Najzabavniji umjetnik na Facebooku

O Željku Badurini već smo pisali na našem portalu (ovdje), a ovom prilikom donosimo tekst koji će vam još više približiti rad ovog umjetnika.

181

Željko Kerum stoji na Trgu svetog Marka, među slučajnim prolaznicima, i ispod njegove fotografije piše „Što je umjetnost prema ovom biću“. Ovu je fotomontažu umjetnik Željko Badurina, Kerumov imenjak, napravio parafrazirajući rad Vlade Marteka iz sedamdesetih godina. Martek je snimio lijepu, mladu, plavooku damu na glavnom venecijanskom trgu, i potpisao je jednako, „Što je umjetnost prema ovom biću“. Bilo je to doba izlaska umjetnosti na ulicu i propitivanja njezina smisla. Kada je, trideset i nešto godina kasnije, Badurina napravio fotomontažu, u trenutku kada je Željko Kerum bio splitski gradonačelnik, a kulturnom su scenom ovog grada drmali Mucala, Josipi Botteriji i slični kadrovi, rad je poprimio sasvim drugo značenje.
Bila je to prva fotomontaža Željka Badurine koju sam zapazila.

7

Njegova su djela neposredne reakcije na stvarnost koja ga okružuje. Nekad je razglednice koje je oblikovao u sklopu „Post-art-a“, projekta koji je ušao u svoju devetu godinu, slao poštom, danas ih stavlja na Facebook. U posljednje ga vrijeme, može se lako primjetiti na ovoj društvenoj mreži, najviše zaokuplja izlet u slikarske vode bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. Jedna od fotomontaža, primjerice pokazuje dvije ministrice, Vesnu Pusić i Anku Mrak Taritaš, na Čačićevoj izložbi kako se dive njegovim djelima; ministrica graditeljstva i prostornog uređenja tvrdi: „Mrak su mi te njegove slike“, dok ministrica vanjskih poslova odlučno nadodaje: „Meni su nekako više taritaš“. Ili, na fotografiju na kojoj se Čačić pomalo i prijeteće nadvija nad Zoranom Milanovićem, Badurina nadodaje stripovski oblak u kojemu piše: „Ja sam umjetnička duša! Daj shvati već jednom!“. Umjetnik, nadalje, uspoređuje Čačićeve slike sa sakoima šarenih uzoraka koje rado nosi Vesna Pusić.Primjera je niz. „Smeta me kada se umjetnost koristi za vlastitu samopromociju, pa tako i u ovom slučaju, slučaju Radimira Čačića, koji je netom izašao iz zatvora“, kaže Badurina.

4

3
Pronašao je, na tragu tog razmišljanja, i mnoge političare, koji se fotografiraju kraj umjetnina; „Kao da si na taj način žele dati legitimitet, ukazati na svoje obrazovanje. Ovaj princip kod mnogih političara, neovisno o njihovu uvjerenju, već neko vrijeme pratim, no tek sam sada krenuo u umjetničku realizaciju čitavog projekta, kroz seriju fotografija koje sam nazvao Politics and Art“, kaže umjetnik, koji je zaredao snimke preuzete iz televizijskih informativnih emisija, a na kojima je Tonino Picula snimljen kraj „Meandra“ Julija Knifera, bivši državni odvjetnik Mladen Bajić kod reljefa Dušana Džamonje, a ministrica kulture Andrea Zlatar kod rada apstraktnog umjetnika, vrlo vjerojatno Dine Trtovca. Na pitanje da li se prvo snažno iznervira svim tim događajima oko sebe, pa tek onda krene u realizaciju, Badurina odgovara: „Ne, zapravo mi je takvo licemjerje više smiješno nego što me nervira, posebno s obzirom na to koliko se novaca izdvaja za kulturu“.

8

U duhu tog humora su i fotomontaže, nastale na temelju fotografije znakovito prisnog pozdrava Čačića i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića; no, njih dvojica zapravo, čitamo na Badurininoj montaži, razmjenjuju informacije o parfemima koje nose. Čačić je na sebe stavio „Freedom“ Tommya Hilfigera, a Bandić Chanelov parfem koji se zove „Egoist“.

