Mi još uvijek nismo naučili živjeti s drugima, taj nas zadatak tek čeka

Andreja Kulunčić jedna je od međunarodno najprisutnijih društveno angažiranih umjetnica, koja u svojim radovima tematizira različite aspekte društvenih odnosa i praksi (o čemu smo pisali ovdje), zanimajući se za društveno angažirane teme, a u procesu nastajanja radova često koristi multidisciplinarnost, u kojoj se specifične umjetničke vještine nadopunjuju komplementarnim vještinama iz drugih područja – u suradnji sa sociolozima, filozofima, znanstvenicima, dizajnerima i marketinškim stručnjacima.

 

Andreja Kulunčić, foto: Ivan Kuharić via www.andreja.org

 

Do sada je najčešće radila izvan Hrvatske, baveći se maloljetničkom trudnoćom u Britaniji – zemlji u kojoj je (bila) najveća stopa maloljetnica-trudnica u Europi, zatvorenicima, također u Britaniji (za što nije naišla na potporu u Liverpoolu jer su smatrali da to grad prikazuje u negativnom svjetlu) te u Luksemburgu, gdje su se bivši zatvorenici pojavili na otvorenju izložbe što uređenim i uglađenim gostima baš i nije bilo milo, Bosancima koji kao fizička radna snaga često na crno rade u Sloveniji i smješteni su u groznim uvjetima, imigrantima i radnicima u Švicarskoj, koji su također u vrlo nezavidnom položaju, ali i domaćim socijalnim problemima poput otkaza radnicama Name, stanjem nacije, a kao povod za razgovor poslužio nam je najnoviji rad vezan uz prihvaćanje različitosti u javnom prostoru Zagreba.

 

 

Od 14. do 27. rujna 2017. kolektiv “ISTE” provodi javnu kampanju za prihvaćanje različitosti u javnom prostoru Zagreba. O čemu je riječ i kakve su prve reakcije?

ISTE je kolektiv sastavljen od šest žena različitih rasnih, vjerskih, etničkih i seksualnih identiteta. Cilj nam je upozoriti na prisustvo diskriminacije i rad na prihvaćanju različitosti (o čemu smo pisali ovdje).

Kampanja koju smo pokrenule sastoji se od dva različita dijela, radile smo plakate za citylight i billboard prostore u gradu, i animaciju za Internet, prvenstveno za društvene mreže.

Dio kampanje, koju smo radili preko Facebooka i Youtubea jer mladi komuniciraju na taj način, prenose od medija uglavnom portali i pojedine radio stanice, ali za sada ne i dnevne novine.
Portali su i mediji kroz koje možete širiti vidljivost animacije, zainteresirani su, otvoreni. Animacija je namijenjena mlađoj populaciji na koju smo se njome fokusirali, želimo da promisle o osobi koja je drugačija, koja ima drugačiji identitet od njih, a da u isto vrijeme poruka ne bude previše komplicirana.

S druge strane plakati su, za razliku od animacije gdje one progovaraju o svojoj svakodnevici, tijela u prostoru grada – to su velike “slike” gdje su one svojim tijelima vizualno „upisane“ u grad i ne možete ih zaobići.
To nam je bilo bitno jer u realnosti one često postaju ili nevidljive ili mete, ljudi okrenu glavu, imaju neki oblik agresiju, otpor, negodovanje, pređu u drugi dio tramvaja i sl.

Preko Facebooka smo počeli dijeliti animaciju nekoliko dana ranije tako da kad se pojave ISTE u gradu, ljudi koji su i tu i tamo mogu imati bolji uvid o čemu se radi, a i kako nemamo dovoljno sredstava da radimo kampanju po cijeloj Hrvatskoj, plakati su postavljeni samo u Zagrebu, a animacija se širi ovisno o dinamici na društvenim mrežama. Postoji interes u Rijeci za postavljanjem plakata pa se nadamo produžetku kampanje.

Bilo gdje gdje bi nas pozvali, mi bismo vrlo rado nastavili kampanju jer negativni odnos prema manjinskim identitetima nije problem samo u Zagrebu, ali sve to košta. Rijeka je grad koji je u više navrata pokazao osjetljivost i otvorenost prema ovakvim kampanjama…

Vidjet ćemo kako će ići dalje, pokazana je želja, volja, intencija, ali bez veće marketinške i novčane sponzorske podrške ne možete stići u sve dijelove Hrvatske ili do svih prostora gdje bi trebalo.

 

 

 

Riječi koje ISTE izgovaraju su vrlo jednostavne, ali snažne.

Puno smo radile na tekstu koji se izgovara u animaciji, vrlo je precizan, progovara o svakodnevici tijela koje je drugačije od dominantnog entiteta. Moje pitanje kad sam počela razmišljati o ovom projektu bilo je – tko je stranac u našem društvu?

Mi smo turistička zemlja, ali ljudi koji tu dođu nisu percipirani kao stranci – oni su ovdje kratko, ostavljaju novac, napune baterije, svi smo sretni – imamo sekundarnih problema što se tiče turizma, ali osoba koja kao turist dođe ovdje, neovisno o boji kože, vjerskim obilježja ili vlastitom jeziku, za nas nije stranac u smislu koji je mene zanimao.

“Stranac” je kao strano tijelo, takozvani “kolektivni stranac” – odnosno identiteti koje dominantno stanovništvo neke zemlje osjeća kao vrstu odmaka od svojeg identiteta. Radi se o manjinskim grupama koje na neki način “nagrizaju” homogenost i viziju cjeline, u našem slučaju bijelih, Hrvata, katolika u heterogenoj bračnoj zajednici.

Pitala sam se tko su kod nas “kolektivni stranci” i kakav je odnos prema njihovoj fizičkoj prisutnosti u svakodnevnom životu te postoji li razlika odnosna prema njima?

Zato sam pozvala pet različitih žena, sve su starije, bliže 50-toj godini života ili iznad, to su žene koje žive u Zagrebu – tri su rođene u Hrvatskoj, dvije su strankinje i svaka nosi svoj različiti identitet: jedna je Romkinja, ima sedmoro djece, samohrana je majka; druga je došla iz Afrike, ima crnu boju kože i često je suočena s rasizmom kod nas; treća je Hrvatica, Zagrepčanka, ali je muslimanka, nosi hidžab – treća vrsta problema; pa lezbijka, što je kod nas i dalje suočava s otvorenom agresijom, i Sirijka, tražiteljica azila, koja živi tu sa svojom djecom koja idu u tu školu, međutim zahtjev za azilom joj je odbijen i za mjesec dana morat će se vratiti u Siriju. Žalba je u tijeku i nadamo se da će se ishod promijeniti i da će moći ostati u Hrvatskoj.

Svaka od njih progovara o svojoj svakodnevici i vrlo hrabro se nosi s njom – nitko od njih ne očekuje pomoć, niti se želi okoristiti, ne, svaka od njih živi svoj život potpuno izgrađeno unutar svojega identiteta, ali to ne znači da nisu svjesne problema koje njihov identitet nosi njima prvenstveno.

Bilo je vrlo zanimljivo analizirati tijekom naših radionica kako je potpuno drugačiji odnos dominantnog stanovništva prema svakom tom ženskom tijelu. To je žena blizu ili iznad 50-te godine života, četiri od njih imaju djecu i samim tim ona fizički nije “opasnost”, za razliku od stranog mladog muškarca što bi na prvu loptu bilo iščitano kao “prijeteće”. U našem je društvu ipak prisutna određena vrsta poštovanja prema ženama, možda paterna, međutim nakon tog prvog sloja izbijaju netrpeljivosti.

Ono što vi i ja možemo u ovom društvu napraviti njima predstavlja problem – proći određenim dijelovima grada, poslati svoje dijete na fakultet, dobiti mogućnost da svoje dijete odgajate tu, posvojiti dijete s partnericom ili kretati se gradom bez da netko zazire od vas... preko njihove djece se još i više prelama ta drugost što je dodatno pitanje, dodatni izazov. Tu je i pitanje što u našem društvu znači ako ste žena i imate preko 50 godina, prelama se dvostruka drugost.

 

Kakvi su daljnji planovi po tom pitanju?

Kroz radionice i suradnju s ljudima koji su dizajneri, animatori, rade sa zvukom, videom imali smo vrlo zanimljive brainstorminge, prenošenje jedne situacije u drugu, u drugi medij, i mislim da smo svi skupa napravili dobar korak prema javnosti.

Ono što bi nam bilo vrlo zanimljivo u nastavku jest raditi kratke predstave za djecu u osnovnim školama što bi se moglo onda lakše raditi i u malim sredinama, ali to zahtijeva logistiku, sredstva i otvorenost nadležnih prema svim identitetima koje zastupaju ISTE.  Međutim, za neke se identitete lakše boriti jer su nadležne institucije otvorene za razumijevanje i daju novac, a za druge puno teže, da ne kažem i nemoguće u smislu pristupa školama, djeci i sl.

