U zagrebačkoj Galeriji KIC sredinom svibnja otvorena je izložba mlade fotografkinje Petre Mrše. No mogla je to biti još jedna u nizu fotografskih izložbi koje se dnevno otvaraju u Zagrebu, da nije riječ o pomalo provokativnom i eksperimentalnom projektu na kojem ćete možda vidjeti i lice nekog od svojih bliskih prijatelja, u posve neočekivanim pozama. Parovi, njih dvadesetak u ljubavničkim pozama – dodir po obrazu, ruke oko struka.

Odjednom nesporazum: zar nismo neke pojedince već vidjeli na prethodnim fotografijama „uparene“, s nekom drugom osobom? Tko je od njih zaista par, a tko su potpuni stranci?

Koji su segmenti koje je fotografija sposobna zabilježiti i prenijeti, a po kojima prepoznajemo da je riječ o ljubavnom paru? Upravo se time bavi serija fotografija pod nazivom (Ne)zamjenjivo- 8 grama nikotina ubija slona.

Čitava izložba nastala je u koordinaciji s kustosicama Dubrakom Gasparini i Leom Vene, gdje su one pomogle u pronalasku dvadesetak parova voljnih pristati na snimanje, te organizirale sve detalje oko snimanja. No kako je sam proces tekao za autoricu i koliko joj je taj fotografski proces bio zanimljiv, drugačiji, Petra Mrša objašnjava u nastavku:

“U fotografiji, kao sastavnom dijelu suvremene umjetnosti, nastaju djela koja su teško čitljiva na prvi pogled, odnosno kroz letimično gledanje. Tako nastaju serije fotografija koje zahtijevaju više pažnje jer ne prikazuju čisto fizički subjekt u svojoj pojavnosti, već nešto na granici s materijalnim. Pitanje koje se tu postavlja jest dokle se to nematerijalno može prikazati na fotografiji.

Bliskost i nepoznato nešto su nematerijalno. Zanimalo me je kako oni mogu biti predstavljeni na fotografiji, ukoliko izuzmemo očite znakove kao što su poljubac, smiješak, milovanje i slično. Da bi se uočilo te druge “znakove”, potrebno je malo promijeniti percepciju.”

Podnaslov koji glasi „8 grama nikotina ubija slona“, zbunio nas je, no na sebi svojstven način, Petra Mrša sumira svoje iskustvo ovog projekta upravo neočekivanom analogijom: “Kada bih fotografirala strance u zagrljaju i primijetila da im je neugodno, počela sam se pitati zašto je to tako. Je li ta nelagoda prirodna ili socijalizacijom naučena? Žele li namjerno pokazali nelagodu ili je zaista teško stajati blizu stranca i gledati ga u oči?

Mislim da je odlaženje u nelagodu, zapravo gubitak trenutka, gubitak vremena u kojem su mogli dobiti nešto za sebe. A možda bi onda bili čak i bolji partneri. Ali ne dopuštaju si tu slobodu. Slijepo se držimo društvenih normi o vezama, čime degradiramo sam odnos, a i štetimo samima sebi. Ponašamo se prema inerciji naučenog. Štetimo samima sebi i dok pušimo cigarete, ali to je društveno prihvatljivo (štoviše  poželjno- stvoren je image pušača kao cool osobe),  pa se ne zabrinjavamo toliko preispitivanjem nuspojava istog.“

Petra objašnjava da voli raditi u studiju s modelima, jer su tada prisutni samo oni, ona i svjetlo. U takvim se okolnostima može usredotočiti na detalje koji su za neke projekte od presudne važnosti, kao što su  zadobivanje povjerenja modela, opuštanje, usmjeravanje i slično.

