Budućnost na čekanju

Predstavljamo prijedlog kandidature za povjerenika hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 15. Međunarodnoj izložbi arhitekture 2016. godine, kustoskog tandema Maroja Mrduljaša i Antuna Sevšeka i suradnika.

Jedno od ključnih osobina dobre arhitekture jest sposobnost anticipacije budućnosti, projekcija događaja i značenja koji tek dolaze. Građevine imaju dugi rok trajanja koji nadilazi neposredne razloge njihovog nastanka, estetika jednog vremena se potvrđuje kroz obraćanje nadolazećim generacijama, a ideologije koje čine društveni okvir za građenje se izmjenjuju i prepuštaju mjesto drugima.

Faustovski izazov “građenja budućnosti” jedna je vodećih odrednica modernog perioda u kojem je došlo do važnog obrata u viđenju arhitekture, ali i razvoja društva u cjelini: budućnost više nije neizvjesnost, nego postaje projekt kojeg se može racionalno kontrolirati. Tako se više ne smatra da se arhitektura određenog trenutka gradi samo za nepromjenjivu, trajnu današnjost (koja može simbolizirati i vječnost), nego se pretpostavlja (r)evolucija, kretanje prema jasno zacrtanim ciljevima, u progresivnom smislu prema naprednijem, pravednijem i otvorenijem društvu… Tako u modernom periodu arhitektura preuzima rizičnu, pa i paradoksalnu ulogu konkretizacije utopije. Na institucionalnom planu arhitekturi je dodijeljena uloga jednog od vodećih sredstva društvene emancipacije, a istaknute građevine su bile, a donekle još uvijek jesu, elementi identifikacije građana s naprednim društvenim stremljenjima.

Pojedine građevine odigrale su tu ulogu i preko svih očekivanja, a projekcija njihovih projektnih ciljeva bila je budućnost koja se (još) ni danas nije dogodila. U regiji na potezu od Centralne Evrope do Centralnog Balkana nalazimo na takve radikalne arhitekture koje su beskompromisno prelazile granice očekivanog, koje su koristile političke okolnosti u svoje vlastite svrhe i naprezale materijalne resurse do krajnosti kako bi dosegle civilizacijsku razinu koja se tek nazirala na udaljenom horizontu društvenog razvitka. Ta arhitektura nije bila snishodljiva prema socijalnom, kulturnim ili graditeljskom kontekstu, nije se zadovoljavala s “realističnim”, nego je prekoračivala kanone i norme, te je gotovo militantno tražila da se ubrza ritam društvenog razvoja i krene na forsirani marš prema budućnosti.

Radi se o projektima koji vuku tragove prema globalnim kretanjima arhitektonske kulture, ali su i sasvim autentični, te iskazuju jednu jedinstvenu, danas rijetku samouvjerenost zemalja koje status “drugog svijeta”, “zemalja u razvoju” vidjele kao izazov. Ti iskoraci nastaju u relativno oskudnim materijalnim uvjetima, složenim geo-političkim odnosima, uvjetovani su i mikro-politikama, a svima im je zajedničko nepristajanje na provincijalne kompromise te “frontalna” borba i za bolju sadašnjost i budućnost. Njihov autentični arhitektonski optimizam jest vjera da projekti i kratkoročno i dugoročno mijenjaju kontekst, da su građevine epicentri jednog novog društva u nastajanju. Upravo u tim arhitektonskim iskoracima koji se konfrontiraju sa zaostalošću, koji toliko snažno čeznu za budućnošću da su za nju spremni na faustovske pogodbe, vidimo doprinos regije.

Projekti takve radikalne arhitektonske imaginacije javljaju se u regiji već prije drugog svjetskog rata, no, kao i drugdje i svijetu, s tek ponekom relevantnom realizacijom. Uslijedio je utopijski projekt jugoslavenskog socijalizma koji je bio plodno tlo za arhitektonske eksperimente i pokušaje realizacije utopijskih vizija. Tradicija radikalne arhitekture produžuje se i do suvremenog trenutka i ostvaruje se u jedinstvenim trenucima mobilizacije društvenih resursa.