No nama je važno baš to – da se borimo za svih pet manjinskih identiteta u isto vrijeme. Da ne idemo linijom propuštanja određenih identiteta, a zaustavljanjem drugih, u smislu sada je “in” identitet Y, hajdemo to sad svi raditi, a identitet X ćemo gurnuti po strani. Mislim da to nije dobar put, time nismo ništa napravili, samo smo izvukli jedan od njih i rekli – evo, ti možeš biti malo blizu, a onda ćemo te vratiti pa smo to obavili. Tako dolazimo do druge vrste diskriminacije, meni se čini čak i opasnije, i time ne mijenjamo društvo.

 

Baš je tu očit problem s načinom financiranja kroz “projektivitis” – usmjerenost isključivo na neke teme po nečijem diktatu uz ogromnu birokratiziranost koja pojede želju i volju čovjeka da se bavi pravovremeno aktualnim pitanjima.

To je drugi problem, da kada i nađete način da podržite projekt financijski zaplićete se u “birokratizaciju” društvenih pukotina što je nonsens. Morali bi biti neki mali fondovi za “viruse” koje treba implantirati kada je nešto aktualno, kada se nešto događa, ovako postaje apsurdno, besmisleno na niz nivoa – nije cjelovito, pojede vas vrijeme, papirologija, izgubite fokus, radovi na kraju budu izgnjavljeni jer su se ljudi bavili tablicama, evaluacijama i izvješćima, i na kraju ljudi sve rade isto.

Tim malim virusima treba ostaviti da dišu, a ne da stalno govorimo o profesionalizaciji koja na kraju kao da postaje sama sebi svrhom, a ubija mogućnost djelovanja na prvoj liniji i ukalupljuje što je posebno problematično za mlade, koji tek kreću.

Profesionalizacija u mom poslu, ja sam vizualna umjetnica, ne znači da trebam odlično voditi administraciju fondova, niti od svojih studenata želim očekivati da budu hiper administratori, hiper marketinški stručnjaci i da onda još rade odlične radove, tu su se neke stvari pomiješale. Biti profesionalan u svom poslu, recimo umjetničkom, znači nešto drugo od toga da dobro vodiš “ured” svoje udruge i apliciraš na velike novčane svote.

Naravno, ne mislim da su rješenja za društveno angažiranu umjetnost niti privatne galerije. One su usmjerene na samo neke društvene teme, ovisno što je “in”, i na prodaljivost što bi još i više urušilo kvalitetu ovakvog tipa radova.

Za neke vrste umjetnosti to jest rješenje, ali mislim da bi neovisno o vrsti, kvaliteta trebala biti ta koja će opravdati sredstva, a ne neka struktura u vidu birokratizacije umjetnosti.

 

Vaš rad snažno karakterizira ideja potencijala samoorganizacije pojedinaca i grupa za umrežavanje i jačanje zajedničkog političkog djelovanja, kao i multidisciplinarnost što, između ostalog, znači i mnogo ljudi koje treba koordinirati – kako funkcionira podjela zadataka i odgovornosti te kako se sve to odražava i na sam rad te rezultat projekata? Smatrate li to i sami ključnim za svoju umjetnost?

Surađujem s različitim aktivistima, zajednicama, dizajnerima, montažerima, sociolozima, biolozima… i da je usporedba s filmom, doživljavam sebe kao redatelja u dijalogu sa svim drugim strukama i poslovima koji se pojavljuju u procesu.
I da, proces kod ove vrste projekata je jako važan, a druga stvar koja je bitna je autorstvo.
Kod kolektiva ISTE s obzirom na to da su one željele ostati anonimne što potpuno razumijem prvenstveno zbog njihove djece, nismo mogle potpisati šest imena što sam prvo predlagala, pa sam onda predložila da osnujemo kolektiv – ja ga na neki način organiziram i koordiniram, ali smo nas šest autorice i odluke donosimo horizontalno.

