Može li se obiteljska povezanost izvježbati?

“Kako se uhodani intimni odnosi, čiji su članovi uljuljani i pasivni u svojim dobro poznatim, ne entuzijastičkim ulogama, mogu promijeniti? Kako se ove uloge mogu dovesti u pitanje na način da odgovor ne stigne iz postojećeg sustava znanja”, propituje mlada umjetnica Petra Mrša svojim radom Vježbanje obitelji koji je nedavno predstavljen javnosti izložbom u galeriji Kranjčar u Zagrebu. Ovom prilikom, uz fotografije, donosimo i dijelove teorijskog teksta same autorice, koja je diplomirala sociologiju, psihologiju, a potom i fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti, a “Vježbanje obitelji” njen je diplomski rad

“Ako se znanje, kao što objašnjavaju M. Foucault i J. Butler, može dovesti u pitanje direktnim iskustvom, onda se znanje o sebi i drugome u intimnom odnosu, može preispitati poticanjem djelovanja koje bi se razlikovalo od svog dotadašnjeg zajedničkog djelovanja koje je generiralo postojeće znanje. Sa željom da preispitam moć takvog, direktnog iskustva, odlučila sam zajednicu u kojoj imam najtvrdokornije intimne odnose- primarnu obitelj – odvesti u novu situaciju te svakom članu ponuditi da podijeli s ostalima neke aktivnosti koje još nikada nije.
Koje su aktivnosti prihvaćene kao normalne da se dijele unutar suvremene obitelji? Više se ne dijeli zajednički rad, znanje se ne prenosi s koljena na koljeno (već putem medija i institucija), slavlja su svedena na tri prevelika ručka godišnje u kojima nema pjesme niti plesa. Sve je ovo prihvaćeno kao normalno stanje mjesta u kojem iz biološkog bića prelazimo u društveno; u kojem bi trebali osjećati pripadnost kao kompletne ličnosti (a ne djelomičnu pripadnost određenu funkcijom koju u istoj izvršavamo). Kako možemo osjećati pripadnost grupi s kojom dijelimo tako sužen opseg aktivnosti? U želji da nađem neke nove prakse i «izvježbam» osjećati obitelj, otišli smo na putovanje u kojem sam stekla značajno novo iskustvo sa članovima svoje obitelji koje poznajem već 30 godina.

…
Svoju obitelj posljednjih deset godina viđam u prosjeku jednom mjesečno, s obzirom da živimo u različitim gradovima- oni u Rijeci, ja u Zagrebu. Nakon svakog posjeta Rijeci, čudim se koliko ti naši susreti mogu biti različiti. Ponekad budu posebno nadahnjujući, a ponekad potpuno anemični ili čak iscrpljujući (ima naravno i onih između). Počela sam pratiti što uzrokuje jedne, a što druge te sam primijetila da su nadahnjujući oni u kojima radimo nešto (nama) neuobičajeno. Ta nova situacija može biti uzrokovana nekim vanjskim događajem ili pak novim iskustvom nekog od članova koji isto unosi u zajedničku situaciju.

Zanimalo me je da li je moguće nadahnjujuće susrete namjerno izazvati. Odlučila sam potražiti parametre koje bi, uz pristanak svih članova moje uže obitelji, namjerno, svjesno (kao u eksperimentu) uvela u naše zajedničko bivanje, ne bih li prouzročila nadahnjujući susret, a navedeno traganje bilježiti fotografijom. Znala sam da se jedan od parametara mora odnositi na to što radimo, odnosno da moram uvesti aktivnosti koje odstupaju od naših uobičajnih obiteljskih radnji. Također sam htjela da te aktivnosti budu potencijalno korisne za svakoga od nas. Zaključila sam da su neuobičajene i potencijalno korisne aktivnosti, one u kojoj svatko od nas podijeli znanje, iskustvo ili vještinu koju smatra vrijednom s ostalima, a inače to ne dijeli u krugu obitelji, već isključivo s prijateljima, s partnerom, s poslovnim suradnicima,… ni s kim. Osim ovog parametra, htjela sam da i mjesto radnje i trajanje doprinesu izmicanju rutini. Pozvala sam svoju obitelj da iz Rijeke otiđemo na planinu Velebit koja je za nas neobično okruženje s obzirom da većinu vremena provodimo u primorju. Dvadesetičetiri satna nerazdvojenost, također je za nas bio izniman uvjet budući da sestra i ja već deset godina ne živimo s roditeljima, a brat pak ne provodi puno vremena s njima budući da su često izvan kuće.