Predlaže se da hrvatski nastup na venecijanskom arhitektonskom Biennaleu 2016. obradi narativ regionalne radikalne arhitekture na 5 studijskih primjera koji su svi globalno relevantni projekti sa zanimljivim, turbulentnim, no uvijek i društveno korisnim životima. Neposredna vezanost za Hrvatsku nije važna za argumentaciju teze o radikalnoj arhitekturi obzirom na zajedničku povijest regije i usporedive socio-političke kontekste, no od 5 odabranih studijskih primjera dva se nalaze na teritoriju Hrvatske, jedan je projektirao hrvatski arhitekt, a 2 su direktno ili indirektno vezana za djelatnost hrvatskih arhitekata. Izložbeno-istraživački projekt polazi od stava da zgrade možemo smatrati aktualnima bez obzira na vrijeme svog nastanka, a njihovu suvremenost razmatramo kroz njihov trajni kapacitet naznačavanja budućnosti. Različitost konteksta, mjerila, pristupa, vremena nastanka, pa i današnjeg statusa osigurat će širinu pogleda, višeslojnost analize i jasnoću argumenta, te afirmirati suradnje koja prekoračuju nacionalne granice.

 

Studijski primjeri

 

Nova vizija urbanosti

Narodni dom/ Hrvatski kulturni dom, Sušak-Rijeka (1934.-1947.)

1

Zbirka Miloš Juričić

Hrvatski kulturni dom na Sušaku je hibridni kompleks hotela, zabavnih sadržaja i kulturnog centra koji je u svojoj izvornoj inačici uključivao i još složeniji program s bazenom. Narodni dom je jedinstveni rani primjer “kulture zgušnjavanja”, nastao je u kontekstu kompeticije između Jugoslavije i Italije, u tada podijeljenom gradu Rijeci. Kompleks začet i projektiran u Kraljevini Jugoslaviji po svršetku drugog svjetskog rata dovršen je u socijalizmu te prenosi arhitektonske koncepte iz jednog političkog konteksta u drugi. Također, i sam projekt prelazi iz ruku tragično preminulog arhitekta Josipa Pičmana u ruke arhitekta Alfreda Albinija, nekih od najboljih predstavnika svoje generacije. Smješten na nevelikoj i kompliciranoj parceli na rubu tadašnjeg centra Sušaka, projekt predlaže i novu tipologiju (prvi neboder na Sušaku) i sasvim novo viđenje urbanog života gdje se intenzivno prožimaju i međusobno potenciraju različiti javni sadržaji “visoke” kulture i slobodnog vremena.

Kompleks je imao svoje uspone i padove, udomljavao je i danas nepostojeći mondeni bar na vrhu elegantnog nebodera i rock-klub, njegova višenamjenska dvorana jedna je od najboljih u Rijeci, no kompleks nikada nije iskoristio svoje pune potencijale preklapanja i amalgamiranja programa, pa je i danas nedovoljno iskorišten. U nekada važnom industrijskom gradu koji je potonuo u stagnaciju, HKD se i dalje čini kao zalog za optimističniju budućnost.

 

Emancipacija provincije

Dom kulture, Konjic, 1957.

2

Fotografija: Antun Sevšek

Dom kulture u Konjicu (s nejasnom atribucijom autora u kojem se spominju tada manje poznati slovenski arhitekt Jože Josip Osojnik, hrvatsko-bosanski arhitekt Juraj Neidhardt, te hrvatski arhitekt Andrija Čičin-Šain) unio je sasvim nove arhitektonske standarde u neveliki grad na putu od Sarajeva prema Mostaru. Hibridni kompleks s velikom višenamjenskom dvoranom, otvorenim auditorijem, gradskom kavanom, knjižnicom i prostorima za edukaciju projektiran je kao palača emancipacije na istaknutom mjestu u gradu i temeljito je doprinio njegovoj modernizaciji. Sustav otvorenih terasa i stubišta obujmljuje i integrira sve sadržaje, te formira formalno uvjerljivu gradsku kuću novog tipa koji omogućava korištenje i van programiranih scenarija.

Nekad popularno okupljalište građana izgubilo je na intenzitetu korištenja u socijalno i ekonomski opustošenoj BiH, no sama zgrada potiče entuzijazam uprave koja ulaže velike napore da se prostorni resursi kompleksa što bolje iskoriste za događaje poput 3d filmskih projekcija i gostovanja najboljih regionalnih kazališnih trupa. Taj socijalni kondenzor i dalje je optimistično mjesto kohezije lokalne zajednice opterećene bremenom recentne konfliktne povijesti.

 

Apoteoza globalnog grada

Opera i balet, Skopje (1968. – 1979.)

3

Zbirka CCN images

Nakon katastrofalnog potresa u Skopju, globalna zajednica predvođena UN-om i uz ključni doprinos Ernesta Weissmanna inicira (pre)ambiciozni plan obnove. Skopje je trebalo postati globalni “pokazni” grad u čijoj obnovi pod koordinacijom UN-a sudjeluju i Istok i Zapad, i Japan u usponu. Ambicije izgradnje futurističkog grada daleko nadilaze mogućnosti Makedonije i Jugoslavije, ali Skopje svejedno postaje kolekcija impresivne moderne arhitekture. U sklopu faze razvoja grada nakon obnove raspisuje se i nevjerojatno ambiciozan natječaj za kulturni centar od kojeg je realizirana samo zgrada Opere i baleta (Štefan Kacin, Jurij Princes, Bogdan Spindler, Marijan Uršić).