Kod nekih je radova bilo važno stati ispred, recimo u slučaju projekta “1franak=1glas”, gdje smo u ime ilegaliziranih u Švicarskoj, Parlamentu u Bernu željeli pokloniti njihov novac kao donaciju za fizičku obnovu zgrade Parlamenta koja se u to vrijeme renovirala.
Ilegalizirani u Švicarskoj naravno da nisu htjeli biti istaknuti na bilo koji način jer su se bojali da budu deportirani, sudjelovali su samo u dijelu projekta gdje nije bilo opasnosti po njih. Bili su jedan od nekoliko partnera projekta – oni, galerija, političari iz oporbe, aktivisti i ja.
Preuzela sam ulogu koncipiranja, vođenja, donošenja odluke u odnosu prema postavu, logistici i slično, ali smo odluke prema Parlamentu i medijima isto donosili horizontalno što mi je bilo bitno.

Kad sam radila projekt “Bosanci van”, bilo nas je –četvero: tri građevinska radnika iz Bosne i ja, i s Modernom galerijom u Ljubljani smo potpisali iste autorske ugovore, kad smo prodali rad muzeju, podijelili smo novac na četiri dijela i rad autorski potpisuje nas četvero.

Svaki rad ima neku svoju logiku, pazim da svatko od sudionika ima svoju ulogu, da međusobno funkcioniraju, da svatko dobije zadatak koji zaista dolazi od njegovog profesionalnog backgrounda da to može odraditi, da se ne osjeća neugodno… to je jedan način rada, multidisciplinarni projekti.

Važnost procesa sam osvijestila pomalo tijekom godina rada, isto tako i način kako graditi suradnje među pozvanim sudionicima. Recimo, kada sam radila projekt “O stanju nacije”, ispostavilo se nakon jednog istraživanja koje smo radili preko Filozofskog fakulteta, Odsjeka za psihologiju, o tolerantnosti građana Zagreba prema manjinama – da smo najmanje tolerantni prema Romima, Kinezima i homoseksualcima.

Radila sam sa svakom grupom ponaosob, prije svega o pitanju medija odnosno načina na koje mediji govore o njima. Primjerice, kada kažete – Rom je završio srednju školu, to je negativno jer ispada iz te vijesti da oni ne mogu završiti srednju školu pa to postaje vijest. Ili ako kažete – Rom je ubio, nećete reći Hrvat je ubio, već ćete upotrijebiti inicijale i godine.

“Stanje nacije”, cover, foto via www.oris.hr

 

I jedno i drugo je loše, analizirali smo vijesti, diskutirali o tome kako pisati o njima, sami su radili vijesti o sebi i slično, ali sam radeći sa svakom tom grupom osjetila da postoji neka vrsta nepotpunog, ne do kraja razumijevanja i prihvaćanja među njima, tj. njihovim identitetskim razlikama.

I zato sam od samog početka u ovom projektu željela da se prvo mi dogovorimo oko svojih istosti i različitosti i da postanemo “iste”. Isti prema diskriminaciji i isti u pravima da živimo svakodnevicu, i u tom mi je smislu proces bio jako važan i bilo mi je jako lijepo raditi – divne su, snažne žene, vrlo hrabre u svojim životima i susret među njima je bio jako topao.

Mislim da bih mogla reći kako je ovo možda drugi rad u kojem mi je sam proces, susret, druženje bio važniji i značajniji za mene kao osobu koja je rasla kroz taj proces, nego sam rezultat.
Ali kad radite društveno angažirane projekte više od 20 godina i imate iza sebe 30-ak projekata, možda je i za očekivati da vam susret i procesi postanu važniji od samog ishoda.
Naravno da je i dalje rezultat važan, ali proces i druženje kao razumijevanje i prilaženje drugome, način kako vrijeme provodite s njima neovisno o radu na projektu, postaje važnije. Naravno, kad radite s aktivistima, s nekim ljudima koji se vrlo otvoreno bore za neku stvar, to je drugačija vrsta susreta, neki potpuno drugi odnos, ali isto vrlo gradbeni, funkcionira na drugom nivou.

“Bosanci van”, foto via www.andreja.org

 

Je li vam se događalo da putem otkrivate i rušite i svoje neke predrasude kojih niste bili ni svjesni, ali i kako rješavate situacije u kojima dolazi do sukoba mišljenja s ljudima, aktivistima, koji sudjeluju u projektu, a vrlo su sigurni u svoje stavove oko nečega i ne žele od njih nimalo odstupiti, a vaš je stil drugačiji i mislite da bi nekom problemu trebalo suptilnije pristupiti?

