Jedinu stvar koju dobijaš kreiranjem na ulici je osjećaj slobode

Ako imalo poznaješ Lonca, znaš da ga uvijek možeš pronaći kako radi na prekrasnim umjetničkim djelima tamo gdje bi se to ustvari najmanje očekivalo. Napuštene zgrade, prljavi tramvajski podvožnjaci, zidovi škola i slično. On čak niti ne mari kada vidi da su njegove kreacije presprejane i prefarbane tagovima, nepovezanim porukama, “vandalizirana” od strane nekoga tko je to možda učinio iz čiste obijesti, potaknut tko zna čim. Kaže da ionako kada završi neko djelo, već u glavi radi na drugom.

“Kada je posao gotov, na ulici; nema aplauza, nema biseva, nema čestitanja, potencijalnih kupaca – apsolutno nikakvih očekivanja. Jedinu stvar koju dobijaš kreiranjem na ulici je osjećaj slobode”, rekao je Lonac jednom – sentiment koji dijele svi povezani s uličnom umjetnošću.

Hiperrealizam koji redovito koristi pojačava simbolizam koji jako voli. Ribe, sove, roboti s greškama, metamorfozirani likovi, portreti, satovi; sve te ilustrirane metafore opisuju neki apstraktni koncept koji čini veliku sliku, predstavljenu ispred gledatelja. Uzeo je ribu i posvetio velik broj radova istraživanju raznih upotreba tog simbola – priznajući da mu je rad Riba, koji se nalazi na kružnom toku kod Remetinca, njegov omiljeni rad.

Odnedavno se fokusirao na kreiranje skulptura koje izrađuje od slomljenih skateboardova ponovno koristeći simbol ribe u konstrukciji tih djela, a i priznaje: “Nekoliko zadnjih godina sam se vjerojatno više posvetio simbolu ribe i zanemario ostale simbole, što je ponajviše povezano s inspiracijom. Kada kažem da je meni simbol ribe došao prirodno, želim samo reći da je za svaku specifičnu metaforu, lik u obliku ribe uvijek bio najbolji izbor. Kasnije, kroz istraživanje sam otkrio da svaka kultura ima određeno simbolično značenje za ribu, što me još više inspiriralo da se posvetim razvoju vlastitog simbolizma, a ne da samo pratim ikonografske stereotipove.’

Kako si počeo s umjetnošću, tko te i što potaknulo prema interesu za umjetnost?

Još kao klinac sam se hranio stripovima, animiranim filmovima i grafitima. U to mi je vrijeme profinjena umjetnost bila dosadna, ali sam se najzad zaljubio u povijest umjetnosti i radove starih majstora poput Michelangela, Dürera, Rembrandta, Goye, Boscha i mnogih drugih.

U uličnoj umjetnosti si već dosta dugo. Možeš li se osvrnuti na to kako je bilo onda kada si počinjao, u odnosu na današnjicu? Vidiš li neki razvoj i u kojem smjeru? Da li je taj vid umjetnosti postao kanal u kojem ne sudjeluju mnogi ili vidiš to kao neki veći pokret, otvoren širem broju ljudi koji ga žele otkrivati?

Prošlo se više od deset godina od kad sam prvi put probao koristiti sprej. Bilo mi je potrebno neko vrijeme da se upoznam s medijem i da ga počnem koristiti kako treba. Ima samo nekoliko ljudi u Hrvatskoj koji pokušavaju koristiti sprej poput kista, tako da sam koristio internet da učim od drugih ljudi, van Hrvatske. Nisam siguran da ima puno ljudi u Zagrebu koji pokušavaju grafiterstvo gurnuti na sljedeći nivo zato jer je to skup “sport”, a zauzvrat dobivaš jako malo – no oni koji to ipak guraju su moja najveća inspiracija, ne samo na ovom polju nego i u bilo kojoj formi kreativnosti.

Izložba koju si pripremio zove se “Melting Pot”. Možeš li nam reći nešto o radovima koje ćeš izlagati i priču koja stoji iza koncepta?