…
U Vježbanju obitelji sam, pozivanjem svih članova na izvođenje i predlaganje novih aktivnosti koje bismo mogli raditi, htjela odstupiti od naše dotadašnje performativnosti obiteljskih identiteta. Aktivnosti u kojima smo naposlijetku zajednički sudjelovali mogu svesti u slijedeće kategorije: fizičke (dijeljenje neverbalnog iskustva kao što su razgibavanje u prirodi i osvještavanje tijela), kreativne (izvođenje glumačkih improvizacija, fizičko predočavanje metafizičkih pojmova), psihološko-intimne (iznošenje osobnih poteškoća s ostalim članovima obitelji, pisanje intimnih pisama), profesionalne (dijeljenje iskustva stvaralačkoga procesa, vođenje konstruktivnog rješavanja sukoba), te zabavne (zajedničko učenje pjevanja nečije omiljene pjesme, međusobni body painting). Izborom aktivnosti i uvjetima njihova izvođenja htjela sam potaknuti vrste ponašanja koje smatram vrijednima za svaki intimni odnos, a za koje smatram da ih u našim obiteljskim odnosima manjka. Uz ove, namjerno izazvane aktivnosti, niz radnji proizašlih iz samih okolnosti snalaženja u novoj situaciji, gotovo banalne stvari s kojima smo se svakodnevno susretali: traženje destinacije fotografiranja ili spavanja ili odmora; vožnja po brdovitom makadamu; sparina; traženje hrane; buđenje na planinskom vrhu, iscrpljenost, proces odlučivanja; popuštanja i inzistiranja, također su uvelike doprinijeli otkrivanju nekih novih (ugodnih i ne ugodnih) dijelova ličnosti svakoga od članova.

…
Čovjek je društveno biće, ima urođene nagone za udruživanjem, bliskošću i pripadanjem. U kojoj je formi prihvaćeno i poželjno da zadovolji te nagone, društveno je konstruirano i mijenja se kroz vrijeme. Nekima dominantna forma određenog razdoblja odgovara više, a nekome manje. Važno je imati u svijesti njezin proizvodni, konstruirani karakter, te se truditi naći formu kojom čovjek može zadovoljiti te potrebe, a ne odustati od njih (ili ih zatomiti) ako mu se sama forma (kao i očekivanja vezana uz istu) ne sviđa.
Dominantni diskurs trenutno plasira formu nuklearne obitelji kao normalne organizacije primarne zajednice. Upražnjavanje takve forme doprinosi društvenom statusu, a sve ostale forme su manje vrijedne i na razne načine sankcionirane. Raspadanje velikog broja obitelji ukazuje da odnosi u nukleusnim formacijama ne zadovoljavaju nagone za udruživanjem, bliskošću i pripadanjem u suvremenom svijetu.

Jedan od pritisaka koje društvom zadana formacija primarnih zajednica sa sobom nosi jest dodjeljivanje uloga i očekivanog ponašanja. Zaobilaženje ove zamke dodjeljivanja aktivnosti u obitelji prema obiteljskim ulogama (društveno konstruiranim za određeno povijesno razdoblje), nalazi se u dodjeljivanju aktivnosti prema principu sposobnosti i afiniteta članova.

…
Razina sumnje u mogućnost proizvodnje ovakvih i sličnih fotografija u drugim obiteljima, trebala bi intimno ispitati gledatelja o njegovom poimanju obitelji i otkriti stupanj prihvaćanja kriterija normalnosti obiteljskih odnosa kakvog postavlja dominantni diskurs, te o aktivnostima koje bi se unutar obitelji trebale izvoditi ako se želi zadovoljiti jedna od rijetkih (ali zahtjevna) funkcija koja je obitelji još uvijek preostala – ona emotivna.

Voljela bih da doživljaj ovog rada, primateljima postane iskustvo koje potiče na maštanje o dostojanstvenom životu u kojem se stvari ne podrazumijevaju, u kojem se svjesno borimo za stvari koje su borbe vrijedne i ne dozvoljavamo da prolaze pored nas.”