Samokolonizacija arhitekturom
O problematičnoj kampanji za elitni kompleks Gorki Gorod koji se gradi u području Krasnaje Poljane pisali smo ovdje. Što se krije iza jumbo-plakata, donosi nam sljedeći video.
Kompleks koji investitori opisuju kao jedinstveno odmaralište smješteno između snježnih vrhova, livada alpskog stila i primordijalne šume Nacionalnog parka Soči s vrhunskom infrastrukturom izgrađenom zahvaljujući ulaganjima u Zimsku olimpijadu 2014. uznemirio je mnoge kritičare. Kuće sa zapanjujućim pogledima, hoteli koji pripadaju najpoznatijim hotelskim lancima svijeta, luksuzni dućani i terme, ugodni kafići i restorani, popularni noćni klubovi i najsuvremenija ponuda sportskih sadržaja po nacrtu Mikhaila Filippova i Maxima Atayantsa eklektični su projekt koji pokušava stvoriti lažnu povijest.
Filippov, arhitekt iz Petrograda, kao i njegov kolega u ovom projektu, možda je najpoznatiji po zgradi Rimski dvori iz 2005. Sam je sebe nazvao neoklasicistom, a njegov rad mnogi uspoređuju s ranom staljinističkom arhitekturom. Atayants je također poznat kao strastveni ljubitelj klasične rimske arhitekture.
Dok su se dizajneri problematičnog plakata ugledali na estetiku Olimpijade u Berlinu 1936., arhitekti tvrde da su se tražeći izvorni ambijent zimskih sportova okrenuli alpskom selu. Međutim, ono što se može vidjeti na videu puno je više od imitacije alpskog sela. Mnoge će u Rusiji sigurno podsjetiti na staljinističke totalitarne projekte sa sveprisutnim klasičnim redovima, simetričnim trgovima i aksijalnim planom (sada s ortodoksnom crkvom u centru). Težeći stvoriti lažnu povijest, projekt čak umjetno stvara povijesnu slojevitost mjesta stavljajući jednu do druge zgrade različitih pseudopovijesnih stilova.
Atayants čvrsto stoji iza ovog projekta te je izjavio da će se za deset ili petnaest godina, kad stabla malo izrastu, naći starosjedioci koji će tvrditi da je naselje tu oduvijek, da ga je čak Staljin posjetio. Dok bi za arhitekta to bi bila krajnja potvrda njegova rada, za njegove kritičare ta izjava dovodi arhitekturu u vezu sa staljinizmom, potvrđuje njen pseudokarakter te izražava arhitektovu želju za ponovnim pisanjem povijesti i odgajanjem novih generacija na njoj.
Iz toga što ta arhitektura potpuno negira činjenicu da je sagrađena na području Kavkaza na vidjelo izlazi kolonijalni karakter projekta. Povijest koja se ovdje krivotvori nije ni lokalna. Ovaj projekt je briše i pseudoarhitekturom stvara novu pseudopovijest naselja, koje će nakon Olimpijade biti namijenjeno za razonodu novoj ruskoj eliti. Moskovski kritičar arhitekture Grigory Revzin jednom je prilikom ustvrdio da su Rusi uvijek bili spremni kolonizirati svoj teritorij. Filippov i Atayants očito vjeruju u superiornost klasičnih europskih stilova i svjesno žele nastaviti samokolonizaciju.
Tonči Kranjčević Batalić
