Weissenhof Siedlung- vjera u stanovanje po mjeri čovjeka

Stuttgart možda nije njemačka top destinacija koju želite posjetiti ako ste ljubitelj suvremene arhitekture i organičkih formi; ipak, ono što grad čini arhitektonski posebnim, dva su projekta koja su zadužila povijest arhitekture uopće. Prvi, mlađi, svakako je manifest postmoderne arhitekture, odnosno Staatsgalerie Jamesa Stirlinga sa svojim živopisnim i duhovitim shvaćanjem klasične arhitektonske tipologije. No, o njemu drugom prilikom. Drugi, stariji, ali jednako provokativan i avangardan (barem za vrijeme u kojem je nastao), jest naselje Weissenhof Siedlung.

Smješten na jednom od mnogobrojnih brežuljaka koji formiraju grad, Weissenhof Siedlung je mjesto koje zaslužuje puno poštovanje, dokazujući jasnu viziju humanizma u stanovanju koji je imala moderna. U lipnju ove godine, Weissenhof je proslavio 85. rođendan, a u tih osam i pol dekada, naselje je imalo poprilično turbulentnu povijest.

Pogled s krovne terase Muzeja Weissenhof na Stuttgart

Jedan osunčani jesenski vikend otkrio je nevjerojatnu aktualnost ovog projekta, dapače, trenutak u kojem tek otkrivanje godina naselja može izmamiti zvuk iznenađenja, jer je Weissenhof očito bio ispred vremena kojih 50 godina. Savršenu kontekstualizaciju pružaju mu okolne stambene zgrade u historicističkoj maniri, nastale otprilike u isto vrijeme.

Pokrenut od strane Deutsche Werkbunda, njemačke krovne organizacije koja je udruživala umjetnike, dizajnere i arhitekte, projekt je za cilj imao ponuditi (kako je istaknuto u pratećoj publikaciji „Stan modernog doba“): „pojeftinjenje gradnje stanova i života u njima“… “pojednostavljenje domaćinstava i poboljšanje uvjeta života“… “cilj je koji se treba prvenstveno postići kroz korištenje novih materijala, novih procesa i novih tehnologija.“ Jasno, 1927.godine, to je poprilično radikalan stav.

Mies van der Rohe izabran je za „umjetničkog“ voditelja projekta, a on dalje odabire modernističku elitu: Le Corbusiera, Maxa Tauta, Adolfa Radinga, J.J.P. Ouda, Victora Bourgeoisa, Josefa Franka, Marta Stama, Petera Behrensa, Hansa Scharouna, Waltera Gropiusa, Ludwiga Hilberseimera, Bruna Tauta, Hansa Poelziga, Richarda Döckera i Adolfa Gustava Schnecka.

Tlocrt naselja

Arhitekti postupno formiraju 21 zgradu koje ukupno sadržavaju 63 stana. Projektiraju uglavnom dvojne kuće gdje je 100 metara kvadratnih maksimum, a optimalnim se pokazuje tek 60-ak kvadrata, koliko je imala većina kuća. Nužnost okućnice, prostrane dnevne sobe i zasebne kuhinje postavlja se kao kriterij, dok je građa većinom prefabricirana. Čistoća izraza i jednostavnost geometrije ono je što najbolje opisuje naselje. Zajedničke odlike su jednostavne fasade, ravni krovovi u funkciji terasa, ostakljene trake prozora i bjelina kuća. Tek se najmanja kuća Bruna Tauta isticala crvenom bojom. Ističe se i jedina kuća koja je ima zakrivljene volumene, ona Hansa Scharouna, poetično slaveći modernu.

Mies van der Rohe

J.J.P.Oud

Mart Stam

Hans Scharoun

Hans Scharoun, detalj

Eksperimentalni projekt Weissenhof Siedlung bio je samo dio veće izložbe pod nazivom Die Wohnung, koji je predstavljao stanove budućnosti u kontekstu gospodarske situacije u Europi između dva svjetska rata.

Weissenhof Siedlung, maketa

Izložba je bila otvorena 23. srpnja 1927. te je do 31. listopada privukla više od pola milijuna posjetitelja, što je popriličan broj s obzirom na tadašnje mogućnosti prijevoza. Zanimljivo je kako je oblikovanje popratnog materijala izložbe poput plakata, kataloga, ulaznica i pamfleta prepušteno dizajneru Williju Baumeisteru koji je raskinuo s dotadašnjim načinom oblikovanja, s ciljem da ono u potpunosti korespondira s arhitekturom. To je označavalo izbjegavanje centralne akse, upotrebu asimetrije i korištenje fonta „Erbar-Grotesk“ koji će u budućnosti biti preimenovan u „Futuru“.

Prateći plakati izložbe koji sugeriraju kako (ne) živjeti

Iako je projekt gradnje pratila poprilično snažna marketinška strategija za to vrijeme, ističući kako su kuće financijski dostupne radničkom budžetu, one su bile ipak nešto skuplje. Temeljna važnost naselja jest napor arhitekata koji su doveli novi način razmišljanja blizak širokoj publici, kroz jasnu, razumljivu pojavnost kuća koja se temeljila prvenstveno na stvarnim mogućnostima, a ne na nedostižnim, futurističkim vizijama. Weißenhofsiedlung sastojao se od stvarnih domova u kojima su živjeli stvarni ljudi. Stvarni ljudi, konačno, u stanovima žive još i danas, dok je samo Le Corbusierova kuća pretvorena u muzej naselja.

Muzej Weissenhof, Le Corbusier

Muezj Weissenhof, bočni pogled

Ubrzo, godine 1933., naselje postaje ideološki nepodobno, a pronacistički gradonačelnik Strölin naziva ga „stuttgartskom mrljom“. Grad nedugo nakon javnog animoziteta prodaje zemljište Reichu koje ga namjerava sravniti sa zemljom i ondje napraviti vojni kompleks. Srećom, plan nije realiziran, ali stoga 1944. godine, deset kuća biva uništeno bombardiranjem. Nakon rata, u nedostatku stanova, na mjestima ruševina niče neadekvatna gradnja, a preostalim kućama dodaju se nepotrebne ekstenzije. Tek 50-ih razvija se svijest o važnosti ovog naselja, što je uvod u njegovu revalorizaciju i obnovu preostalih građevina. Zadnja veća obnova dogodila se godine 1987., kada su uklonjene nepotrebne ekstenzije, a naselje je stavljeno pod zaštitu.

Weissenhof Siedlung i danas uspijeva u onome što mnogima (koji se bave urbanizmom), očito ne polazi od ruke. On daje odgovore kako stvoriti prostor za stanovanje koji se ne nameće megalomanijom, kako inteligentno iskoristiti zadani prostor te kako omogućiti što višu kvalitetu života korisnika bez astronomskih troškova. Iako su modernistički postulati u suvremenoj stanogradnji i u krivim rukama izigrani i istrošeni do banalnosti što je konačno dovelo modernu na loš glas, Weissenhof Siedlung stoji kao podsjetnik da je ona zaista tražila humaniji svijet.

Fotografije: Miro Roman