interpretiraju i kako postaju dio nje. Interesira me kako se ta arhitektura pretvara u jezični sustav, u pismo i na koji način ju možemo čitati.

3

Botovo

U samom postavu izložbe uzimam mađarsku žicu, bunkere iz II. svjetskog rata i sve ostale fortifikacijske sustave do danas (srednjovjekovne tvrđave i gradove sa zemljanim utvrđenjima) ne samo kao simbole po sebi, nego i kao dio novog pejzaža… uvijek se radi o lancu utvrda, bunkera, o metaforičkoj, ali danas i stvarnoj željeznoj zavjesi, uvijek je sustav znakova u pitanju, sustav koji označuje novu stvarnost; ali i simbolizira mjesto traume; kao i spomenici koja su vrsta materijalizacije traumatskog sjećanja.

Uzeo bih dva toposa, oba čine prostornu i političku marginu nacionalne države:

1. sjevernohrvatski limes sa rijekom Dravom kao granicom (područje Varaždina i Koprivnice)

na kojem kao palimpsest imamo slojeve  fortifikacijskih sustava: od staroslavenskih utvrđenja koja su građena u razmaku od 20 km, do zemljanih utvrđenja gradova okruženih vodom a la Vauban (Varaždin, Koprivnica, Virovitica), do bunkerske linije izrađene prije 1941., sve do suvremene mađarske žice.

2. grad Rijeka kao granica

Kao i na sjevernohrvatskom limesu, i ovdje je jedna rijeka bila prirodna granica, ali je ta granica prolazila urbanim područjem. Tu je arhitektura igrala također simboličku ulogu, npr. kroz borbu arhitektonsko-urbanističkih simbola različitih nacionalnih zajednica. Najpoznatiji je onaj primjer nadmetanja dvaju nebodera: nebodera Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku i Riječkog nebodera kao reprezentacijske paradigme novih državnih kulturnih politika, koji je vremenski paralelan s epitomijom takve simboličke uloge arhitekture izražene u nadmetanju sovjetskog i njemačkog nacionalnog paviljona na Pariškoj svjetskoj izložbi 1937.g.
Tako se uzimaju dva rubna hrvatska područja, sjevernohrvatski limes preklapanja i migracija slavenskog, ugarskog i germanskog elementa, te Rijeka, kao mjesto preklapanja slavenskog i romanskog.

Radi se također i o propitivanju margine i centra, jer i Rijeka i Koprivnica su rubna područje udaljena od političkog i ekonomskog centra nacionalne države čijem teritoriju pripadaju. Da li margina može biti reprezent, ili je to mjesto reprezentacije rezervirano uvijek za centar.

4

Venecija

 

Dio nastupa van Arsenala, u Hrvatskoj i samom gradu Veneciji na Campo San Zaccaria

Ispred željezničke stanice Botovo nalazi se bunker. Ova mala pastoralna željeznička stanica je mjesto trenutno najvećih migracija u Hrvatskoj, ovo je mjesto preko kojeg većina emigranata prelazi iz Hrvatske u Mađarsku. Silaze s vlaka, prolaze pokraj bunkera i odlaze prema ilegalnom prijelazu na mađarskoj granici.

Snimio sam “zvučne krajolike”; noćne snimke prolaska izbjeglica iz ovog bunkera, a te zvukove ću puštati iz zvučnika skrivenogu bunkeru u Veneciji, koji se nalazi u glavnoj turističkoj zoni na Campu San Zaccaria, cca 200 m od Svetog Marka.

Iz bunkera u Botovu puštat ću zvukove prolaska ljudi u zone d’attente na aerodromu u Bruxellesu.

5

Venecija

 

Dio nastupa u Arsenalu

Arsenali su također primjer fortifikacijske arhitekture i služili su prvenstveno u vojne svrhe. Oni su bili zabranjeni za građanstvo, zatvoreni dio grada čuvan čuvarima. Izložbeni prostor Republike Hrvatske će biti sastavljen od video monitora koji će interpretirati sadašnju situaciju s migrantima i gradnju novih fortifikacijskih sustava koji služe kao obrana od njihovog prolaza, te preklapanje tih suvremenih fortifikacija sa starim slojevima fortifikacija u Europi. Interpretirat će se Europa kao topografija obilježena fortifikacijskim sustavima kao ožiljcima koje možemo čitati kao ostatke simbolizacije historijskih trauma Europe. Zidovi, stropovi i podovi izložbenog prostora će biti prekriveni crnom zvučnom izolacijom, a trinaest samostojećih zvučnika će biti okrenuto prema zvučnoizoliranim zidovima i puštat će zvukove snimljene iz različitih bunkera i fortifikacija. U sredini prostorije kružno će biti postavljeno trinaest stolica koje bi bile postavljene u krug za raspravu.

