Ne tražim razlog, ne objašnjavam, samo bilježim

9

„Prostori koji su prepušteni sami sebi, pomireni s procesom entropije daju mi osjećaj slobode, mira, koncentriranosti“

U No galeriji zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti od 10. siječnja do 2. veljače može se razgledati samostalna izložba Igora Kuduza (Zagreb, 1967.) naslovljena Deset od devet. Kustosica izložbe je Leila Topić. Kuduz, akademski grafičar po struci, većinu svojih radova temelji na mediju fotografije. Na počecima djelovanja u svoje foto-objekte i instalacije inkorporira uvećane presnimke iz časopisa, a zadnjih godina okreće se instant-fotografiji te ostvaruje cikluse fetiš fotografija. Kuduz je i priznati dizajner. Od 1995. godine vodi studio za vizualne komunikacije koji surađuje s brojnim domaćim i stranim kulturnim institucijama na izložbenim projektima te oblikovanju publikacija i vizualnih identiteta.
Autor nazivom recentnog projekta sugerira paradoksalnost i iznimnu nabijenost prostora koji ga intrigira. Riječ je o dijelovima Pariza koji izmiču turističkim i drugim posjetima i u koje stranac nema priliku ni namjeru kročiti. Igor je, pak, tijekom svojega dvomjesečnoga studijskog boravka prošle godine, ciljano odlazio na parišku periferiju, povremeno bilježeći lutanja kamerom pametnoga telefona. Naknadnim mapiranjima, mentalnim preslagivanjima uvođenjem crtačkoga medija, Igor Kuduz razvija projekt u smjeru zanimljivoga sagledavanja otuđenoga grada i njegovih nemjesta.

Zašto te fasciniraju predgrađa, anonimni prostori neobilježeni atrakcijama?

Između ostalog, pod jakim sam dojmom autentičnosti takvih prostora. Oni su upravo takvi kako izgledaju i kakvom atmosferom odišu. Izostaje onaj set-up kojeg vidim na svakom koraku kako se približavam centru bilo kojeg grada. Atraktivnost u bilo kojem obliku uvijek je projekcija željene slike, uvijek čitam težnju da se bude lijep, šarmantan, romantičan, prezervirane prošlosti, idealiziran, na ovaj ili onaj način besprijekoran. Nisam sugovornik takvim težnjama. Ne vjerujem im.
Osim toga, što često ističem, ti me prostori ostavljaju na miru i samim time osjećam se slobodno. Tek u prostorima izgubljene namjene i bez biografije mogu dati sve od sebe bez obzira da li fotografiram ili ne. Samo to iskustvo mi je kudikamo značajnije jer nerijetko na tim lutanjima ne učinim niti jednu fotografiju. Možda se u konačnici radi jednostavno o potrebi da se bude slobodan, miran, koncentriran, a to mi je moguće kada nemam ispred sebe golemi zid sadržaja, referenci, povijesnog ili nekog drugog konteksta, kada je prostor prepušten sam sebi, pomiren sa procesom entropije. Entropija mi je kudikamo životniji i time uzbudljiviji proces od bilo kakvog pokušaja očuvanja ili hibernacije u vremenu.

6

7

„Dok su centri sa svojim povijesnim jezgrama jednoobrazni, vizualno i atmosferom predvidljivi, predgrađa su mikrosvjetovi, nepredvidljivi i spori“

Suburbija konotira dio grada, urbanističku strukturu, ali i socijalnu strukturu stanovništva. U kojoj te mjeri potonje (ne) zanima?

Zanima me ne toliko zbog fotografije, jer na mojim fotografijama gotovo da i nema ljudi, već zbog atmosfere i načina kako ti kvartovi žive. U Parizu je to bilo vrlo dojmljivo. Lokalni stanovnici bitno drugačije koriste svoj kvart, zadržavaju se na glavnim prometnicama i unutar svojih blokova zgrada, većina pokrajnjih ulica je pusta. Na mnogim mjestima sam bio jedini bijelac i to mi je pomagalo u osjećaju nepripadanja. Osim što ne govorim jezik, kao “turist” zapravo tamo nemam što raditi. Sve su to odlični preduvjeti da se krećem potpuno neopterećeno, bez ikakve mogućnosti interakcije, kao da i nisam tamo. Neopisivo mi je blagotvoran taj osjećaj distanciranosti. Tek mi to stanje omogućava da se prepustim lutanju u potpunosti.
Dok su centri sa svojim povijesnim jezgrama jednoobrazni, vizualno i atmosferom predvidljivi, predgrađa, osobito stambena naselja, su mikrosvjetovi, nepredvidljivi i spori. To su mjesta drastičnih razlika, do te mjere da često prizori izgledaju nestvarno. Sastav stanovništva dodatno naglašava taj dojam jer u tim visokourbaniziranim naseljima, hi-tech novogradnjama suvremene arhitekture, žive većinom stanovnici imigrantskog porijekla. Sama naselja su izgrađena usred ničega. Iako imaju sve na raspolaganju, stanari tih samodostatnih zgrada žive usred ničega i to je atmosfera kojom odišu ti prostori, što ih čini izuzetno uzbudljivima.