2

Jedno od prvih pitanja koji se nameće kod ovih radova jest granica između umjetnosti i dosjetke: „Ja ne bih pravio granice. Umjetnost koja je neprijemčiva za ljude, za širu publiku, koja je hermetična, nije nešto što me privlači. Dosjetka nije pojam koji bi trebao imati negativan prizvuk, ona može ljudima prenijeti važnu poruku. Može biti lakše shvatljiva, a opet krajnje ozbiljna“. Ne krije da na njegovu umjetnost, između ostalog, ima utjecaja pravac pop arta, među mnogim skupnim izložbama na kojima je izlagao jest i ona „Pop art nije mrtav“ u Klovićevim dvorima: „Da, mogu se kod mene pronaći tragovi pop arta. Želim prenijeti sadržaj na način primjeren vremenu u kojemu ljudi u pet sekundi promijene i po šesnaest sadržaja. Bitno mi je da doprem do publike, a pop art je široj publici vizualno blizak jer koristi riječnik iz njihova repertoara“, kaže.

16a

16b

Rođen je 1966. godine, Maksimir je kvart s kojim je povezan gotovo čitav život, tamo i danas živi sa suprugom, također umjetnicom, Boženom Končić Badurinom; žive u dijelu Maksimira u kojemu su ulice nazvane po slikarima moderne umjetnosti, od Krste Hegedušića, preko Slave Raškaj, pa nadalje. Njihova je dobila ime po Titovu portetistu i pejsažistu Vilku Šeferovu, čiji rukopis zapravo nema ničeg zajedničkog s umjetničkim parom.
Badurina je išao u dvije srednje škole, MIOC i jezičnu, u obje je dobro prolazio: „Tada sam želio postati arhitekt. No, roditelji su me uvjeravali kako je za mene bolje da upišem ekonomiju. To je valjda bio prvi i zadnji puta da sam ih poslušao“, kaže. Da li danas žali što nije upisao arhitekturu? „Ne, umjetnost je moje područje. Ponekad me zanima uređenje interijera, no više iz hobija“, kaže. Malo po malo, tijekom studija ekonomije, shvaća da to nije za njega. Sve ga više interesira umjetnost pa tako dolazi i u kontakt sa velikim umjetnikom i profesorom, Miroslavom Šutejem. No, put nije bio lagan: „Naravno da sam pao prvi prvom pokušaju upisa na Akademiju likovnih umjetnosti, nisam znao uopće crtati po promatranju. Šutej me je savjetovao da naprosto radim puno, što više mogu, i slobodno“. U to je doba već upoznao i svoju buduću suprugu, Boženu Končić. I ona je, iako je već bila apsolventica na njemačkom i ruskom na Filozofskom fakultetu, željela upisati Akademiju: „Zajedno smo odlazili u Dom za starije osobe, gdje smo crtali portete po promatranju. Zamolili smo bili i profesore u Školi primjenjene umjetnosti i dizajna da prisustvujemo crtanju akta, tada se to još moglo, pristup je bio mnogo slobodniji“. Akademiju je, naposlijetku, upisao iz trećeg pokušaja. No, tad je bio prvi na listi: „Nakon što je Šutej bio vidio moje nove radove za prijemni, pozvao je i slikaricu Nives Kavurić Kurtović. Ona me zatim sama kontaktirala, javila mi je da joj se moji radovi jako sviđaju“, kaže Badurina. Zajedno s njim, u istu se klasu upisala i Božena. Za pretpostaviti je da su njih dvoje snažno utjecali jedno na drugo, nakon toliko godina zajedničkog rada? „Ne bih rekao da smo u formalnom smislu utjecali jedno na drugo. No, mislim da smo zajedno izgradili kriterije, ako nam se nešto zajednički sviđa ili ne sviđa, a u većini slučajeva bude tako, uvijek je to iz sličnih razloga. Kada je riječ o likovnom izrazu i temama, nju mnogo više zaokuplja područje međuljudskih odnosa i kontakata, odnos pojedinca i grupe i uglavnom se izražava performansima i crtežom. Meni su zadnjih godina omiljeni način izražavanja digitalne fotomontaže, odnosno kolaži“.

