Kako poboljšati postojeće javne plastike grada Zagreba

Radni prijedlog intervencija s ciljem poboljšanja postojeće javne plastike grada Zagreba prvotno je, u skraćenoj verziji, objavljen na blogu projekta Ars Publicae/1POSTOZAUMJETNOST 2012. godine.

1

Jedan od prijedloga je da Crveni znak bude pomaknut za nekoliko metara zapadnije te bude lagano zarotiran u odnosu na sadašnji položaj. Time bi, umjesto uniformirana drvoredom i praktički nevidljiva iz više dolaznih pravaca, skulptura dobila bolji radijus, postala vidljivija i dinamičnija, ali i definirala svoj mali trg.

 

Prijedlog iznosi niz jednostavnih intervencija s ciljem naknadnog poboljšanja recentnijih javnih plastika u Zagrebu, što uključuje uklanjanje, premještanje, promjenu postolja itd. Prijedlog nije konačan, već zagovara širi pristup kroz javnu raspravu i osnivanje radne grupe. U sklopu projekta Ars Publicae zagovara se i osnivanje javne Zaklade za umjetnost u javnom prostoru, kao trajne institucionalne podrške produkciji raznovrsnih tipova umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru Zagreba.

“… Za dobar spomenik treba troje, tri veličanstva: veličina mrtvaca, veličina živog naroda pa veličina umjetnosti…”
Antun Gustav Matoš, 1904.

“Svaka ideja da sa svakim novim sistemom počinje nešto novo, u biti je antitradicionalna, a pokazala se uvijek i kao antikulturna jer negira bitno pitanje kontinuiteta kulture i dosegnutih vrijednosti.“
Radovan Ivančević, 1990.

“Više su mi se sviđali umjetnici koji su mijenjali vrijeme u kojemu su živjeli, od onih koji su samo odražavali njegov duh.”
Patti Smith

Iako kritičan, namjera ovoga teksta nije kritika, već otvaranje perspektive (1). Naime, već i pri letimičnom pogledu jasno je da su u vremenu tranzicije kvalitetni radovi trajno postavljene javne plastike u javnom prostoru Zagreba, ali i drugih gradova u Hrvatskoj, rijetkost. Izvan rijetkog festivalskog konteksta, i gotovo u pravilu u Zagrebu, o drugim tipovima suvremene umjetnosti u javnom prostoru teško da se uopće može i govoriti u nekom zamjetnijem broju. Problem se pritom može jasno detektirati u snižavanju ili nepostojanju kriterija, što je neizostavno vezano uz pad društvene odgovornosti i društvo u regresiji. U tome je smislu i mnogo potvrda, ne samo u pitanjima javne plastike, da je u hrvatskom slučaju, riječima Silve Kalčić (2), „tranzicija od konteksta postala konceptom“.

Jedno od pitanja koje smo postavili u okviru projekta Ars Publicae (3) je i pitanje naknadnih intervencija u postojeće javne plastike, najvećim dijelom postavljane u proteklih četvrt stoljeća, odnosno u vremenu od neovisnosti, a riječ je gotovo u pravilu o spomenicima.

U intervjuu za  blog 1POSTOZAUMJETNOST (4) Siniša Labrović navodi kako nije za micanje (loših) spomenika. Naime, drži da su ti spomenici – upravo takvi kakvi jesu –  ono najsuvremenije tj. da zorno odražavaju duh vremena. Na tome je tragu i misao Ivana Kožarića, također izrečena u intervjuu za blog 1POSTOZAUMJETNOST, a koji je ustvrdio da „mora biti svega“, pritom misleći upravo i na onu plastiku koja se kritizira. U neku ruku, s njima se nije teško složiti, no javni je prostor prostor borbe, pa je jednako valjano postaviti i pitanje što u onim slučajevima kada problem očito postoji pa ti loši spomenici, u čitavom nizu situacija, postaju prostorne konstante koje uvjetuju prostorne odnose i još gore – čak postaju ishodišta za buduće intervencije? Jednako važnom čini se i činjenica da ti i takvi spomenici potom postaju i uporišta kolektivnih identiteta. Upravo je zato opravdano pitati imamo li pravo intervenirati tamo gdje problem postoji? Trebamo li intervenirati tamo gdje je izvršeno svojevrsno nasilje nad prostorom? Da li je uopće uputno reagirati? Konačno, nereagiranjem na takve se prostorne politike na neki način i pristaje.

Nadalje, da li je takva vrsta intervencije svojevrsni povijesni falsifikat, budući da se intervenira u autentične znakove jednoga vremena? Da li, nakon iskustva tuđmanizma, kada je uklonjeno nekoliko tisuća antifašističkih spomenika iz ideoloških razloga, intervenirajući u nove spomenike možemo izbjeći stavove da se uklanjaju značenja, a ne zastarjele, slabe ili loše forme? Na ta pitanja nemamo decidirane odgovore, ali ih smatramo vrijednima postaviti. Istovremeno, upravo javnost spomenika ne samo da daje pravo, već na neki način i obavezuje na reakciju. Osim toga, postoji i određeni konsenzus stručne javnosti da problem postoji. Međutim, nikakvih iskoraka nema, odnosno kritike se tek opetovano ponavljaju, pa je ovaj radni prijedlog jedan od mogućih, iako ne posebno realnih, zaokreta. U prilog prijedlogu ide i činjenica da je čitav niz zagrebačkih javnih plastika kroz povijest uklanjan ili premještan na različite lokacije s ciljem iznalaženja boljih rješenja.

U knjizi „Zagreb, javni prostor“ (5), u poglavlju o javnoj plastici, naveden je niz konkretnih prijedloga što bi se moglo/valjalo učiniti s pojedinim problematičnim recentnijim zagrebačkim skulpturama. Bilo da se radi o uklanjanju, pomicanju, uklanjanju postolja, promjeni postolja, drugačijem umještanju u prostor itd. Na tome prijedlogu temeljimo i ovaj dio projekta kojim predlažemo što učiniti kako bi se stanje – popravilo. Pritom je važno istaknuti da se radi o – prijedlogu, i to prijedlogu za kojega ne zagovaramo automatsku primjenu. Kako u intervjuu za blog 1POSTOZAUMJETNOST navodi povjesničarka umjetnosti Ivana Mance “riješiti se neadekvatnih spomenika svakako nije jednostavno. Pokretanje javne rasprave je prva i nužna pretpostavka. Društvo u cjelini se po tom pitanju mora ponašati odgovorno – ne samo u slučaju postavljanja, nego i u slučaju uklanjanja. Uklanjanje spomenika ne samo da mora imati argumente koje će potaknuti konsenzus zajednice po tom pitanju, nego bi trebalo istovremeno osigurati i alternativno rješenje.” (6)

Vodeći se upravo tom mišlju, predložili smo ono što smatramo boljim za grad, ono što bi situaciju donekle poboljšalo i što može, prije svega, potaknuti i otvoriti javnu raspravu kako bi se u budućnosti eventualno izbjegle pogreške, pa i nemoć našega vremena.

Osnovno je polazište da su sporne skulpture i spomenici još „premladi“ da bi postali neupitni upravo na račun svoje dugovječnosti (jer drugih kvaliteta nemaju) i da je moguće intervenirati tamo gdje problem postoji. Nadalje, pitanje umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru nije i ne može biti jednoznačno. Naime, ono što ulazi u javni prostor  „nije samo umjetnički problem; javni sadržaj ima svoje prostorne, simboličke, socijalno-komunalne, političke i druge aspekte, tako da se definicija javnog sadržaja tiče različitih struka i disciplina.“ (7)

2

Spomenik Augustu Šenoi, Vlaška ulica, 1986. Problem je u urbanističkom rješenju;predlaže se denivelirati sada uzdignuti plato u razinu ulicečime bi prostor postao dostupniji i komunikativniji u i na odnos prema spomeniku i gradu.

 

Smatramo da odgovorni odnos prema javnom prostoru grada svakako uključuje pravo ne samo promišljanja, već i djelovanja s ciljem rješavanja problema.

A budući da je, riječima Rudija Supeka, „prostorna tvorna uvijek i ideološki akt, davanje društvenog smisla nekom prostornom obliku“ (8), u čitavom nizu slučajeva problematičnih spomenika smatramo da takve ekscese koji definiraju prostor, sredine i ljude, ne treba legitimirati tako što ih se pušta na miru jer takve slike postaju slike naših gradova i urezuju se u kognitivne mape njihovih stanovnika i posjetitelja. Štoviše, takvi spomenici s vremenom zadobivaju i svojevrsni legitimitet jer naprosto postaju stari. Zato ih ne treba „ozakoniti“ pukim protokom vremena budući da kod najproblematičnijih spomenika u osnovi govorimo o beznačajnim kipovima, djelima čija se vrijednost svodi na cijenu materijala. Međutim, način na koji su dospjeli u javni prostor i vrlo često lokacije na koje su postavljeni, stavljaju ih u prvi plan ukoliko govorimo o umjetničkom sadržaju u javnom prostoru i javnom prostoru grada općenito. Konačno, javna je plastika, osobito ona na istaknutim javnim mjestima, jedna od onih „markacija kojima se grad odmjerava“ (9), a u zagrebačkom slučaju mnoga grad legitimiraju kao zaostalu sredinu.

Sve su te plastike izlaskom iz individualne stvaralačke sfere u javni prostor, postale javna stvar. Utoliko je nužno problem razložiti interdisciplinarno i pokušati sagledati sve njegove aspekte te ponuditi neka moguća rješenja.
Ovaj je radni prijedlog predloženih intervencija usuglašen od strane tima u okviru projekta Ars Publicae (10). Utoliko on svakako traži bitno širu bazu, kako onu pozvane i druge stručne javnosti, tako i onu koja bi u nekoj mjeri uključivala svu zainteresiranu javnost, dakle građane. Odnosno, neupitno zahtijeva javnu raspravu koja bi iznijela smjernice i eventualne (poželjne) korekcije s ciljem iznalaženja rješenja koja su najbolja, što je ujedno alternativa postojećim prostornim problemima vezanim uz konkretne javne plastike.
Prijedlog je u tome smislu podložan izmjenama i korekcijama.
U tome procesu svakako su mogući i kompromisi, ali ne bi trebao biti i onaj inzistiranja na određenoj razini kvalitete umjetnosti i kulture prostora.
Zalažemo se za osnivanje interdisciplinarne radne grupe koja bi bila sastavljena od institucionalnih i nezavisnih stručnjaka/kinja iz različitih područja bliskih likovnosti i prostoru, a koja bi donijela konačnu reviziju stanja javne plastike i čije bi odluke bile obvezujuće. Članovi i članice toga tijela trebale bi biti osobe od ugleda u struci, a ne tek formalno stručni. Nadalje, smatramo da bi eventualnim intervencijama trebalo pristupiti u paketu, a donesene odluke realizirati etapno.

3

Spomenik Benediktu Kotruljeviću, Ulica kneza Mislava, 1999. Prijedlog: uklanjanje besmislenog, predimenzioniranog i neupotrebljivog postolja i povratak ružičnjaka; eventualno smještanje spomenika negdje unutar zelenog otoka; sugerira se i postavljanje klupa uz obližnji drvored.

 

Treba istaknuti da mnoge od predloženih intervencija ne traže gotovo nikakva ili minimalna financijska sredstva, a da stanje mogu bitno popraviti. Primjerice, godine 2013. premješteno je, zapravo pomaknuto, Kožarićevo Prizemljeno sunce u Bogovićevoj ulici, čime je, do tada postavom umrtvljena skulptura, oživjela. Znalački potez (za koji su zaslužni Antun Maračić i Evelina Turković) situaciju je bitno popravio. Primjer je to koliko male intervencije, prostorne geste, stanje mogu poboljšati, a to je nešto što upravo ovaj radni prijedlog zagovara.

S druge strane, za neka će spomen-obilježja dugoročno biti potrebno raspisati nove javne natječaje koji bi trebali biti definirani na novim smjernicama, programima i pravilima koja uključuju npr. interdisciplinarni odabir, kako djela, tako i lokacije. Naime, izbor lokacije jednako je važan kao i izbor samoga djela.

Budući da najveći problemi postoje upravo u domeni spomenika, osobito važnim držimo ukazivati na drugačije, suvremenije pristupe bilježenju sjećanja u javnom prostoru. Pritom je važno kazati da je klasična forma spomenika nadiđena, ali da uloga spomenika nije. Konstanta u ljudskoj povijesti, “spomenici i spomen-obilježja tradicionalni su medijatori i komunikatori povijesnih poruka, nositelji zajedničkog pamćenja, opredmećena memorija koji se usvaja osjetilno.” (11)  No, danas “umjetnost spomen(ik)a sve više odbacuje tradicionalne statične forme i ostavlja prostor publici da dinamički promišlja obilježeni predmet/praksu/događaj/prostor, a nerijetko da aktivno (su)djeluje u njegovom (re)kreiranju.” (12)  Dakle, memorija ne mora, niti bi trebala biti, anakrona forma. Posebice ne autoreferentna svojstvena prošlosti.

Na tome tragu i u duhu progresivnih umjetničkih tendencija, za kvalitetnu je produkciju nužno stvoriti preduvjete i poticati ju. Vjerojatno je da bi u tome slučaju, kada se zapitamo kakva je umjetnost nasljeđe i legitimacija našega vremena, mogli ponuditi neki bolji odgovor od onoga koji se nameće danas.

U procesima lokalnog prihvaćanja najnovijih tendencija, konačno suvremenosti per se, očita je i potreba nove terminologije koja bi već u startu sugerirala da se traže novi modeli. Nove prakse, dakle, traže i novi jezik. Utoliko je pogrešno uopće više govoriti o spomenicima (odnosno nije kada je riječ o ovome što, nažalost, imamo danas). Nova terminologija može biti rezultat društvenoga dogovora.

Namjera projekta Ars Publicae je da ovim prijedlogom, ali i promišljanjem nekoliko različitih modela pravilnika i zakona u drugim zemljama koji su predstavljeni kroz rad projekta, a  koji su različito regulirali pitanja umjetnosti u javnom prostoru, odnosno konkretnim prijedlogom osnivanja gradske javne Zaklade za umjetnost u javnom prostoru, potakne daljnju raspravu o pitanjima, nipošto ne samo javne plastike već, općenito, raznovrsnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru i njegove formalne, sadržajne, oblikovne, zakonske i druge prirode i regulative. Odnosno, namjera je otvori mogućnost odgovornijega odnosa prema (javnom) prostoru i djelovanju s ciljem podizanja kvalitete kulture prostora, a time i same umjetnosti, a potom i kvalitete života u gradu.

4

Spomenik Tinu Ujeviću, Varšavska ulica, 1991. Prijedlog: odrediti novu lokaciju; preporučuje se veliki prostor otvorenog radijusa, a ne uskost ulice budući da je spomenik predimenzioniran za mjesto na kojem se sada nalazi; alternativno samo uklanjanje postolja.

 

Listu prijedloga ograničili smo na Zagreb, a izuzeli smo tj. nismo se bavili onim, tematski najbrojnijim, zagrebačkim spomenicima koji se referiraju na rat iz devedesetih. Naime, s obzirom da bi bilo kakva intervencija, pa i isključivo na razini prijedloga, a s ciljem poboljšanja stanja u prvome redu s aspekta vizualnih umjetnosti i prostora, vjerojatno izazvala političke polemike, njima se u ovom prijedlogu i u ovom trenutku ne bavimo. To, dakako, ne znači da intervencije nisu potrebne jer loši spomenici također ponižavaju temu.

Tu dolazimo i do drugog problema koji držimo izuzetno važnim, a taj je demokratičnost procedure, odnosno pitanje publike. Neosporna je činjenica da i po nizu parametara loši spomenici nedvojbeno imaju publiku kojoj progovaraju i koja ih, u krajnjoj liniji, i podiže. Taj problem također vidimo u kontekstu nedostatka društvene odgovornosti, pa i nedostatnog likovnog obrazovanja kroz obavezno školovanje. Odnosno, i prije svega, u politizaciji i nekompetencijama. U svemu svakako treba istaknuti i nedvosmislenu odgovornost struke koja je često bila alibi u nizu slučajeva prostornih devastacija spomenicima i skulpturama, odnosno devastacija potaknutih javnim plastikama. S jedne strane svjesni objektivne nemoći, ali s druge i snage odgovorne kolektivne reakcije, jasno je da bez reakcije strukovnih udruženja kao najpozvanijih, nije moguće očekivati relevantne pomake.

Zaklada za umjetnost u javnom prostoru

Dok s jedne strane ovim Radnim prijedlogom predložene potencijalne korekcije tek poboljšavaju (smatramo u nekim slučajevima bitno) postojeće stanje, s druge strane takav pristup zapravo ne otvara perspektivu, već tek umanjuje problem.
Stoga je jedno od osnovnih polazišta pokretanja projekta Ars Publicae (13) bio i pokušaj otvaranja pitanja reguliranja i poticanja umjetničkog sadržaja u javnom prostoru na institucionalnoj razini, a projekt rezultirao idejom osnivanja javne Zaklade za umjetnost u javnom prostoru. Iz operativnih razloga, ideja zaklade usmjerena je na Grad Zagreb jer su šanse za njeno osnivanje realnije nego na republičkoj razini. Ideja Zaklade eventualno može poslužiti i kao pokretač za neke bolje prijedloge i potencijalne institucionalne inovacije.

Osnovno polazište ideje zagrebačke javne Zaklade za umjetnost u javnom prostoru, a koja u nekim promišljanjima uključuje i dizajn, jest da je umjetnost javni interes i da ju treba stimulirati kroz institucionalnu podršku produkciji namijenjenoj, u ovom slučaju,  javnom prostoru grada. Temeljem zaklade i putem javnih natječaja osigurao bi se određeni broj kvalitetnih realizacija različitoga tipa, privremenih ili trajnih, na raznim mjestima u gradu svake godine. Godišnji odabrani prijedlozi u toj bi godini bili i realizirani. Strateškim pristupom, umjetnički bi sadržaj tako mogao i trebao doprijeti i do npr. perifernih kvartova.

5b

Spomenik Nikoli Tesli, Masarykova ulica, 2006. Loše pozicioniran spomenik koji okreće leđa pješačkoj zoni; prvotno izmještanje spomenika direktno je kršenje volje autora i donatora Ivana Meštrovića; spomenik valja vratiti na izvornu lokaciju u okviru parka Instituta Ruđer Bošković, a za novo spomen-obilježje Nikoli Tesli u budućnosti raspisati javni natječaj na novoj lokaciji.

Uloga intervencija nipošto ne bi trebala biti samo u fizičkom poboljšanju, već i društvenom, odnosno producirana umjetnost trebala bi biti tipološki i na druge načine raznolika – i u pristupu i u rezultatu.
Oslanjajući se dijelom na sekciju Prijedlog Zagrebačkog salona koja je u svom vijeku (od 1971. do 2002. godine) iznijela mnoga važna i puno manje važnih ostvarenja, pristup bi trebao ipak biti drugačiji, nastojeći izbjeći pogreške koje su pratile Prijedlog. (14)

Smatramo da baš kao i sekcija Prijedlog, koja je u najvećoj mjeri opstala po svojevrsnoj inerciji, naime bila je vezana za Zagrebački salon, i kod buduće Zaklade važno je da bude vezana na način koji će osigurati da postane tradicija. Utoliko je važna njena institucionalna pozicija, budući da je vaninstitucionalni sektor prefluidan. Suradnja između te dvije kategorije trebala bi svakako postojati, u prvom redu kroz proces formiranja same Zaklade tj. u vidu radne grupe koja bi ju definirala, odnosno u kasnijim procesima žiriranja.
Takva javna zaklada neće samo stimulirati, već i filtrirati, za što je ključan i kvalitetni odabir članova i članica žirija, koji bi bili izabrani, a ne imenovani, čime bi se osigurala kvalitetna selekcija radova koji će biti implementirani. U kontekstu vrednovanja umjetnosti, ovdje je vrlo važno istaknuti da je pritom neupitno dopustiti produkcijski i interpretacijski pluralizam kroz npr. redovito smjenjivanje žirija, odnosno izbjeći „prisvajanja“ koja bi definirala isključivo jedan tip ukusa ili pristupa. Svi ti detalji traže daljnju razradu, ali inicijalna ideja o javnoj zakladi za umjetnost u javnom prostoru može biti stalna platforma koja će u perspektivi osigurati kvalitetnu produkciju s obzirom da je umjetnost u javnom prostoru pitanje od javnog interesa koje u tome smislu treba i institucionalno poticati.

Osnivanje radne grupe sastavljene od osoba s ugledom u struci i iz različitih institucionalnih i vaninstitucionalnih organizacija, a koja bi definirala što Zaklada treba, odnosno ne treba biti, prvi je korak prema eventualnom osnivanju zagrebačke javne Zaklade za umjetnost u javnom prostoru.

U zaključku i nešto širem okviru, riječima Leonide Kovač, „kultura nije samo dekorativni privjesak nekakve samo po sebi egzistirajuće društvene stvarnosti, nego društvena razina na kojoj se proizvode značenja svijeta u kojemu živimo.“ (15)  Poticanjem drugačije slike javnog prostora Zagreba i suvremenog umjetničkoga sadržaja koji ju određuje, otvaramo i mogućnost nečega boljeg od ovoga što imamo sad.
_
Sažetak:
Radni prijedlog intervencija s ciljem poboljšanja postojeće javne plastike Grada Zagreba nastao je u okviru projekta Ars Publicae. Projekt je osnovan 2010. godine u Zagrebu, čine ga dvije udruge i nekoliko nezavisnih pojedinaca, a primarno se bavi pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Prijedlog iznosi niz jednostavnih intervencija s ciljem naknadnog poboljšanja recentnijih javnih plastika u Zagrebu, što uključuje uklanjanje, premještanje, promjenu postolja itd.  Prijedlog nije konačan, već zagovara širi pristup kroz javnu raspravu i osnivanje radne grupe. Prijedlog uključuje i zagovaranje osnivanja javne Zaklade za umjetnost u javnom prostoru, kao trajne institucionalne podrške produkciji raznovrsnih tipova umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru Zagreba.
_

Tablice

5

6

7

Bilješke:

1. Radni prijedlog intervencija s ciljem poboljšanja postojeće javne plastike grada Zagreba prvotno je, u skraćenoj verziji, objavljen na blogu projekta Ars Publicae/1POSTOZAUMJETNOST 2012. godine: www.1postozaumjetnost.wordpress.com.

2.  Kalčić, Silva. Iz UrbanFestival 2006, Politike prostora. Zagreb : Blok, 2006., str.11.

3. Projekt Ars Publicae, poznatiji pod imenom (od 2014. godine starog) bloga 1POSTOZAUMJETNOST koji je njegova radna platforma, formiran je 2010. godine u Zagrebu, na ideju ANE Elizabet i inicijativu Sonje Leboš. Nositelji projekta su Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (Sonja Leboš) i Slobodne veze – udruga za suvremene umjetničke prakse (Nataša Bodrožić i Ivana Meštrov), uz nezavisne partnere (Lidija Butković Mićin, ANA Elizabet, Antonija Komazlić i Saša Šimpraga). Vanjski suradnici: Ante Čepić, Silva Kalčić. Ars Publicae projekt je višestrukih društvenih ciljeva kojemu je prije svega svrha angažirano interdisciplinarno promišljanje umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Ciljevi projekta obuhvaćaju refleksiju na postojeće umjetničke prakse u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do danas u javnom prostoru grada Zagreba, ali i šire regije; poticanje suvremenih umjetničkih praksi u javnom prostoru; poticanje brige za kulturnu baštinu; organizaciju tribina stručne, ali i šire razmjene unutar civilnog društva te zagovaranje regulative za podršku umjetnosti u javnom prostoru. Naglasak projekta je na stvaranju javne platforme za propitivanje pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Neke od aktivnosti projekta su postavljanje svjetlosne instalacije „Dišeš?“ ANE Elizabet u Zagrebu (o čemu je u okviru projekta snimljen i kratki dokumentarni film), postavljenje spomen-obilježja Fedoru Kritovcu u Zagrebu (“Ugao Fedora Kritovca” Saše Šimprage), proveden je javni natječaj i izvedene intervencije na vodotornju Gredelja; u suradnji s projektom Mnemosyne realizirana je izložba o Bogdanu Bogdanoviću u Zagrebu, Splitu i Mostaru. U segmentu baštinskog aktivizma usmjerenog na iniciranje obnove i zaštite kulturne baštine u sklopu projekta provođene su inicijative za obnovu dviju javnih plastika u Zagrebu (skulptura “Ruka/Pozdrav prijateljstva“ Milene Lah i ”Razlistana forma“ Vojina Bakića – obje uspješno obnovljene), skulpturama nastalim u sklopu aktivnosti Likovne kolonije Željezare Sisak (potaknuta formalna zaštita i etapna obnova), spomenikom-svjetionikom u Splitu (uspješno obnovljen), a recentno su pokrenute i inicijative za obnovu Bogdanovićevog spomenika u Vukovaru  te obnova Murtićevog mozaika u Dočiću kod Požege. Dio projekta čini i istraživački segment kroz koji je produciran niz tekstova objavljenih na blogu. U 2014. godini program projekta fokusira se na prve ikad umjetničke realizacije u novim, cjelovito projektiranim i izvedenim zagrebačkim kvartovima. Najveći dio rada na projektu je volonterski, a manji dio financiran sredstvima Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba, dobivenim putem javnoga natječaja.

4. Od 2010. do 2012. pokušali smo na jednome mjestu, blogu, kroz formu intervjua prikupiti što više mišljenja vezanih uz problematiku novije javne plastike i općenito pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. U tome razdoblju intervjuirano je oko 50-ak osoba različitih struka.

5. Šimpraga, Saša. Zagreb, javni prostor. Zagreb : Porfirogenet, 2011.

6. Definicija javnog prostora tiče se različitih struka i disciplina, intervju s Ivanom Mance, http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/, objavljeno 15.4.2012.

7. Isto

8. Supek, Rudi. Grad po mjeri čovjeka. Zagreb: Naprijed, 1987. , 13.

9. Ivančević, Radovan. Za Zagreb (suprotiva mnogim). DPUH : Zagreb, 2003.

10. Idejni i glavni autor Radnog prijedloga: Saša Šimpraga, suradnice: Nataša Bodrožić, mr. sc., kustosica, Slobodne veze – udruga za suvremene umjetničke prakse, Lidija Butković Mićin, dipl. pov. umj., nasl. asistent, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet  Sveučilišta u Rijeci, ANA Elizabet, mag. art, vizualna umjetnica.

11. Butković Mićin, Lidija. Arhitektura sjećanja. // Zarez, 365-366 (2013.). / Zagreb, 2013., 20.

12. Igor Marković, iz: Šimpraga, Saša, nav. dj., 122.

13. Prijedlog Saše Šimprage14. Usput: Butković, Lidija. Sekcija Prijedlog Zagrebačkog salona 1971.-2002. : zamisli i realizacije na polju javne skulpture grada Zagreba. // Anali Galerije Antuna Augustinčića, 27 (2007.), Klanjec, 2007., 7-74.

14. Usput: Butković, Lidija. Sekcija Prijedlog Zagrebačkog salona 1971.-2002. : zamisli i realizacije na polju javne skulpture grada Zagreba. // Anali Galerije Antuna Augustinčića, 27 (2007.), Klanjec, 2007., 7-74.

15. Konjikušić, Davor. MSU nije postao okružje koje generira kritičko mišljenje (invervju s Leonidom Kovač). // Novosti, 735 (2014.), Zagreb, 2014. 2014-01-21, http://www.novossti.com/2014/01/leonida-kovac-msu-nije-postao-okruzje-koje-generira-kriticko-misljenje/

Foto: Saša Šimpraga

 

Objavljeno u časopisu Anali Galerije A. Augustinčića br. 32-33/34-35, 2012 – 2015.), 2015.