Pažnja! Umjetnik u javnom prostoru

Demokratičnost, dostupnost, neekskluzivnost te izazovnost, kako po pitanju integracije djela u prostor tako i po pitanju izloženosti vrlo heterogenoj “publici”, neke su od glavnih osobina umjetničkog djelovanja u javnom prostoru.

Popularizirano šezdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme sve češćih nastojanja pronalaženja alternativnih načina prezentacije radova, ono, unatoč spomenutim osobinama, često ostaje marginalizirano u vidu vrednovanja i, uopće, interesa šire javnosti.

Glasoviti francuski kulturni teoretičar i urbanist, Paul Virilio, jedan je od zagovaratelja umjetničkog djelovanja u javnim prostorima. Upozoravajući na trend sveopće virtualizacije osjeta i predviđajući kobne distopijske scenarije kojima bi on mogao uroditi, Virilio ističe važnost takozvane lokalizirane umjetnosti smještene u tkivu grada, koja izravno komunicira s osjetilima prolaznika te odolijeva trendu dematerijalizacije.

2

Vlatka Horvat, “Hiding (Outside)”

Doprinose temi daje i autor Malcom Miles u knjizi “Art, Space and the City” opisujući nove generacije umjetnika koji biraju djelovanje van galerijskih zidova s katalizatorima kreativnosti te društvenog i političkog djelovanja.

Istraživanju raznih umjetničkih, kulturnih i društvenih praksi koje umjetnici koriste pri, kako kaže kustosica Branka Benčić, svojemu prisvajanju javnog prostora, posvećena je izložba “Parkour”, postavljena u zagrebačkoj galeriji Forum do 30. studenoga.

Izložba predstavlja radove Ante Babaje, Nemanje Cvijanovića, Igora Eškinje, Igora Grubića, Grupe šestorice autora, Vlatke Horvat, Luize Margan, Ferhata Özgura te Neše Paripovića, umjetnika povezanih djelovanjem u javnom prostoru.

Ime izložbe inspirirano je parkourom, urbanom praksom smještenom na međi performansa i ekstremnog sporta, koja se svodi na pronalaženje novih načina kretanja kroz urbane prepreke.
Upravo ime izložbe može poslužiti kao dobra definicija umjetničkog djelovanja u javnom prostoru, s tim da umjetnici, svaki ponaosob, određuju prepreke koje radom nastoje prijeći.

Za Vlatku Horvat, koja je na spomenutoj izložbi predstavljena performativnom fotografskom serijom “Hiding (Outside)”, prepreke su intimne, svedene na mikro interakcije pojedinca i okoline. Horvat fokus stavlja na pitanja reprezentacije i samoreprezentacije te proturječja i neizvjesne aspekte interakcija između subjekta i objekta. Istražujući teme nesigurnosti, tjeskobe i nelagode u javnom prostoru posvećuje se pomicanju vlastitih granica.

3

Vlatka Horvat, “Hiding (Outside)”

Umjetnik koji umjesto galerija radije bira djelovanje u javnom prostoru, Igor Grubić, na izložbi je predstavljen projektom “366 rituala oslobađanja”. U sklopu projekta Grubić je gotovo svakodnevno tijekom 2008. i 2009. godine izvodio poetske, mikro-političke akcije, ujedinivši građanski neposluh, aktivizam i pop-kulturu.

Među tima akcijama našlo se korigiranje uličnih grafita s fašističkim i nacionalističkim elementima u simbole smiješka, postavljanje crvene zvijezde petokrake na odbačena božićna drvca kojima je nostalgično prizivao ikonografiju socijalizma, skrivanje reklamnih jumbo plakata te bojanje vode u crveno u fontani pred Hrvatskom narodnom bankom u kontekstu ekstremnih mjera sigurnosti nametnutih građanima tijekom posjeta Georgea W. Busha Zagrebu.

2

Igor Grubić

Kada priča o projektu “366 rituala oslobođenja”, Grubić ističe da je u tom životnom periodu za njega imao transformativnu svrhu jer se nalazio u četrdesetoj i na svojevrsnoj životnoj prekretnici.
“Malim ritualima pokušao sam se osloboditi rutinskih navika i potrebe za sigurnošću i konformizmom. Izložiti se i prepustiti neizvjesnosti djelovanja kroz ilegalne akcije u javnom prostoru. Bila je to odluka da se borim protiv vlastitog malodušja, letargije i potencijalnog ušutkavanja. Ritual je čin katarze, borba protiv osobne i društvene letargije – to je kao simbolički čin koji zahtijeva promjene.“