Jedna od najljepših i najambicioznijih javnih zgrada u regiji ponešto duguje kasnom berlinskom ekspresionizmu 1960-ih, ali i anticipira istraživanja slobodnih formi u kojem kuća i javni prostor povezan sa rijekom Vardar postaju integralna cjelina. Aktualna “neo-barokna” rekonstrukcija Skopja nametnuta od strane oficijelnih politika u krajnjoj su suprotnosti prema nekadašnjoj modernosti grada, a nove građevine blokiraju poglede na Operu. No, laž izgradnje nepostojeće prošlosti (više ovdje) jasno se razotkriva upravo zbog autentičnog optimizma arhitekture Opere.

 

Sredstvo radikalnog pomirenja

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Priština (1971. – 1982.)

4

Fotografija: Wolfgang Thaler

Nacionalna i sveučilišna knjižnica Kosova jedinstveni je primjer estetskog sinkretizama. Projektant Andrija Mutnjaković (više ovdje) izvorišta projekta detektira u trans-kulturalnom i a-temporalnoj sintezi: “od arhaične bizantske baštine i regionalnog izraza do aktualnog strukturalizma i avangardnog enformela”. Ta radikalna arhitektura optimistično je nastojala postati sredstvo svojevrsnog “pomirenja” nacionalnih identiteta, harmonizacije lokalne ukotvljenosti u tradiciju i nužnosti kretanja prema budućnosti. No, to pomirenje tražilo je prihvaćanje sasvim nove, moderne prostorne koncepcije i institucije sa bogatim programom.

Kuća je agregacija kubičnih formi natkrivenih malim geodezijskim kupolama, odjevena u filigransku čipku sačinjenu od ručno rađene čelične opne. U njoj se kombiniraju elementi futurističke arhitekture i low-tech izvedba, a od projektiranja do otvaranja kuće 1982. godine trebalo je 11 godina, što je realizaciju kuće smjestile u kontekst oštrih političkih tenzija i krize koja je bila jasan simptom unutarnjih kontradikcija socijalističke Jugoslavije. Taj projektant do danas privlači pažnju i izaziva kontroverze, od potpunog odbijanja do fascinacije, no svakako je ključan urbani entitet u kojem se lokalni identiteti oslanjaju na kući i instituciji posvećenima znanju.

 

Avangarda tranzicije

Gimnazija, Koprivnica (2003. – 2007.)

5

Fotografija: Robert Leš

Godine 2007., netom prije početka ekonomske krize, u malom gradu Koprivnici Studio UP dovršavaju gigantski monovolumen izveden u polikarbonatu. Zgrada ostvarena kao javno-privatno partnerstvo udomljuje veliku sportsku dvoranu, između ostaloga namijenjenoj i uspješnom lokalnom rukometnom klubu, te gimnaziju. Spartanska, “apstraktna” kuća indikativno smještena unutar atletske staze djeluje poput suvremene sekularne katedrale koja u periferni milje unosi novo mjerilo i novu viziju društvenosti. Taj hibrid sporta i edukacije projektirali su vrlo mladi arhitekti Lea Pelivan i Toma Plejić temeljem javnog natječaja na kojem pobjeđuju ubrzo nakon diplome. Teško je zamisliti sredinu koja bi tako radikalnom projektu i tako mladim arhitektima dala priliku za eksperiment koji je izuzetno uvjerljivo realiziran.

Gimnazija u Koprivnici jedan je od najhrabrijih i posebno beskompromisnih iskoraka prema budućnosti u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas, ne samo u arhitekturi nego uopće. Kuća je 2009. dobila i nagradu Mies van der Rohe za najbolje Europske mlade arhitekte (više ovdje) i nakratko skrenula pozornost na Hrvatsku kulturu čije je sudjelovanje na internacionalnoj pozornici ipak limitirano.