Rasprave će voditi:

Katarina Vuković Peović (Odsjek za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci), koja će obrađivati filozofsko-psihoanalitički aspekt između tradicionalnih fortifikacija i suvremenog informatičkog doba simulakra;

Ivana Simić Bodrožić će voditi razgovore s književnim autorima iz Europe vezano uz migracije i ratno izbjeglištvo; to je česta tema u njenom proznom i lirskom pismu, uključujući i njen nagrađivani prvijenac roman “Hotel Zagorje”;

Vjeran Pavlaković (Odsjek za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci) će voditi razgovore o politikama historije i memorije;

Muzej grada Koprivnice bi interpretirao sjevernohrvatski limes na kojem se trenutno gradi nova fortifikacija, s mađarske strane granice.

No uz njih, pokušali bi uključiti što više aktera kako bi prokomentirali i interpretirali sadašnju situaciju, a što bi ovisilo o mogućnostima budžeta. Rasprave će se odigravati u samom prostoru, biti će snimane i reproducirane u samom prostoru tijekom čitava trajanja bijenala.

Objašnjenje koncepcije

Tema migracija prema Europi iz zemalja trećeg svijeta je dosad bila najviše političko, etičko i demografsko pitanje, dok je 2015. postalo u pravom smislu prostorno pitanje. Osnovno pitanje koje svi postavljaju je “gdje?“; gdje će migranti putovati, gdje će na putu biti smješteni, i gdje će biti njihovo krajnje odredište. Kroz pitanje topološkog definiranja egzistencije migranata, prostor dobiva auru simbola onoga što Peter Sloterdijk naziva “egzistencijalna prostornost”. Radi se o rezultatu topološkog zaokreta u kulturnoj teoriji, kojom se poslije vremenske i historijske, definira i prostorna dimenzija bitka koju je na početku dvadesetog stoljeća negiralo Heideggerovo inzistiranje na esencijalnoj samoći, njegovo postavljanje pitanje “tko” prije nego li je proučio pitanje “gdje”.

Kao što je primijetio Daniel Bell: “Prostor je postao primarni estetski problem kulture s polovine dvadesetog stoljeća, kao što je problem vremena bio primarni estetski problem prvih dekada stoljeća.“ Tome je pomogla ono što David Harvey naziva “vremensko-prostorna kompresija“, vrijeme je izgubilo svoju iskustvenu dubinu, svoj plasticitet.

Kantova je teza da nam je struktura svijeta kao takvog nedostupna, i da je cilj metafizike karakteriziranje naše pojmovne sheme ili pojmovnog okvira. Ono što je osnova Kantovog poimanja ljudskog iskustva su koncepti vremena i prostora, koji nisu derivacija iskustva, već njegov preduvjet, kao što je razložio u Transcendentalnoj estetici.
Na osnovu Kantove ideje je Ernst Cassirer u razvio čitavu svoju filozofiju simbolične forme. Po njemu simbolična forma postaje transcendentalna schemata, ujedinjujuća determinanta uma. Po Cassireu “schema je jedinstvo koncepta i intuicije. Zajednički doseg oba ta faktora“.
Time je Cassirer skinuo s nosa Kantove naočale koje je po Kantu nemoguće skinuti i refokusirao ih kroz vizuru simbola; čovječji intelekt nema potrebu za slikama već ima potrebu za simbolima.

Kapacitet simboličke forme je u njenoj mogućnosti dostizanja novog znanja i otkrića, one artikuliraju i otkrivaju svijet iskustva, čovjek otkriva sam sebe kroz simboličke forme. One su putevi kojima duh kreće prema svojoj objektivizaciji. Postoji sinteza svijeta i duha, čovjek doseže svoju duhovnost unutar svog odnosa sa uzvišenim, sublimnim. Ultimativno, simboličko je sublimno. I na kraju u svojoj “Filozofiji simboličkih formi“ Cassirer tvrdi da je simboličko konstitutivno za ljudsku kulturu.

Njemački filozof Peter Sloterdijk je u svojoj knjizi “Mjehurići” poetski sažeo taj kompleksan odnos između čovjeka, njegovih simbola i rituala: “Ljudska bića imaju potrebu disati atmosferu koja sadrži kisik, ali i onu značenja, simbola i praksi”.
Naše osnovno ontološko pitanje je gdje sam, a tek onda tko sam i kada sam. A gdje smo, to nam govore simboli u prostoru. Ne samo gdje sam u prostornom smislu, nego i gdje sam u ontološkom, simboličkom, ideološkom i psihološkom smislu. Prostor je  moguće iščitavati kao jezične znakove, kao narativ kroz “psihoanalizu prostora“, kako to naziva Lefebre.
Psihoanalitički, proizvodnja simbola je proizvod rituala prijelaza koji su povezani s našim susretom s onim što Kant naziva Noumenalno, Freud zazorno, a Lacan Realno. To je ono nepoznato, ono što proizvodi događaj koji kao svoju posljedicu proizvodi traumu. Na taj načim možemo gledati izgradnju fortifikacionih sustava u Europi, kao pokušaj simbolizacije tog susreta s nepoznatim i prijetećim, s onim što formira historijsku traumu.

 

Tekst i fotografije: Antonio Grgić

Ostale kandidature pogledajte ovdje i ovdje.