Što se tiče prvog pitanja, sigurno ima stvari koje sam mijenjala po putu, više vani nego ovdje i još kako sam ja živjela u socijalizmu i gledala taj prijelaz od toga kako smo imali primjerice posve drugačiji odnos prema rasizmu – kako su ljudi dolazili ovdje studirati mahom iz Afrike i arapskih zemalja – nego danas i cijelu tu preobrazbu društva i razumijevanje odnosa, i kad to vidite od početka do kraja, ali kroz neki proces vrlo ubrzani onda imate neku drugačiju vrstu razumijevanja i nekako imate osjećaj da bolje sagledavate kostur društva na kojem su zalijepljene sve te situacije kao unutrašnji materijal i kada sada gledate van naravno da ćete se suočiti s nekim stvarima za koje ste mislili, ali do kraja možda nisu bile takve.

Radila sam sa zatvorenicima u Luxemburgu, maloljetnicama u Liverpoolu, s azilantima u Njemačkoj i Austriji, s ilegaliziranima u Švicarskoj, usput sam imala intervjue i s prostitutkama, ovisnicima o heroinu, obespravljenim ženama… mnogo različitih ljudi… i pritom puno učite, vidite kako je to društvo strukturirano i kako funkcionira, koliko su otvoreni ili zatvoreni u odnosu na neki konkretni slučaj, koliko su skrivene neke stvari gdje mislite da ne postoji recimo rasizam, homofobija… puno toga učite, puno toga vidite.

Što se tiče razmimoilaženja u mišljenjima, imala sam takav slučaj baš s aktivistima u Švicarskoj oko projekta koji sam ranije spomenula u kojem smo skupljali novac od ilegaliziranih da poklonimo u njihovo ime Parlamentu u Bernu, kojeg se obnavljalo – jedan dio aktivista je smatrao da se za taj novac treba kupiti jaja, paradajz i boje i gađati parlament kad se obnovi u ime ilegaliziranih čime sam ja bila osupnuta i rekla da to ne dolazi u obzir jer se ionako u tamošnjim medijima ilegalizirane gleda kao nekoga tko uzima njihov novac, krade, ne radi, a posve je druga poruka ako “poklanjaš”, ljudi tu rade i zarađuju za sebe i svoju obitelj, žele participirati u društvu i za uzvrat traže dostojanstvo i ništa više, da se ne moraju sakrivati, da njihove obitelji ne budu deportirane – dio aktivista je to prihvatio i pomogli su projektu, a dio nakon svađe koja je izbila, nije htio pomoći.

“Bosanci van”, foto via www.andreja.org

 

Ali to je taj stari aktivizam 70-ih i 80-ih, koji ide nekom vrstom agresije na agresiju. Ja imam potpuno drugačiji pristup, smatram da trebamo naći način dijaloga, a aktivisti, i to vani, često se ponašaju i kao da oni imaju monopol na tu vrstu drugačijosti i kao da su oni glasnogovornici određene manjinske skupine što mislim da je problematično.

No kad smo već kod toga, moram reći da uvijek kad socijalno angažirana umjetnost “dođe u modu”, što bude na mahove, dogode se katastrofalni odnosi prema manjinskim identitetima, loši radovi, iskorištavanje i to je puno gore nego da napravite loš crtež o sebi ili o prirodi, ili nešto apstraktno. Puno je bolnije, neetično kada radite rad tako da utrčite, snimite nešto, stavite rad u galeriju, uzmete novac i odete doma.

I često ljudi ne razumiju da kao i kod svake druge umjetnosti, i kod ove imate dobre radove, ali i jako loše radove, i da kvaliteta rada nije u korelaciji s temom, baš suprotno, kada se bavite ovakvim temama, po meni bi kvaliteta rada trebala biti još i bitnija, ne smijemo loš rad opravdavati “važnom” temom.

 

Ipak je riječ o ljudima.

Tako je, riječ o ljudima, ljudskim životima, koji su ionako izloženi, a i taj argument da nitko ne smije raditi o skupinama iz koje sama ne dolazi, opet ništa ne može pomoći jer to znači da vi tu skupinu getoizirate na svaki način, ne propuštate je ni na koji način, tolerirate da je ona tu i neka se ona sama bavi sobom, kad bude malo glasna, mi ćemo malo poslušati i to je to.

U ovom nas je kolektivu šest, ja sam ta koja je propusni element i smatram da je važno da se disperzira alate i otvore prostori ljudima koji nisu u toj situaciji, ali da sami odlučuju potpuno jednako pravno, horizontalno.