 15

 

Uglavnom, Šutej je, prema sjećanju Badurine, bio izvrstan profesor: „Davao nam je veliku slobodu. Kada bi nas usmjeravao, bilo je to diskretno. Meni je, primjerice, na četvrtoj godini sugerirao da s papira krenem u prostor, da radim objekte. Ako bi procijenio da nam je po senzibilitetu blizak rad nekog umjetnika, donio bi nam knjigu o njemu. Reagirao je na nas, bili smo u kontaktu. Rado smo dolazili na klasu, znali smo tamo provesti cijele dane“.
Iako kod Šuteja studirao grafiku, ovim se medijem u klasičnom smislu nije kasnije u svojoj umjetničkoj karijeri bavio: „Na Akademiji smo prošli sve grafičke tehnike, bakropis, litografiju, suhu iglu, monotipije, linoreze i slično, bilo mi je to izuzetno zanimljivo tijekom studija. No, kasnije mi je bilo skučeno što se tiče medija. Interesantnije mi je bilo crtati ili kolažirati. Šutej nas je poticao da radimo sve“, kaže. Na tom je tragu i bila njegova prva samostalna izložba u galeriji „Nova“; bio je to ambijent sa šarenim cvjetovima, koji su u stvari bili stiropor ploče obložene vatom iz kojih su izlazile žice, a sve je bilo našpricanom parfemom na bazi đurđica „Diorissimo“ Christiana Diora. Badurina je zadovoljan i iz današnje perspektive izložbom, iako se teško može reći da je dala, osim minimalno, naznake kuda će se njegova umjetnost dalje kretati.
Naime, umjetnost Željka Badurine danas je prije svega društveno angažirana, a teme koje ga okupiraju su sa područja politike, umjetnosti i estrade.
Jedan među mnogim takvim radovima jest misa koju je platio u crkvi svete Katarine na Gornjem gradu, za novi Muzej suvremene umjetnosti; naime, u jednom se trenu, nakon beskonačnog niza zastoja na radovima, činilo da muzej u Novom Zagrebu nikad neće ugledati svjetlost dana, i Badurina je na sudjelovanje u ovom ironičnom projektu, na misu, odlučio pozvati mnoge svoje kolege. U sklopu „Post-arta“ pozabavio se istom temom, no tada je to bila Bogorodica koja plače nad nedovršenom građevinom arhitekta Igora Franića. Da li se misa za muzej isplatila, ima li tamo uopće suvremene umjetnosti, pitam ga? Badurina smatra da se jest, za razliku od nekih drugih kolega, nije posve kritičan prema radu ove institucije.

omaggio a Robert Indiana

Omaggio a Robert Indiana

U ovom je muzeju u sklopu jedne od skupnih izložbi suvremene umjetnosti koju organizira T-HT, Badurina izložio dokumentaciju njegova pokušaja (neuspjela) da potplati žiri Bajaderama i whiskeyem, na prošlogodišnjoj izložbi.
Teško je zamisliti da se može živjeti od ove vrste umjetnosti? „Ne živimo od umjetnosti. I Božena i ja imamo pedagošku crtu pa držimo tečajeve crtanja za mlade ljude koji se, primjerice, spremaju na Akademiju likovnih umjetnosti i slične fakultete. Božena, osim toga, povremeno prevodi. No, poslijednjih godina ipak znamo dobiti honorare za umjetničke projekte i sudjelovanje na određenim izložbama“.

Moglo bi se reći da je Badurina u centar pažnje javnosti došao izložbom „Celebrities“, početkom dvijetisućitih, u galeriji „Karas“. Izložio je medijske ličnosti koje su tada bile sveprisutne u medijima, poput primjerice Vlatke Pokos ili Alke Vuice, koje je portretirao na jednak način na kakav je Warhol portetirao Elisabeth Taylor ili Marilyn Monroe: „Bilo je to dosta delikatno jer je bila riječ o medijski vrlo prisutnim ljudima. Portretirao sam naše poznate ličnosti koje nisu globalno popularne poput glumica koje je portetirao ovaj američki umjetnik. Polazišna točka cijele izložbe bio je Warholov citat: Everything repeats itself. It’s amazing that everybody thinks everything is new, but it’s all repeat. Nakon ovog sam ciklusa i naše likovne umjetnike portetirao na „warholovski“ način, umjetnike poput Ivana Kožarića, no u drugom kontekstu. Ti ljudi zaslužuju da budu više medijski prisutni, a nisu.

light-green-dusko

Light Green Duško

Zajedničko ovim dvjema izložbama je to da svaka na svoj način govori o sustavu vrijednosti u društvu i vrijednostima koje mediji promoviraju“, kaže. I u svojem post-artu bavio se sličnim temama. U doba kad je bio popularan Big Brother, popratio je taj televizijski show fotomontažom u kojoj je spojio prizor majmuna u pećini iz Kubrickove Odiseje i logo Big Brothera. Kritički se odnosio i prema radu određenih umjetnika. Primjerice rad „Hommage a Dimitrije“ opisuje na sljedeći način: „Rukama sam deformirao svoje lice kako bih što više nalikovao na crteže Dimitrija Popovića s početka njegovog stvaralaštva“. Također, i prema povjesničarima umjetnosti, kao što je nedavno bio slučaj s kustosom Salona mladih Feđom Gavrilovićem: „Nespretno je ograničavati mlade umjetnike tako da ih se dijeli prema mediju kojim se bave“.