10

Majstor si snapshota – brze fotografije. Nekoć s polaroidom, sada s i-phoneom. Bilježiš neočekivane, začudne momente. Pariški su nastali tijekom tvojih iscrpnih šetnji, landranja kako sam kažeš. Kako te ono priprema za kreativni proces, u kojoj je mjeri intuitivno, a u kojoj sistematski pripremljeno?

Proces je istovjetan gdjegod da se zateknem i odvija se vrlo neplanski. Jedino što je sustavno i s predumišljajem su sami odlasci prema periferiji. Sve ostalo je nasumce. U Parizu sam u jednom trenutku prestao misliti gdje bih danas mogao otići i odlazio sam nasumce, bilo gdje. Izašao bih na zadnjoj stanici metroa i krenuo u višesatno lutanje. Smjerovi su bili intuitivni, a kartu sam koristio samo da bih otprilike vidio gdje sam, a ne da bih odredio kamo da idem. Koncentriran sam samo na promatranje i vlastito bivanje negdje. Fotografiram također intuitivno, bez razmišljanja, ne tražim razlog, ne objašnjavam. Samo zabilježim. To mi je najbliža točka onom, “samo gledam”. Dok se krećem prostorom koncentriran sam na ono što vidim ispred sebe i na atmosferu kojom neki prostor odiše, ne razmišljam o fotografiji. Kada fotografiram ne mislim o crtežima i, naposljetku, dok crtam, fotografija mi ništa ne znači. Uvijek nastojim biti na onoj osnovnoj, nultoj točki. U njoj je ionako sadržano sve. Cjelovita je.

5

Crtež infrastrukture (studija)- obiteljska kuća

Jedan dio izložbe posvetio si različitim tehničkim alatima, šablonama, šestarima. Povlači se poveznica između iscrtavanja vlastitih putanja, aludira se na pripremu za uočavanje apstraktnih oblika, struktura na tvojim fotografijama. Ukazuješ li i na „šablonski“ aspekt samoga načina života u gradu?

Jednim dijelom možda i da, ali da ne bude krivih interpretacija, svojim radovima ne bih mogao dati socijalno-angažirane konotacije. Prema prostoru sam benevolentan, prihvaćam ga upravo onakvim kakav jest. Prostor govori puno o nama samima koji ga nastanjujemo i stoga nemam potrebe biti kritičan prema prostoru u smislu izgrađenih predodžbi kakav bi on trebao biti. Neku dozu prikrivene ironije, ako to u kontekstu vlastite fotografije uopće mogu reći s obzirom da na fotografijama gotovo da i nema ljudi, radije ću adresirati prema ljudima. Ljude u prostoru koristim samo kao još jedan dio depersonalizirane infrastrukture, kao i bilo što drugo što je u kadru. U najboljem slučaju ljudi su odnosni element.
Šablonski aspekt koji navodiš može se tumačiti u smislu svakodnevnog (društvenog) ritma i rituala, kao i u smislu kretanja kroz prostor, koje je i ritam i ritual istovremeno. Meni je kretanje intrigantnije. Kretati se šablonom možemo na puno načina i u raznim smjerovima. U ovoj seriji radova prvi koje sam napravio bili su crteži crtačkih alata, šablona. Crtao sam crtače alate koje neću koristiti u kasnijim crtežima, postupak istovjetan svom bivanju u nekom anonimnom prostoru tamo nekog kvarta na periferiji. Oba su postupka dovoljna sama sebi i raduje me neka razina besmislenosti. Crtače šablone sam oduvijek vidio kao tlocrte, visokoorganizirane i utilitarne cjeline ponekad vrlo različitih elemenata. Oni su apstrahirani uzorak onoga gdje se u stvarnom svijetu često krećem. Krećući se kroz razne pustopoljine, kvartove, napuštene zgrade, u ničemu nikada ne sudjelujem, samo opserviram. Isto tako i sa šablonama u crtežima, ne koristim ih.

