Seks, golotinja i droga u Berlinu

Godine 1965. američka fotografkinja Nan Goldin, kojoj će mnogi pridodavati epitet ”kontroverzna”, imala je 12 godina i živjela je s obitelji u Bostonu, kada se njena starija sestra, tinejdžerka ubila. Koju godinu poslije učitelj ju je upoznao s fotografijom, a kasnije će reći da ju je taj događaj – gubitak sestre – tjerao da fotografira sve oko sebe, pogotovo svoje bližnje, kako bi ih zauvijek zadržala, zamrznula trenutke u kojima su bili zajedno i konzervirala ih u sjećanju. Kada je u osamdesetima izgubila veliki broj bliskih prijatelja, upravo one iz ciklusa njenih fotografija nastalih u Bostonu i New Yorku, koji su umrli uglavnom ili zbog side ili zbog droge (serija fotografija pod nazivom ”The Ballad of Sexual Dependency” joj je donijela svjetsku slavu), zaključila je da fotografija nema tu moć, da ne može biti supstitut njena sjećanja, a kamoli učiniti ljude kojih više nema besmrtnima. Naprotiv, shvatila je da joj fotografije samo ukazuju na to koliki je emocionalni gubitak pretrpjela. No, usprkos tome, ali i činjenici da je prije osam godina ozbiljno ozlijedila ruku, Nan Goldin je nastavila fotografski bilježiti svoj život. Uglavnom su to još uvijek fotografije ljudi iz njene neposredne okoline, koje naziva svojom obitelji.

Njena je najnovija izložba “Nan Goldin – Berlin Work” postavljena u Berlinische Galerie i donosi 80 fotografija u njenoj selekciji, koje su nastajale uglavnom između1984. i 1994. u Berlinu. Kao i njeni američki prikazi seksa, nagosti i drogiranja, i ove fotografije, od kojih većina nikada nije bila izložena, bilježe berlinsku ”dekadentnu” scenu tih godina. To je svojevrstan intimni vizualni dnevnik: snapshots portreti njenih muških i ženskih ljubavnika, autoportreti (jedan je snimila nakon što ju je partner pretukao), zabilježena emotivna stanja prijatelja i poznanika u berlinskim (tada zapadnom dijelu grada) klubovima, skvot u tadašnjoj radničkoj četvrti Kreuzberg u kojemu je živjela početkom devedesetih, kvaziglamurozni prazni interijeri kao metafore emocionalne boli, gubitka, usamljenosti…

”Najbolje godine mog života sam provela u Berlinu. Ne kažem to olako. Tražim dom čitavog života i Berlin je jedino mjesto na kojemu sam se osjećala ugodno. Ali, ne snalazim se više ovdje. Onda smo bili izolirana skupina umjetnika, a sada je sve drugačije”, rekla je Nan Goldin na konferenciji za novinare u Berlinische Gallerie, aludirajući na promjene koje su se u Berlinu dogodile u zadnjih 20 godina, a koje su grad učinile neprepoznatljivim. Gotovo bi se moglo reći da ju je Berlin katapultirao iz fotografskog geta na svjetsku umjetničku scenu. Godine 1984. je upravo tu, u kinu Arsenal, prikazana njena izložba “The Ballad of Sexual Dependency”.

Jedan od zanimljivijih dijelova izložbe zapravo je dokumentarni film u kojem Nan Goldin otvoreno i melankolično, ali ne i patetično, razgovara sa svojim prijateljima evocirajući vrijeme koje su zajedno intenzivno i burno proživjeli (i sama je bila ovisnica o drogama), sjećajući se onih kojih više nema. Na žalost, ni neki od protagonista iz tog filma danas više nisu među živima, dok drugi kažu da su pukom srećom preživjeli jer su se ponašali jednako kao i svi tada, što bi značilo da nisu upotrebljavali kondome i da se općenito nisu štedjeli.

Zanimljivo je da su na izložbi prikazane i fotografije nage ženske djece, koje su u nekim zemljama bile zabranjene, što je Goldin popratila komentarom: ”Ako ljudi misle da je to pornografija, onda su stvarno bolesni.” To se može uzeti i kao poruka hrvatskoj policiji koja je prije par godina pretražila stanove i arhive fotografa Mia Vesovića i povjesničara umjetnosti Želimira Koščevića zbog Vesovićeve  fotografije devetogodišnjeg nagog dječaka, koja je pak godinama prije uvrštena u fundus Muzeja suvremene umjetnosti.

*Autoportret Nan Goldin