omaggio a salon mladih

Omaggio a Salon mladih

Kada je u Klovićeve dvore došao Picasso plaćen najmanje devet milijuna kuna, on je izrezao njegovu sliku koja se otvarala pred brojnim fotoreporterima, i stavio svoju. A na jednoj od njegovih razglednica koje je slao poštom, mogli smo vidjeti Hugh Granta u Woody Allenovu filmu kako izgovara slijedeću rečenicu: „Smatram da su previše platili za Picassa. Za mene je on osrednji umjetnik“.
Kada je bio prvi post art, pitam ga? „2005. godine poslao sam prvu razglednicu. Bio je to Isus u crvenoj haljini, na kojoj je pisalo „Eternity“, Calvin Klein. Bio je to komentar zloupotrebe i banaliziranja pojma vječnosti tako da se po njemu nazove parfem. Poslao sam razglednice na 120 adresa. Slao sam ih kolegama umjetnicima, kustosima, prijateljima, na adrese par rođaka, onima za koje sam mislio da bi ih to moglo zanimati“. Da li je itko rekao da ne želi primati razglednice? „Bilo je nekoliko ljudi, no više je to bilo iz obzira, imali su osjećaj da na taj način iskorištavaju umjetnika, pa im je bilo neugodno. Puno više ljudi me pitalo da i njima šaljem poštu, pa je naposlijetku u projektu bilo i par stotina adresa. No, nisam želio previše širiti priču, ipak je to umjetnički rad, a ne neki birokratski formular tiskan u milijun primjeraka. Osim toga to je niz godina bila moja kućna produkcija, tako da sam bio ograničen i financijski. Kasnije su me kontaktirali iz City Expressa i ponudili mi da oni šalju moju poštu, što je bilo sjajno“, kaže i nastavlja: „Događalo se da sam imao više ideja na lageru nego što sam ih poslao. Nekoliko stotina razglednica koje nisam poslao pokazao sam na izložbi „Previously Unrealased“ na Institutu za suvremenu umjetnost“. I takva je velika produkcija jedan od razloga zašto je od prošle godine odlučio svoje radovi stavljati isključivo na Facebook: „To je proces koji se dogodio prirodno. Shvatio sam da je riječ o mediju koji mi najviše odgovara za ono što radim“. Na profilu, umjesto svoje fotografije, ima fotografiju Brune Šimleše: „Nervira me new age i te jednostavne filozofije koje se prodaju“, kaže.

6
Prošle je godine dobio nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu. Nagrada mu je, kaže, puno značila i zato jer je priznanje stiglo od strane struke. A riječ je o izložbi „Insider“, održanoj u Muzeju za umjetnost i obrt. Naime, nakon Dalibora Martinisa i Dubravke Rakoci, ravnatelj MUO Miroslav Gašparović pozvao ga je da izlaže u sklopu ciklusa u kojemu suvremeni umjetnici interveniraju u stalni postav. Badurini, naravno, nije nedostajalo inspiracije, pa je osmislio više od pedeset intervencija u prostoru: „Kao da dijete pustiš na igralište“, kaže. Bilo je na izložbi niz diverzija za promatrača; u „Kiki“ je kupio sliku mrtve prirode, koja po stilu nalikuje razdoblju baroka, i postavio je ovo jeftino plaćeno djelo usred sobe s najvrijednijim baroknim umjetninama. Nekoliko kič figurica koje je kupio u Konjščinskoj postavio je među originalne povijesne skulpture manjih dimenzija, dok je sat proizveden u Kini svoje mjesto pronašao među originalnim izlošcima koji govore o satovima kroz povijest. Iz starinske su komode, nadalje, virile čarape s markama kao što su Nike, Adidas i Puma.

14
A jedina umjetnina koja se nalazi na zidu ovog umjetničkog bračnog para, upravo je s ove izložbe; riječ je o kopiji Mona Lise koja je isprintana na platno i zatim postavljena u skupi okvir. Mona Lisa je, inače, stajala ravnopravno s ostalim umjetninama u sobi muzeja posvećenoj razdoblju renesanse.”

Patricia Kiš (tekst je, uz dozvolu autorice, prenesen iz Globusa)