 

Aktualno stanje

Promotre li se projekti radikalne arhitekture, oni su danas u oštrom kontrastu i prema trendovima razvoja izgrađenog okoliša i prema regresivnoj društvenoj stvarnosti. Radikalna arhitektura je ili voljena ili omražena, a često je prepuštena propadanju i nebrizi, a njihova izvorne pretjeranost nije dočekala društvo spremno ih u kulturno, materijalno ili politički ih prihvatiti. Riječima Gala Kirna i Roberta Burghardta, radikalne arhitekture reprezentiraju prošlost (uključivo onu sasvim nedavnu) koja je imala više budućnosti nego današnjost. Usprkos usponima i padovima, u dužem ili kraćem vijeku trajanja, građani su pronalazili načina da te kuće održe živima, da ih provedu kroz institucionalne i ideološke promjene i da nastave gajiti afirmativan odnos prema radikalnoj arhitekturi. Štoviše, te kuće postavljaju pred korisnike postavljaju intelektualni izazov, a “suvišci” budućnosti ugrađeni u kuće traže od korisnika kreativnost i angažman prilikom pronalaženju novih scenarija korištenja i upisivanja vlastitih značenja u arhitekturu.

Metoda i formati prezentacije

Projekt će se fokusirati na aktualni trenutak radikalne arhitekture, istražiti njihove današnje performanse i značenja, a u kontekstu dugog trajanja arhitekture. Analiza će se naročito baviti kapacitetima zgrada za stvaranje naprednih oblika socijalizacije i društvenosti, ali će razotkriti i manje vidljive procese inače nedostupne korisnicima. U tu svrhu će projekt će koristiti različite oblike dokumentiranja oblika korištenja i percepcije prostora: razgovori sa korisnicima, fotografija i video. Planira se korištenje suvremenih tehnika mapiranja prostora koji uključuju analize internetskih resursa, te sve pristupačnije tehnologije video-opreme i različitih senzora.

Prikupljeni materijal preklopit će se s arhivskim materijalom koji će pokazati amplitude korištenja, sličnosti i promjene u životima zgrada kroz vrijeme kako bi se raspoznala elastičnost arhitekture i sposobnost prihvaćanja promjena.

Projekt će biti usmjeren prema dva cilja: atraktivnoj prezentaciji na Bijenalu, te na dubinskoj analizi građevina. Svaki studijski slučaj bit će prikazan multimedijalno, kroz višekanalne audio i video zapise. Video-materijal će se za post-bijenalsko korištenje montirati u 55-minutni dokumentarni film. Dokumentaristički sloj prezentacije nadopunit će se s grafičkim analizama kuća koje će objasniti prostorne koncepcije. Svaki projekt bit će prikazan i proširenim timelineom koji će razmatrati proces nastanka, indicirati značajne trenutke u povijesti kuće, te pratiti institucionalne, programske i fizičke promjene u zgradama.

Izložba će biti organizirana u dva narativna sloja. Prvi sloj čine zasebne prezentacije zgrada što uključuje sklop fizičkog modela, video-projekcije i printanog materijala. Tih pet sklopova smješteno je slobodno u prostoru, projektirani su interaktivno, i posjetitelji se kreću između njih.

Drugi sloj čini četverkonalna video-projekcija po obodu prostora koja prezentira zajedničke teme vezane za sve kuće. Projicira se po velikim printevima grafičkih prikaza fragmenata arhitekture studijskih slučajeva. U tom zajedničkom narativu, koji je i nositelj ambijenta, projiciraju se stari i aktualnih video-zapisa iz svih studijskih slučajeva. Formira se nova arhitektura sačinjena od elemenata različitih kuća i događaja koje one udomljuju nekada i danas.

Planira se suradnja s NGO sektorom i drugim suradnicima iz zemalja obuhvaćenih projektom, a koja je već uspostavljena kroz platformu Nedovršene modernizacije. Potreban je istraživački rad u arhivama kinoteka u regiji, kao i istraživanje arhiva amaterskih klubova te prikupljanje video, filmskog i fotografskog materijala preko Facebook i web stranice projekta. Na taj način radit će se na senzibliziranju građana za građevine, i aktivno ih uključiti u projekt. Planira se pronalaženje relevantnog inozemnog izdavača s odličnom internacionalnom distribucijom koji bi ušao u partnerski odnos za publiciranje knjige/ kataloga.

Kustosi: Maroje Mrduljaš (Zagreb) i Antun Sevšek (Zagreb)
Kozultant: Vladimir Kulić (Forth Lauderdale)
Suradnik kustosa: Boris Vidaković (Zagreb)
Dizajn: Damir Gamulin Gamba (Zagreb)
Multimedija: Miodrag Gladović (Zagreb)
Programiranje: Bruno Babić (Zagreb)
Istraživači-suradnici: Mia Roth-Čerina (Zagreb), Pero Vuković (Zagreb), Ines Tolić (Bologna), Demir Mensur (Sarajevo), Vladimir Deskov (Skopje), Elša Turkušić (Sarajevo)

 

Tekst: Maroje Mrduljaš

 

Ostale prijedloge kandidatura pogledajte ovdje i ovdje.