Petra Mrša rođena je u Rijeci, a u Zagrebu je na Filozofskom fakultetu diplomirala sociologiju i na Hrvatskim studijima psihologiju. Nakon toga upisuje Akademiju dramske umjetnosti, smjer snimanje. Na festivalu “Rovinj Photodays” 2010. pobjeđuje u kategoriji ‘Akt‘, a sljedeće godine dobiva posebno priznanje za mlade autore. Ove godine također osvaja nagradu u kategoriji Mladi umjetnici, s dnevnikom „(Ne)sreća nikada ne dolazi sama, uvijek ju prati neki stvor„. Pitali smo je što misli o važnosti takve manifestacije za fotografe:

“Mislim da su Photodaysi svake godine sve značajniji. Svakako finalistima i nagrađenima daju poticaj za daljnje i intenzivnije bavljenje fotografijom. Iako je fotografija u Hrvatskoj još na margini, ovo okupljanje u Rovinju, ojača tu marginaliziranu gomilicu.”

Izuzetno snažna serija „Nova škola“ koju je predstavila ove godine u Galerije VN pokazala je njen fotografski senzibilitet u novom svjetlu. Kroz intimnu i vrlo osobnu priču, gdje je u periodu od tri godine dokumentirala život svoje sestre i njezino dvoje djece, postupno je pozornost okrenula na nećaka i njegov unutarnji svijet, njegova promišljanja i osjećanja. Sama serija i dalje traje, a evoluirala je u apstraktnu seriju fotografija, kojom autorica pokušava prenijeti stanja koja je u njoj potaknuo sam nećak.

„Nova škola je serija koju sam započela kada sam kod sestre primijetila nevjerojatnu predanost prema svojem djetetu. Do krajnjih granica nesebično ponašanje, učinilo mi se zanimljivim i neobičnim u vrijeme vrhunca individualističke kulture. U Galeriji VN, uz fotografije su bila dva audio rada. Jedan je dokumentarni zapis razgovora nećaka s drugim ljudima, a drugi je nastao iz intervjua s osam majki s kojima sam razgovarala o teškoćama i radostima odgajanja u suvremenom društvu.”

Koliko joj je bitna introspekcija, proučavanje određene teme, i psihologije likova ispred njezinog objektiva? Iako ne voli izraz istraživanje, jer joj djeluje previše hladno i usmjereno, ističe kako eksperiment postoji u njezinim projektima, ali drugačiji nego u znanosti, jer se fotografijama ne donose jednosmjerni zaključci.

Sama znanja u polju psihologije i sociologije otvaraju neka pitanja poput: što se sve može uzeti u obzir pri gledanju, ali na to kako određenoj temi pristupiti, uz ova znanja, jednako utječu i prijatelji, način odgoja, relaksacija, neugodnosti…

Konačno, Petra je odabrala formalno akademsko obrazovanje u fotografiji koje, kako ističe, ima svoje mane i prednosti: „Malo tko, tko ne studira fotografiju, shvaća koliko tu ima stvari za naučiti. Ipak, formalno akademsko obrazovanje uključuje neke nepotrebne predmete koji ti oduzimaju vrijeme, ali opet, lakše dolaziš do informacija. No senzibilitet ti Akademija sigurno neće razviti. Eventualno ti može pružiti uvjete da mu se posvetiš. Ipak, postojanje tog studija, trebao bi razviti senzibilitet šire javnosti da je fotografija područje u kojem se ima što za studirati.”

Na kraju smo je upitali je li moguće živjeti od fotografije i kako postiže kompromise između umjetničkog senzibiliteta i komercijalne isplativosti: “Nitko se u Hrvatskoj ne othranjuje radeći umjetničke fotografije. Od komercijalne fotografije se da živjeti. Ali mislim da to dvoje teško ide paralelno. Oni kojima je bitniji novac radit će komercijalno i tako zadovoljiti svoje potrebe, oni kojima je bitno da rade projekte koje osobno smatraju važnima, prat će kosu u frizerskim salonima i raditi te projekte te tako zadovoljiti svoje potrebe.“

Izložbu pod nazivom (Ne)zamjenjivo- 8 grama nikotina ubija slona u Galeriji KIC možete pogledati do  10. lipnja, a Petrinu seriju „Nova škola“ u Galeriji ULUPUH u sklopu skupne izložbe studenata ADU – „Nova imena“ do 13. lipnja.


TAGS: ADU, fotografija, intervju, intima, izložba, KIC, photodays,


Share |