Pri tome, u radu s nekom od skupina, morate vrlo vrlo rano osvijestiti da umjetnost neće ništa promijeniti generalno, niti brzo u njihovu životu i da im ne dajete lažnu nadu. Bitno je isto tako da svi u cijelom procesu rada imaju svoj užitak i dobar osjećaj unutar toga i dobre odnose među sobom.

 

Na tom tragu, kazali ste u jednom od intervjua da moramo zajedno pronaći načine na koje društvo u kojem živimo možemo transformirati tako da ono funkcionira za svakoga, barem minimalno – gdje smo danas po tom pitanju, napredujemo li ili nazadujemo, kako stoji umjetnost po pitanju društvene promjene?

Umjetnost ili društvo?

Umjetnost kao nešto što pridonosi i možda čak i pokreće društvene promjene, ali i doživljava li društvo uopće umjetnost kao nešto što može pridonijeti tome da društvo postane bolje?

To su neke paralelne putanje, s jedne strane kad gledam što se događa u našem društvu u ovih 30 godina, rekla bih da smo puno više zatvoreniji, rasisti, puno puno gori nego prije.

 

Što mislite zašto?

To je sad pitanje za diskusije na duge staze, ima mnogo razloga, u svakom slučaju smo sve više uplašeni, zatvoreni u neki svoj kolektivni identitet koji na silu izmišljamo i konstruiramo i na silu mu pokušavamo dati neku vrstu snage i zatvaramo se u taj neki mali kalup za što mislim da je potpuno krivo otišlo.

To na mladim ljudima ostavlja velike tragove pri oblikovanju njihovih identiteta, puno mi se čini opasnije nego što mislimo jer mi donekle imamo svjesnost da je to igra koju političari i ljudi bliski strukturama igraju radi nekih svojih interesa, a mladi ljudi nerijetko to uzimaju zdravo za gotovo.

Radim sa studentima i to što od njih ponekad čujem u odnosu na njihove, odnosno naše zajedničke identitete, ponekad vas zaplaši u smislu što to sve za sobom povlači, oni nemaju taj odmak. Ako ćemo kroz to suditi, onda umjetnost nije ništa napravila.

S druge strane, “stanje nacije” je stvar cijelog društva, mi svi smo krivi za to, svi smo negdje nešto propustili u ovih zadnjih 20-ak godina pa se sad nalazimo ovdje gdje jesmo, konzervativnije smo društvo, zatvorenije, rigidnije prema svemu i svima koji su drugačiji od nas. Osim toga vidimo i što se događa u cijeloj Europi, tako da tu nisam nimalo optimistična.

A sama umjetnost – to je heklanje na sitno, isto kao da me pitate kako napreduje jedan džemper – pa, jako sporo. Vi ga na kraju napravite, a da li ga netko koristi, kako, što i kako dalje… to je sitno, traje, prostor je sve manji.

Oni koji su potpuno “za” i oni koji su potpuno “protiv”, te pozicije će se teško moći približiti, ali ovi između koji ne znaju kakav bi stav zauzeli prema nekome, za njih radite, na njih apelirate, da počnu razmišljati, da ne preuzimaju paterne koje čuju, pročitaju, nego da preuzmu odgovornost za svoje ponašanje, da se ne kriju iza “mi svi tako mislimo”, ta bitka nije niti dobivena, niti izgubljena. Tapkamo polako i sad je to pitanje izdržljivosti i pitanje nekih novih ljudi spremnih raditi na etičan način, propitivati stalno svoju i tuđu poziciju. Mislim da je i to jako bitno, iznova se i stalno pitati – iz koje pozicije, zašto i kome govorite.

 

Često ste čvrsto fokusirani na neki prepoznatljivi lokalni društveni problem u kojem se lako prepoznaju i globalni problemi – kako odabirete teme?

Jedno je kad me pozovu strane galerije, muzeji koji imaju određenu infrastrukturu i budžet za tu vrstu radova, otputujem, provedem neko vrijeme u istraživanju, pronađem temu, a pitanja su onda kome je i kako adresirati, kako zajednicu uvući u projekt. Recimo projekt u Mexico Cityju smo započeli s prvim istraživanjem 2011., a izložbu u muzeju smo postavili tek 2013. Drugačija je situacija kad radim kroz svoju udrugu i svoj fundraising što je mnogo lakše.

Zadnjih desetak godina odgovaram samo na pozive za koje imam osjećaj da bih voljela baš to raditi i kada procijenim da će taj koji me pozvao (kustos/kustosica) stati iza mene i boriti se za projekt neovisno od posljedica po njemu/njoj ili instituciji.

 

Jeste li se susretali u radu s otporima kroz različito poimanje umjetnosti u smislu da ljudi često znaju umjetnost doživljavati kao nešto što bi trebalo biti lijepo, krhko, činiti nam svakodnevicu ljepšom, a ne zamarati njezinim propitivanjem?

U zapadnoj Europi je ova vrsta umjetnosti puno više podržana – i budžetiranja i izlaganja i arhiviranja i način pisanja i prostor u medijima, pogotovo Njemačka, Austrija, sjever Italije, Švedska – postoji svijest da je to potrebno, u Njemačkoj i Austriji rekli bi oni čak i grižnja savjesti prema onome što je bilo u Drugom svjetskom ratu – vrlo osviješteno da se neke stvari moraju nanovo i nanovo iskopavati i propitivati i nema veze što vi, koji niste “njihov”, kritizirate.

U Engleskoj ne daju da kritizirate Englesku, to je njima problematično. Imala sam jako loše iskustvo kada sam za Liverpulski bijenale radila projekt na temu maloljetničke trudnoće u Britaniji, oni su tada bili vodeći po broju u Europi, ali o tome nisu željeli da radim projekt.

U Njemačkoj, Austriji, dijelu Italije, Švedskoj… vam dozvoljavaju da kritizirate. Institucije imaju novac za tu vrstu radova i vrlo su svjesni da ovo što radim jeste umjetnost i na koji način ona funkcionira.

Isto tako i posjetitelji, vidjeli su puno izložbi radova koji su angažirani, otvaraju pitanja koja se tiču svakodnevice, politike, vrlo su svjesni toga da to jest umjetnost i da je umjetnost dio svakodnevice. Da o lošim odnosima, društvenim lomovima, sivim zonama… umjetnost itekako može i treba i smije otvoriti ta vrata i govoriti o tome.

Naravno da možete imati umjetnost koja uopće na to ne obraća pažnju, to nije sporno. Dakako postoji teza da je sve politično i da je već i određena kupovina neka vrsta vašeg stava prema onome tko to proizvodi ili prodaje (odnosa te firme prema radnicima, okolišu i sl.), ali sada ne govorimo o tom nivou “političnosti”.

Umjetnost je dio života, ne lebdi (više) u nekoj sferi čudesa ili svetosti, kako je to možda u nekom trenutku u povijesti bila, ona je vrlo uzemljena u svakodnevicu i s te pozicije kad gledate i tu poziciju shvatite, onda ljudi itekako razumiju.

Primjerice ISTE na cesti – to ljudi ne percipiraju kao umjetnost jer to u ovom slučaju nije važno – dok gledate plakat razmišljate o tome da se možda žena na plakatu obraća baš vama, jer niste li možda i sama u nekim trenucima bila homofobna ili rasist, ili otišla u drugi dio tramvaja? Mi tu govorimo o suptilnim nivoima odnosa, nekada i nesvjesnim, prema onima koji su od nas drugačiji.

 

Kazali ste svojedobno da vam je primarno mjerilo rada odaziv ljudi – na koji način i kojih ljudi – sudionika ili publike i čini li vam se da je danas sve više toga podređeno publici, i to u kvantitativnom smislu, zanemarujući stvaranje kritičke publike? Što kada govorimo u smislu edukacije publike, dakako nije samo zadaća umjetnika, već društva.

Za neku vrstu umjetnosti djecu bi trebalo educirati od prvog razreda osnovne, a tog ima sve manje, ljudi koji rade u školama upozoravaju da je sve manje likovnog, sve manje vremena za analizu likovnih djela, razgovora o njima, djeca su jako rijetko u muzejima. Za razliku od vani gdje često vidite malu djecu u muzejima, umjetnost postaje dio tjedna, od početka bi se i mi trebali baviti time. Tu je puno toga propušteno i propušta se i dalje. Vani se u to puno ulaže, primjerice u Meksiku koji ima puno kompleksniju situaciju od nas, svejedno rade na tome da se umjetnost približi i da se gradi publika.

Meni je važno da umjetnost budi, otvara dijalog na drugačiji način, postavlja neugodna pitanja, a ne da i ona, kao i većina stvari u kapitalizmu uspavljuje ljude, čini im ugodu, uljuljkuje ih, ili im daje “krivce” za ono za što bi prvenstveno trebali kriviti sebe i raditi na sebi i zajednici u kojoj žive svoju svakodnevicu.

