Trg žrtava autokratskih odluka

Radovi na Trgu žrtava fašizma imaju neobjašnjivo ustaljen ritam. Otkad su počeli, svakog utorka i svakog petka pogine po koje drvo ili grm, a u dva mjeseca ih je posječeno oko četrdeset i dva (o čemu smo pisali ovdje).

Jednog petka ili utorka životom je platila i čuvena tisa koja je 1982. ovjekovječena na naslovnici Azrinog albuma “Filigranski pločnici”, što je dodatno pojačalo bijes i otpor prema najnovijoj Bandićevoj intervenciji u javni prostor. Drvo se tako još jednom upisalo u povijest rotonde uz koju su pale mnoge i puno svjesnije žrtve, kako i samo ime Trga svjedoči.

 

Okupljanja srijedom u organizaciji inicijative Vratite magnoliju, foto: Iskra Mandarić

 

Pritom, moramo se ograditi i priznati da autorica ovog teksta prepoznaje tek nekoliko vrsta drveća – platanu zbog kore, brezu zbog boje i lipe kada cvatu, više zbog pjesme nego mirisa, i ne može tvrditi da ju je gubitak života jedne tise pogodio onako kako je pogodilo mnoge koji su je prozvali Štulićevom.

Bez obzira na osobne sentimente prema pojedinim vrstama drveća, simbolički naboj Trga žrtava fašizma i pripadajućeg tzv. Meštrovićevog paviljona, njegova povijest i njegova sadašnjost upravo se rastvaraju pred našim očima u politički nabijenim značenjima koji su mu od nastanka pripisani, a to, navikli smo, uvijek boli.

Projekt nove preinake Trga nije dostupan javnosti, odnosno njegove ušminkane prikaze mogli smo vidjeti samo putem medija, pa tako jedino iz medijskih izjava projektantice Loredane Stunić možemo saznati zašto se ona, odnosno gradonačelnik, odlučio za tako radikalnu intervenciju u povijesnu matricu.

Arhitektica tvrdi da je njeno rješenje “čistog” trga oko Meštrovićevog paviljona, koji je samo dio budućeg projekta Pješačkog centra izvrsnosti, konačno vraćanje izvornom projektu iz tridesetih čime se, tvrdi ona, vraćamo onome što je čuveni kipar “u startu zamislio”.

 

“U nedorečenom, loše isprojektiranom i nevješto prikazanom projektu, Zagreb bi trebao dobiti nanovo artikulirani urbani potez koji su propustili validirati za to zaduženi gradski uredi, zavodi i državna ministarstva”,  foto: vizualizacija iz projekta Loredane Stunić

 

Tako je brzinskim čitanjem povijesti projektantica na svoju ruku odabrala da se prava istina ovog prostora temelji na dijelu izjave kipara Ivana Meštrovića u kojem ovaj govori o čistom trgu, a kojega, čini se, arhitektica uzima kao figuru oslobođenu od vremena u kojem je postojao i kao naizgled jedinog aktera proizvodnje prostora Trga.
Ispada da se u ravno osamdeset godina otkad je otvorena prva izložba u Meštrovićevom paviljonu nije našao arhitekt koji će ispravno tumačiti ovu bezkontekstualnu figuru kipara koji mašta prostor.

Naravno, povijest je puno kompleksnija od onoga što arhitektica i članica stranke Milan Bandić 365 ima vremena proučiti, pa tako i saznati da su u izgradnji paviljona, kao i u njegovom hortikulturnom rješenju, učestvovali mnogi arhitekti i da se projekt kroz njegovu inicijalnu fazu izgradnje, kako se to uvijek dešava, mijenjao i dobivao oblike slične onima koje smo do prije koji mjesec mogli vidjeti.

U samoj izgradnji sudjelovao je, u raznim fazama, cijeli tim arhitekata: Ivan Zemljak, Harold Bilinić, Lavoslav Horvat, Zvonimir Kavurić i drugi, dok prvi projekt krajobraznog uređenja datira još iz 1934. godine i potpisuje ga pejzažni arhitekt Ciril Jeglič.