“Melting Pot” je metafora za “zajedničko stapanje” različitih elemenata u harmoničnu cjelinu sa zajedničkom kulturom. U ovom slučaju bit će razni mediji poput olovke, spreja, tehničke olovke i akrila koje sam koristio kreirajući neke motive koje si već spomenuo u uvodu (ribe, ptice, metamorfozirane likove).

Pričajmo malo o simbolizmu. Napomenuo si da sam u uvodu objasnio da u svojim radovima koristiš bestijarij. Mnogi tvoji radovi su vezani isključivo za životinje. Reci nam nešto više o tome i posebno gdje je nastao interes za istraživanju simbola ribe.

Moj otac je lovac i bavi se kožom. On ustvari ne lovi “za pravo”, ali u kući imamo puno lovačkog oružja i neke trofejne preparirane ptice i lubanje tako da možda taj bizarni moment mog rada dolazi od odrastanja u okruženju sa svim tim. Kao klinac sam često odlazio na selo baki i djedu koji su imali mnoštvo životinja i uvijek sam ih pokušavao crtati na način kako su te životinje bile prikazivane u životinjskim enciklopedijama za djecu. Unatrag nekoliko godina sam pokušao razviti neke animalne likove/motive, za koje sam mislio da bi bilo zabavno da se ponavljaju, no svaki put drugačije ovisno o metafori koju sam želio dočarati. Motiv ribe me je najviše inspirirao, bez ikakve sumnje.

Negdje si rekao kako je melankolija tvoj najveći pokretač i da je koncept senzitivnosti u krvi svih kreativnih ljudi; da je to ono nešto što podjednako opterećuje kao što i oplemenjuje te da je imperativno za umjetnike da kontroliraju i njeguju taj sentiment. Zašto misliš da je tako?

Neki kažu da su moji radovi hiperrealistični, ali to nije istina. Volim realizam, simbolizam i nadrealizam i potrebno je puno vremena i pažnje transformirati takve slike iz moje glave u stvarnost. Tip sam osobe koji voli raditi na detaljima; to je poput nekog tipa meditacije.Melankolija je samo stanje uma u kojem se osjećam najudobnije raditi jer sam tada najinspiriraniji. Kad bih stalno bio hiperaktivan nikada ne bih završio niti jedan crtež ili mural.

Reci nam malo o skateboardima. Kako je nastao taj koncept? Što te potaknulo u tom smjeru?

Nekada sam skateao i uvijek sam volio taj sport, tako da sam htio pridonijeti s nečim toj kulturi, na svoj način. Ideja za to mi je došla kada sam počinjao intenzivnije crtati po ulicama. Zapušteni i oštećeni zidovi su me podsjećali na stare daske koje sam imao kući. Volim slikati po starim zidovima koji imaju slojeve i slojeve starih grafita, a daske, nakon što su bile slomljene, potrošene i oštećenih slika na svojoj doljnjoj strani izgledaju identično tim zidovima na kojima sam crtao.

Planiraš li raditi još skulptura? Možda nešto kompleksnije?

Volio bih raditi velike instalacije za koje i imam planove već, samo mi je za to potreban velik broj slomljenih skateboardova.

Puno radiš i izvan Hrvatske. Reci nam malo o svojim iskustvima vani i kako bi usporedio rad vani i rad u Hrvatskoj?

U Zagrebu mogu slikati kad god poželim i ne moram brinuti o vremenu niti da li imam dobre boje ili nijanse boji. Slikanje vani je dosta intenzivnije, nikad nisi sam jer je s tobom uvijek još dvadesetak umjetnika i uvijek imaš malo vremena za završiti svoj rad. Svaki put kad bih se vratio s neke manifestacije van Hrvatske osjetio bih da mi se nivo vještine podigao za koju stepenicu jer bih uvijek naučio puno novih stvari samo gledajući druge kako rade.

Planiraš li još više raditi vani? Planiraš li se možda odseliti iz Hrvatske?

Volio bih još učiti i upoznati neke poznate umjetnike, tako da ću sigurno još dosta raditi vani.

Što možemo očekivati u skoroj budućnosti od tebe?

Nadam se nekih velikih murala i skateboard instalacija.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija