“Velikim ušima” protiv zračnih napada
Ovo je priča o zaboravljenoj tehnologiji i bizarnoj arhitekturi koju je ta tehnologija ostavila za sobom. Na južnoj obali Kenta, oko gradića Hythe, danas se može naći nekoliko čudnih struktura koje postupno propadaju i malo tko zna čemu su služile. Riječ je o “velikim ušima” ili “zvučnim ogledalima“, tehnologiji koja je prethodila današnjem radaru.
Bombardiranja Velike Britanije u Prvom svjetskom ratu i nedostatak zračne obrane još su bili svima u sjećanju kad su nacisti u obnovljenoj Njemačkoj iznijeli svoje ekspanzionističke ideje. Britanci su vjerovali da će, ako se dogodi napad, biti izveden zračnim putem pa su otkrivanje i praćenje neprijateljskih aviona postali prioritet.
Veliki progres u zvučnom otkrivanju postigao je William Sansome Tucker. Taj je fizičar stvorio impozantnu tehnologiju koja je omogućavala praćenje aviona u zraku prije nego što ih ljudski sluh ili vid zamijeti i nazvao je “zvučna ogledala“. Njegov je tim do kraja 20-ih godina prošlog stoljeća podigao pet konkavnih struktura od čelika i betona visine od šest do devet metara te različite dubine konkavnog dijela. Tehnologija je funkcionirala na principu odbijanja zvučnih valova od zakrivljene površine “uha” i njihove koncentracije u točki žarišta, gdje je bio smješten mikrofon koji je uhvaćeni signal vodio do mjesta za analizu podataka. Smjer iz kojeg dolazi avion računalo se po tome gdje je zvuk bio najjači.
Tucker je istraživanjem zaključio da te dimenzije “uha” dobro hvataju niže zvučne valove, ali za više valove bila je potrebna i veća odbijajuća površina. Tako je 1930. godine konstruirano još jedno “uho”, veće od svih do sada. Zakrivljeni zid bio je dug 60 i visok 8 metara. U taj zid bila je ugrađena i nova tehnologija mikrofona na struju s vrućom žicom. Novo veliko uho pokazalo je izvrsne rezultate u otkrivanju i praćenju aviona pa je ondašnje britansko ministarstvo zraka (Air Ministry) odlučilo pokrenuti gradnju velikog broja “ušiju” uz obalu kako se niti jedan neprijateljski avion ne bi mogao približiti neprimijećeno.
Do 1935. godine sistem je usavršen i na projektu je bilo zaposleno 500 ljudi. Međutim, cijeli je projekt naglo obustavljen. Škotski fizičar Robert Watson-Watt, naime, godinama je istraživao radiovalove i već ih neko vrijeme koristio za bežičnu komunikaciju s pilotima. Otkrio je da se odaslani valovi odbijaju od aviona i vraćaju jedinici na zemlji. Mjerenjem vremena od odašiljanja do povratka signala mogla se precizno i jednostavno utvrditi udaljenost bilo kojeg objekta u zraku. Nova tehnologija nazvana je Radio Detecton and Ranging ili, skraćeno, radar. Tako je nova tehnologija zamijenila staru i Ministarstvo zraka je odlučilo srušiti sve “uši”.
Međutim, počeo je Drugi svjetski rat i “uši” su pale u zaborav te tako preživjele do današnjih dana, osim jednih koje su se same urušile tijekom 80-ih godina. Vjetar i kiša desetljećima su nagrizali te bizarne konstrukcije pa su neke danas u lošem stanju. Britanska vlada prepoznala je povijesnu vrijednost tih ostataka zaboravljene tehnologije i stavila ih pod zaštitu, a u zadnje su vrijeme “velike uši” postale i turistička atrakcija.
Tonči Kranjčević Batalić