No, u obranu arhitektice, valja napomenuti da se Meštrovićev, odnosno paviljon Doma likovnih umjetnika, gradio po narudžbi i bez javnog natječaja na inicijativu Hrvatskog društva umjetnosti “Josip Juraj Strossmayer” i, slično kao i danas, uz odobrenje i financijsku potporu koju je potaknuo tadašnji kralj, kod kojega je Meštrović uživao veliki ugled.

Samo mjesto Doma odabrano je tako da odigra ključnu ulogu u dobivanju financijske potpore, budući da je inicijativa za izgradnju Doma zaključila da će najlakše uspjeti osigurati sredstva ako, pored učešća Meštrovića, obrazloži ovaj potez i time da se Dom gradi na mjestu gdje je paviljon najadekvatniji spomenik kralju, Petru Velikom Oslobodiocu, odnosno kralju Petru I Karađorđeviću.

 

Paviljon HDLU iz zraka, foto via MAZ

 

Već je tada, u vrijeme izrade idejnog rješenja, 1934. Udruženje jugoslavenskih inžinira i arhitekata uputilo prosvjednu notu i tražilo da se Meštrovićev projekt obustavi, a prostor stavi na javni natječaj, što je, kako znamo, odbijeno.

Za kasniju, onu najneslavniju epizodu povijesti ovog paviljona od 1941–45. godine, kada se isti pretvara u džamiju, nitko ni ne sumnja da se odvijala putem autokratskog dekreta poglavnika, a zbog protivljenja preinaci koju su konačno isprojektirali arhitekti Zvonimir Požgaj i Stjepan Planić, Meštrović je, prema pisanju Andrije Mutnjakovića, nakratko završio i u zatvoru, ponudivši svoju glavu u pismu koje 1941. šalje Mili Budaku i u kojem mu poručuje:”U ostalom, ako je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nužda da nestane ‘Doma hrvatskih likovnih umjetnika’, da nestane Grgura, Berislavića, Marulića, pa i glave onoga ko ih je pravio, neka bude, samo da bi ona bila sretna – i u istinu velika i nezavisna. ‘Izgubljenom sinu’ bi se bar kosti radovale.”

Nekoliko godina nakon kraja rata, minareti džamije se ruše uz podršku iskazanu i na muslimanskoj konferenciji u Sarajevu 1945. godine. Na toj konferenciji prihvaćen je stav da je prostor paviljona oduzet ustanovi i da u svakom slučaju nije adekvatan za ono što je toj vjerskoj zajednici u Zagrebu potrebno.

Uostalom, sama bogomolja nastaje kao simbol politike NDH prema muslimanima, politike zbog koje je, između ostalog i jedan od arhitekata, Zvonimir Kavurić i ubijen 1944. kao predsjednik mjesnog narodnooslobodilačkog pokreta, u funkciji koju je naslijedio od Bogdana Ogrizovića.
Stoga je tadašnja intervencija rušenja minareta vjerojatno, od svih prethodnih i budućih intervencija, imala najširu podršku.

Za džamijom ostaje fontana koja je dio sklopa vjerske građevine, no kako rješava pitanje pristupa paviljonu, tako i ostaje na mjestu na kojem je i sagrađena bez primarne funkcije.

 

Projekt unutrašnjosti džamije izveden po projektu Zvonimira Požgaja bitno je izmijenio prostor izgrađen u funkciji galerije, a umjesto stožastog krova nastaje kupola.
Arhitekt Vjenceslav Richter intervenirat će u unutrašnjost paviljona tako što će postaviti svoje rješenje galerijskog prostora 1951. za potreba Muzeja narodnog oslobođenja (kasnije Muzej revolucije naroda Hrvatske) i radikalno raskrstiti i s Meštrovićevim rješenjem, kao i s preinakom koja nastaje u vrijeme NDH.