1

Igor Grubić, “366 rituala oslobođenja”

Na pitanje o svom djelovanju u javnom prostoru zbog kojeg je, izvodeći “Malu lekciju citata” (2008), završio na policijskom ispitivanju te doživio prijetnju smrću, Grubić i dalje govori afirmativno.
“Ideja djelovanja u javnom prostoru proizlazi iz činjenice da u muzejsko galerijskim okvirima fluktuira uvijek ista publika, a to je publika koja uglavnom dijeli moje svjetonazore, slaže se s njima i tu se zaustavlja sva diskusija. Izlazak iz tih zatvorenih okvira ima za cilj obraćanje drugoj publici – slučajnim prolaznicima“, kaže te kao bitan segment takvog djelovanja ističe poticanje drugih na reakciju i zajedničko promišljanje te propitivanje stavova, djelovanja i odgovornosti u društvu.

Kao značajnu prednost umjetnosti van zidova spominje drugu vrstu pažnje koja vlada na ulicama.

“Muzejsko galerijski prostor funkcionira kao mjesto kontemplacije gdje ljudi dolaze s namjerom da svjesno izdvoje svoje vrijeme za promišljanje nekog umjetničkog rada i iskustva koja dobivaju u interakciji s njim. U javnom prostoru ljudi uglavnom trče za nekim svojim svakodnevnim ciljevima i teško ih je zaustaviti i pridobiti njihovu pažnju.“

To se reflektira i na njegov umjetnički rad pa kada djeluje u javnom prostoru, uvijek razmišlja kako prezentirati neku ideju širem krugu ljudi: “Nastojim kreirati rad na jednostavan, razumljiv način, poput minimalističke agitprop kampanje, ne bi li na taj način zaustavio slučajnog prolaznika, odaslao mu poruku te ga uvukao u neku interakciju, komunikaciju“.

Kao prednost izdvaja i izloženost neposrednim reakcijama prolaznika što je, kaže, divno iskustvo u smislu rada ne sebi jer se katkad događa da oni koji se ne slažu s izloženim mišljenjem to izraze na buran način, a publika u galerijama gotovo uvijek reagira u nekim mirnim formalnim okvirima.

3

Igor Grubić, “366 rituala oslobođenja”

Iako radom nije zastupljena na spomenutoj izložbi, u kontekstu umjetnosti u javnom prostoru ne valja ispustiti zagrebačku kiparicu ANU Elizabet. Elizabet je u rujnu ove godine predstavila publikaciju “ANA Elizabet. Realizirani i nerealizirani radovi u javnom prostoru 1997. – 2014.”, a ovih dana, na tu temu, održava i prvu samostalnu izložbu u galeriji 12 Hub u Beogradu.

Govoreći o radu u javnom prostoru, Elizabet, poput Grubića, privlačnosti pronalazi u izloženosti strožoj publici, ljudima koji ne obilaze kulturna događanja te demokratičnosti takve umjetnosti.

Umjetnikova zadaća je naučiti komunicirati vlastitom stvarnošću, umjetnošću, nositi se, suočavati i u idealnom slučaju možda utjecati na kolektivnu svijest. Velik je to i često naporan zadatak. Pritom, odabir komunikacijskih kanala, odnosno medija i forme umjetničke prakse smatram sekundarnima, a svi mi biramo vjerojatno one koji nas oslovljavaju ili su nam dostupni“, tvrdi Elizabet.

Svoju svjetleću skulpturu “Dišeš?”, koja je od 1. prosinca do 29. veljače 2012. bila postavljena u Savskoj ulici u Zagrebu, naziva možebitnom investicijom u promatrača utvrdivši da je funkcionirala kao podsjetnik-pomagač s namjerom da na trenutak osvijetli unutarnji prostor prolaznika, ako on to poželi.

1

ANA Elizabet, “Dišeš?”

Važnu komponentu djelovanja u javnom prostoru prepoznaje u komunikaciji rada i samog gradskog prostora.

Proces prihvaćanja i samog ulaženja u urbano tkivo je bitan. Zato mi se sviđa ideja da se radovi probno postavljaju. Neki se uspiju stopiti, a neki se nikad ne integriraju“.
Za kraj komentira i činjenicu da se u Hrvatskoj gotovo uopće ne može vidjeti recentnu suvremenu umjetnost u javnom prostoru kazavši da je to tužno, no ujedno i indikativno kao pokazatelj kolektivnog stanja svijesti.

 

Fotografije: Vlatka Horvat, Igor Grubić