Pažnju ti privlače neočekivani, nereprezentativni dijelovi arhitekture, poput zabata. Izdvajaš ih, svodiš na nereferentne, zacrnjene plohe. Zašto su ti važniji od cjeline, što ti oni znače?

Zabate zgrada sam ranije fotografirao, sada ih iscrtavam. Crtam one zabate koji nemaju niti jednu točku komunikacije, koji nemaju niti jedan prozor, balkon, vrata, niti jedan ventilacijski otvor. Zanimljivi su mi ti gluhonijemo apstrahirani presjeci bez ikakvog sadržaja. Čak mi nije jasno niti da li tu zgrada počinje ili završava, ne čini mi se ni jedno ni drugo. Crtajući zabate izdvajam ih iz okoliša, crtam samo ono što mi je otkriveno pogledu u trenutku kada ih fotografiram. Sve odnose zabata i ostalih objekata u prostoru poništavam. Ako je zabat nekim dijelom zaklonjen stablom ili su ispred parkirani automobili, iscrtavam sve do granice vidljivog. Sve ono što je zaklonjeno ne pokušavam nadomjestiti, a mogu pretpostaviti do kuda se zabat proteže iako mu na nekom mjestu ne vidim rub. Ne bavim se interpretacijom, to bi bila špekulacija. Uvijek se vraćam na istu stvar: tamo gdje je ispražnjeno od sadržaja za mene počinje prostor slobode.

1

Kopija indigo papirom točnog crteža horizonta

„Fotografija je uvijek vrlo sugestivna i čini mi se da se osobni rukopis ne može izbjeći, a crtež koristim kako bih zauzeo što je moguće neutralniju poziciju, istu onu koju imam u samim lutanjima gradom“

Možeš li pojasniti odnos medija fotografije i crteža, kako proživljavaš iskustvo jednog i drugog procesa izražavanja?

I fotografija i crtež vrlo su neposredni mediji. Moje je iskustvo da su to dva, karakterom, vrlo slična procesa, oba samačka. Fotografija mi je eventualna posljedica dugog i koncentriranog kretanja i promatranja, odvija se u vremenu koje prethodi fotografiranju. Crtež je proces sam po sebi. Prije bih rekao da sam uveo novi proces, nego da sam zamijenio medij. Shvatio sam da mi je u razmišljanju i bilježenju prostora fotografija postala nedostatna. Fotografiju koristim kao predložak za crteže, kao memoriranu zabilješku. Fotografija je uvijek vrlo sugestivna i čini mi se da se osobni rukopis ne može izbjeći, a crtež koristim kako bih zauzeo što je moguće neutralniju poziciju, istu onu koju imam u samim lutanjima gradom. Crtežima pristupam generički, analitički, gotovo egzekutivno što je jedna pomalo paradoksalna situacija. Naime, crtež je po prirodi stvari osoban, čovjek je taj koji je i hardware u tom trenutku. Nisam fotoaparat zamijenio olovkom ili flomasterom, već rukom. Drugi, možda i važniji razlog zašto radim crteže je izostavljanje bilo kakve deskripcije mjesta. Crtež mi se za dobivanje potpune anonimnosti prostora čini izuzetno zahvalan.

Kaniš li se vratiti u Pariz i nastaviti projekt, proširiti ga na druge gradove?

Imam osjećaj da sam tijekom dva mjeseca Pariza samo zagrebao ispod površine. Za to vrijeme pješice sam obišao gotovo sva predgrađa uz Périphérique, autoput koji označava administrativnu granicu grada. Ali to je tek prvi ring predgrađa oko Pariza. U širem krugu oko Pariza postoji cijeli niz predgrađa s golemim kompleksima socijalne stanogradnje, Grands Ensembles. Među poznatijima su Sarcelles, Noisy le Grand, Saint-Quentin-en-Yvelines itd. To su naselja koja kanim obići jednom kada ponovo odem u Pariz. Taj drugi ring predgrađa bio bi nastavak projekta i želio bih iznaći način kako da osiguram dovoljno dug boravak u Parizu da se tome ozbiljno i sustavno posvetim. Ujedno, neke kvartove uz Périphérique nisam stigao obići temeljito i svakako bih se i tamo vratio.
Na drugi dio pitanja odgovoriti ću šaljivo, ali zapravo ozbiljno. Ne znam hoću li širiti projekt, ali ako budem imao prilike otići i u neke druge gradove na dovoljno dugo vremena, sigurno se neću pretjerano zadržavati u centru grada.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija.

Barbara Vujanović