Zatvorit će kupolu i, pored ostalih intervencija, izgraditi središnji element u prostoru galerije kako bi osigurao kontinuirano kretanje kroz prostor.
Projekt se gotovo u potpunosti izvodi bez dozvola, a povodom ovog rješenja održan je i sastanak ocjene projekta na kojem učestvuju sva mjerodavna strukovna društva, od kojih se mnoga protive takvom rješenju, a Grad Zagreb i njegove institucije zabranjuju otvaranje Muzeja zbog nepostojanja dozvole.
Dozvole su stigle tek 1952., pod navodnim pritiskom Vlade Narodne Republike Hrvatske.

Arhitekt pritom napominje kako se u ovom slučaju radi tek o privremenom i montažnom rješenju koje se u svakom času može ukloniti i time ne pretendira konačno izmijeniti paviljon.

Privremeno je postalo stalno i nakon četrdeset godina, kada se početkom devedesetih ponovo javljaju ideje o rekonstrukciji unutrašnjosti paviljona, arhitekt Richter i dalje ostaje pri svojoj prvotnoj tezi – sve što je unutra montažno je i pritom podložno svim namjeravanim promjenama vremena.

Devedesetih prostor Trga mijenja i ime, a u nacionalističkom zanosu tadašnje vlasti postojala je namjera da isti postane Muzej hrvatskih velikana, pa možda čak i Tuđmanov mauzolej.

Srećom, ova namjera se nije ostvarila, ime Trga je vraćeno nakon organiziranih protesta, a nakon radova na novoj rekonstrukciji u periodu 2001 – 2003., paviljon dobiva unutrašnji izgled kakav ima i danas, i to po projektu koji je vodio Andrija Mutnjaković.

Prostor paviljona se ovom intervencijom navodno trebao vratiti najbliže izvornom stanju iz 1938. godine. Sav uloženi trud te rekonstrukcije bazirao se na tome da se paviljon u njegovim formalnim karakteristikama vrati u što izvorniji oblik, otvaranjem središnjeg prostora u punoj visini, koji je ponovo difuzno osvijetljen dnevnim svjetlom.

Zanemareno je, međutim, da se ovaj projekt izvorno gradio za potrebe galerije, pa su tako formalne značajke preuzele primat nad stvarnim galerijskim potrebama, poput sjajnog projekta instalacija i klimatizacije, koje je izvorno paviljon sadržavao i koje su uništene u vrijeme NDH.

S obzirom na neuspješno mijenjanje imena Trga iz devedesetih, kao i abortirani projekt Muzeja hrvatskih velikana i na kraju tek formalnu i nedovršenu verziju Mutnjakovićeve rekonstrukcije, možemo zaključiti da se jedino Tuđmanov režim nije uspio svojim vladajućim simbolima upisati u ovaj prostor političke moći država koje su nad njim vladale.

Uspio je tek izbrisati elemente Muzeja revolucije, ali zato najnovija rekonstrukcija u režiji Milana Bandića koristi metodu brisanog prostora puno vještije od Tuđmana i upisuje time krajnji domet simbola najnovije države – brisani prostor.

Foto: Vratite magnoliju

 

Nastavljajući tradiciju autokratskih odluka o prostoru Trga žrtava fašizma nespretnim se arhitektonsko-urbanističkim zahvatima rekonstruira centar grada u potezu od Branimirove tržnice do Draškovićeve ulice u režiji Milana Bandića i izvedbi njegove trenutno omiljene arhitektice.

U ovom nedorečenom, loše isprojektiranom i nevješto prikazanom projektu, Zagreb bi trebao dobiti nanovo artikulirani urbani potez koji su propustili validirati za to zaduženi gradski uredi, zavodi i državna ministarstva, a kamoli da se za tako ozbiljnu intervenciju u javnom prostoru provelo bilo kakvo javno savjetovanje ili rasprava.

Sama dozvola koja je osigurana za ovaj projekt predviđa tek hortikulturno uređenje Trga, no to nije spriječilo Grad i njegovu arhitekticu da interveniraju i u samo stepenište, trijem i ulazni portal paviljona iako se isti nalazi na drugoj katastarskoj čestici koja nije u vlasništvu Grada pa bi stoga trebao postojati i ugovor između vlasnika i investitora radova, koji, kao i mnoga druga potrebna dokumentacija, ne postoji.