 

Kako rješavate problem izlaganja i predstavljanja jer Vaši radovi nisu nešto što se objesi u sobi?

Problem je produkcija i sredstva, a ne izlaganje. Interesa ima, ali da bi se zaista nešto promijenilo, bilo otvoreno šire od galerija i muzeja, mora biti dobar budžet, pri čemu je honorar najmanji problem, već sva ostala logistika.

 

Je li lakše naći to u muzejima ili galerijama?

Ne radim s privatnim galerijama, oni hoće odmah gotovu stvar, međutim da, muzeji imaju svu infrastrukturu kao i odjele za edukaciju i s njima volim raditi. S neovisnim galerijama koje nisu prodajne isto tako, oni su više partneri, skupa budžetiramo, borimo se za logistički dio projekta pa za postav pa za publiku, to onda postaje dio procesa rada.

Ali zapravo volim raditi na periferiji, to mi pruža slobodu, odlučujem kada ući u centar i koliko i kako se u njemu zadržati. Periferija je jako živa i na rubu možete vidjeti i raditi puno toga, i naći svoj mir. To mi je veliki užitak za razliku od velikih bijenala, trijenala, mega izložbi koji su često samo predvorja velikih umjetničkih sajmova, odnosno transakcije novca, a ovo pruža veliku slobodu. S periferije i kada sudjelujete na nečemu u centru i dalje zadržavate mogućnost odabira, niste isporučeni tuđim interesima.

 

Predajete i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Novi mediji – što vam je važno za vašu nastavničku praksu i kakve povratne informacije dobivate od mladih?

Jako je lijepo raditi s mladim ljudima, dinamičan je proces, ovise stvari i od godine do godine, ali otvara se dijalog i pokušavate pomoći im i odgovoriti im na ono što ih zanima. A edukativne dijelove imam i u svojim radovima tako da se to navezuje, a dobro je i kad oni među sobom stvaraju zajednicu, kada se međusobno pomažu.

Nije im jednostavno, pogotovo studenticama, premda mislim da su toga i sami svjesni pri upisu, a važnim smatram i da što više žena nastavi dalje raditi umjetnost nakon fakulteta.

Kroz vaše radove se i cijelo vrijeme provlači inkluzivnost i poruka, želja ljudi da žele biti prihvaćeni kao ljudi – zašto se ta jednostavna želja i prirodna činjenica čini gotovo kao nemoguća misija?

Jer vidite sebe u ogledalu, a kada okrenete pogled vidite nekoga tko je drukčiji od vas i da nije sličan vama, zato što ima nešto što doživljavate kao neku vrstu vaše anomalije i to ne prihvaćate jer bi to mijenjalo sliku o vama samima.

Vi imate strah svoga identiteta, vi sebe hoćete držati kao dominantnog, vi ste ti, a što kad nam svi oni dođu, što će biti? Hoćemo li onda mi biti drukčiji? Da, hoćemo i to trebamo prihvatiti, bit ćemo bogatiji, drukčiji. Ali ako vi niste spremni prihvatiti – samo taj bijeli zec s crvenim očima dolazi u obzir i ništa drugo – onda imamo problem jer svaki ćete odmak napadati.

Zapravo je jednostavno, to je to tijelo koje ne možete prihvatiti jer je drugačije. Pri čemu nije problem različitost koja je zanimljiva, ali je drugo kad postoji neki suživot, kad je ta drugost svakodnevno tu.

I naravno da je tu i pitanje o kakvim je “brojevima” riječ – maloj zajednici kakva su Romi ili velikoj poput Kineza ili muslimana, to isto diktira vaše ponašanje prema njima.

Svi smo mi za drugačije, ali na ovoj infotainment razini, a ne kad pored vas bude recimo centar za azilante. Previše smo nekako jednoobrazni, mi još uvijek nismo naučili živjeti s drugima, taj nas zadatak tek čeka…

 

PRODUKCIJA PLAKATA:

Autorice: kolektiv ISTE
Dizajn: Dejan Dragosavac – Ruta
Fotografije: Ivan Posavec
Sponzori plakatnog prostora: P.I.O. i Zagreb plakat
Koncept i organizacija projekta: Andreja Kulunčić
Dokumentacija projekta: Ivo Martinović
Tekst o projektu: Irena Bekić
Produkcija projekta: Udruga MAPA
Zagreb, 2017.

 

Više o kolektivu ISTE pronađite ovdje.