Kada su prve mašine zaorale po prostoru Trga digao se i otpor intervenciji koji je povela inicijativa Vratite magnoliju, a koja je u dva mjeseca od trajanja radova i do vremena pisanja ovog teksta izvela šest protestnih akcija, napisala desetke dopisa i stotine pisanih i usmenih zahtjeva za obustavom radova, čemu se pridružio i skupštinski Odbor za prostorno uređenje, izglasavši odluku da se radovi hitno obustave i provede široka javna i stručna rasprava o budućnosti ovog prostora.
No Grad se ne obazire i dalje neumorno nastavlja s radovima.

 

Foto: Vratite magnoliju

 

Sam glavni projekt se kroz mjesece radova i otpora mijenjao bez prethodnih nacrta, a kamoli dozvola. Pretpostavljamo, kao gradonačelnikova reakcija na otpor, gdje se malo naljuti pa demonstrativno poruši nešto ili najavljuje da će zasaditi četiri puta više nego što je posjekao.
Projektna dokumentacija u koju je imala uvid inicijativa je više nego štura, podložna gradonačelnikovim hirovima i šlampava, pa se tako o drveću kao na placu cjenkamo u neprestanoj igri osvete i ustupaka koju nam priređuje Grad.

No i u samoj dokumentaciji postoji diskrepancija između odluka o zaštiti i rušenju drveća, što svjedoči ponajviše o aljkavosti onih koji su izradili projekt, ali i besramnosti onih koji su mu dali dozvolu.

Ilustracija: Neven Udovičić, izvor: Vratite magnoliju

 

Kao što nije izrađena sva potrebna dokumentacija, stručna mišljenja i ugovori za izvedbu ovog projekta, tako je isti budžetiran kroz već uvriježeni sustav komunalnih aktivnosti koje gradonačelnik koristi kao svoju kasicu prasicu za javne prostore, pošto su budžetske stavke koje se tiču ovog i sličnih projekata raspisane kao infrastrukturni radovi ili primjerice rekonstrukcija ulice i u budžetu se pojavljuju u stavkama o uređenju i održavanju javno prometnih površina, javne rasvjete i drugih javnih objekata i površina, što nikako ne upućuje na kompletnu rekonstrukciju dijela centra grada.

Te budžete uglavnom bez prigovora svakog proljeća izglasavaju i Vijeća gradskih četvrti, budući da su budžetske stavke pisane tako da se doima kao da se izglasavaju redovita održavanja i ulaganja u komunalnu infrastrukturu protiv kojih se neprimjereno buniti.
Tako Grad vješto disperzira odgovornost za trošenje novca, pa mu je teško ući u trag.

A ako su, pored toga, i svi nadležni gradski uredi pristali na takvu igru, a jesu, postaje sasvim moguće kompletno izmijeniti lice dijela grada, a da nije provedena ni jedna demokratska procedura poput javnog natječaja, savjetovanja, rasprave ili barem informiranja, niti itko, osim gradonačelnika i nekoliko njemu lojalnih službenika, ima ideju o kompletnom zahvatu.
A pritom je moguće da je i onda sve u skladu sa zakonom.

 

Ilustracija: Neven Udovičić, izvor: Vratite magnoliju

 

Naravno, u kuhinji našeg gradonačelnika nikad ništa ne može ostati skroz “čisto”, pa je tako troškovnik projekta dosta sumnjiv i u njemu možemo naći diskrepanciju između projektom navedenih i u troškovniku zaračunatih stavki.
A pored toga, samo zadiranje u zgradu paviljona dovelo je u pitanje legalnost zbog nepostojanja ugovora s državom kao vlasnikom, ni dozvole koja bi se odnosila na rekonstrukciju paviljona.

No predstavnici gradskih ureda, stasali u sustavu u kojemu je jedino legitimno “delati”, odmahuju rukom na ove primjedbe i doima se kao da su iskreno iznervirani time što ih netko ometa u njihovom poštenom, društveno korisnom radu, pa tako čak i projektantica Stunić izjavljuje novinarima HRT-a: “Pretpostavljam da se baš ne može svaki projekt komunicirati. Pa onda bi samo komunicirali. Trebalo bi nešto i raditi”.
Gradska uprava i zavodi grada tako pravdaju mnoge svoje intervencije kao da se radi o hitnim radovima nakon zemljotresa kojega nitko osim njih ne vidi.
Tako je u recept za izvedbu Bandićevih projekata uključena ne samo velika količina službeničkog pristanka i osjećaja žurnosti, već i posebno uređene lojalnosti putem koje se institucije samoukidaju, a što može zakuhati samo tako dugovječan gradonačelnik kao ovaj.
Državne institucije pak, putem svojih ministrica drže jezik za zubima, jer valja pabirčiti ono malo Bandićevih ruku u Saboru.

Cijeli ovaj igrokaz postaje tragikomičan kada se uzme u obzir da nadležne institucije šute u ime Države koja očito nema nikakvih problema s tim da ukine vlastite institucije.

Kad pomislimo da je paviljon oko kojeg se danas lome koplja nastao prije osamdeset godina, iz želje stvaranja nacionalne institucije umjetnosti u projektu južnoslavenskog samoodređenja, stvar postaje samo još apsurdnija.

 

Ilustracija: Neven Udovičić, izvor: Vratite magnoliju

 

Ono što se novom zagrebačkom prostoru u nastajanju može priznati kao povijesni kontinuitet jeste činjenica da je omogućen autokratskim dekretom. No mnogima izmiče politička poruka koju nam šalje.
Ako pažljivo promotrimo taj šturi projekt vidjet ćemo da se Trg lišava bilo kakvog zaklona od sunca, kiše ili policije, i da se uređuje kao potpuno kontrolirani prostor koji će biti osvijetljen poput kakvog eksponata na sajmu automobila, a time i neugodan za boravak.

Bandić tako, u maniri pravog neoliberalnog sina, a možda i poučen Tuđmanovskim neuspjehom, ne zadire u sadržaj i unutrašnjost paviljona, ne redefinira njegovo značenje, ne slavi ni naciju ni revoluciju, on samo putem obezglavljenih institucija i disperzije odgovornosti stvara prostor kontrole i zaglađene slike grada koji naizgled nema ni ideologiju ni povijest, a savršeno je utrživ kao scenografija turizmu. On gradi svojevrsni projekt bez projekta, lutku od krvi bez trunke ideje, i to čini ovaj novi, potpuno kontrolirani prostor doista dosljednim primjerkom dominantne političke prakse.

Na njegovo čuđenje, Bandić ne uspijeva osigurati pristanak javnosti pa je “onaj najbolniji neuspjeh” njegovog projekta, kako navodi Udruženje hrvatski arhitekata “što javnost kojoj su ti novi vladajući simboli upućeni odbija pristati na njih i ne prihvaća ih kao svoje” (o čemu smo pisali ovdje).

Naravno, u kontekstu plejade sumanutih izjava koje dolaze od Grada i gradonačelnika, elemenata nelegalnosti projekta i sveopćeg nepovjerenja prema institucijama, bilo bi pretjerano od prvotnog nepristajanja na projekt tražiti i kompleksnu političku artikulaciju. Ona se uglavnom bazira na zahtjevima za poštovanjem procedure.

Pa ipak, sama činjenica da se pojavila, kao i činjenica da se na Trgu iz tjedna u tjedan okupljaju inicijative iz cijeloga grada, može se shvatiti kao nepristajanje na autokratske metode i opći zahtjev za demokratizacijom upravljanja.

A on se nekada manifestira i u bijesu koji proizvodi tuga za, primjerice, Štulićevom tisom. Pritom je potpuno razumljivo da nešto što je ljudima dio njihovih sjećanja i ideje o povijesti prostora postaje i simbolom kojim se kanalizira bijes i nemoć.

 

“Naslovnica Filigranskih pločnika može pomoći da pokušamo razumjeti o kakvoj urbanosti na prostoru Trga uopće govorimo”, foto: Mio Vesović

 

Nažalost, u svojoj svakodnevnoj artikulaciji problematika ponekad završi u stranputici rasizma, stavljajući u opreku Bandićevo porijeklo i tzv. urbanu kulturu Zagreba. No možda nam baš naslovnica Filigranskih pločnika može pomoći da pokušamo razumjeti o kakvoj urbanosti na prostoru Trga uopće govorimo.

Na fotografiji s naslovnice Azrinog albuma krošnja drveta služi kao element kadriranja slike čiji dijelovi svjedoče o vremenu u kojem fotografija nastaje i dodaje komentar na prostor Trga.

Muzej revolucije naroda Hrvatske i milicijski auto simbolička su pozadina koji svjedoče Državu, njene legitimacijske simbole i represivni aparat, a dijete u školskoj dobi (koje pritom nosi i školsku torbu), a koje gleda upitno Džonija, koji stoji s rukama u džepovima i očito ne nudi potrebne odgovore, nalaze se uokvireni u krošnji tise koja je tek poslužila kao okvir sadržaju, a ne sadržaj sam.

Utoliko, možemo reći da “urbana kultura2 koju je uhvatila fotografija Mije Vesovića svjedoči više o mogućnosti muzičara i fotografa da u jednom kadru komentiraju neizvjesnu budućnost države služeći se očitim simbolima koji se nalaze upravo na Trgu žrtava fašizma.

Stoga, čini se da urbanost kulture koju žalimo zapravo čine oni koji je artikuliraju, likovi koji su spremni stati u kadar i komentirati prostor dominacije, politike i moći države, daleko od igre diskvalifikacija po logici provincijskih pripadanja.

Tako za generaciju koja stasa u vrijeme nakon posljednje rekonstrukcije početkom dvijehiljaditih, a kojoj i autorica teksta pripada, ljudi koji ovaj prostor artikuliraju koriste ga, između ostalog, kao poligon prosvjeda, pa su ga posljednjih petnaestak godina gotovo uspjeli lišiti njegovih državničkih simbola moći i pretvoriti ga u svojevrsni ground zero otpora.

Na njemu se borilo za vraćanje imena Trgu koji se sjeća žrtava fašizma, na njemu su bile prve postaje Povorke ponosa, Marša za ženska prava, Marša solidarnosti i drugih dominantno lijevih okupljanja i prosvjeda (jer, fašisti se ne okupljaju na trgu koji odaje počast njihovim žrtvama).

Utoliko je intervencija koju je osmislio Bandić, iako vjerojatno nesvjesna svih svojih učinaka i proizvedena po inerciji moći, intervencija u prostor koji je kroz svoju nasilnu i autokratsku povijest nakratko živio kao prostor koji smo koristili neposredno i politički artikulirali kroz otpor sustavu.

Ilustracija: Neven Udovičić, izvor: Vratite magnoliju

 

Točnije, Bandić nam nije samo sasjekao “Štulićevu” tisu, on nam je još jednom onemogućio da odlučujemo o prostoru koji je rezerviran za simbole državne moći, na kojem je i tisa oko osamdeset godina tek postojala. Time je, moramo priznati, gradonačelnik zaista vratio prostor Trga najbliže njegovoj izvornoj ideji, a pritom nam se i dobrano narugao.

Pečat njegove moći nema potrebu za bilo kakvom vizijom stremljenja prema budućnosti ili ponosne prošlosti, koje bi onda generirale pristanak javnosti, već samo institucionalni okvir sveden na nulu i potpunu centralizaciju odluka u liku gradonačelnika od kojega zaista ne bi bilo fer očekivati da bude još i dobar arhitekt.

Na kraju, doista možemo žaliti za tisom i svim ostalim divnim primjercima drveća koji su sasječeni, jer zaista nije mala stvar na ovim prostorima neometano rasti i razvijati se punih osamdeset godina.

 

 

Iva Marčetić

 

(tekst je uz dopuštenje autorice prenesen s portala MAZ)