Socijalistička baština na UNESCO-ovoj listi?

00
Aleja Karla Marxa, bivša Staljinova aleja u istočnom Berlinu 

Arhitektonsku baštinu socijalizma danas percipiramo kao naslijeđe koje posjeduje spomeničku vrijednost i iziskuje očuvanje, ali i revitalizaciju. No, unutar samog procesa osviještavanja vrijednosti ove baštine pojavio se konflikt između stručnog i javnog mišljenja oko njene percepcije i valorizacije. Primjerice, razlike se vide na razini prihvaćanja i vrednovanja iskustva socrealizma i socijalističkog modernizma, na koju i dalje utječu nacionalne razlike i ne-sinkronizmi kao i postojeći politički uvjeti u pojedinim zemljama.

Od 1990. godine, tj. od pada Berlinskog zida i prestanka Hladnog rata, velik broj urbanih sklopova, građevina i zelenih površina je proglašen spomenikom, a neki su i obnovljeni ili revitalizirani za njihovu sadašnju ili buduću namjenu. Nadalje, tijekom zadnja dva desetljeća brojni umjetnici su se intezivno počeli baviti arhitektonskom baštinom socijalizma tj. arhitekturom i umjetnošću u urbanim prostorima. Kroz slike, fotografije i video instalacije pokušali su oživjeti „šarm“ arhitekture istočne Europe, te otkriti prostorne vrijednosti kroz performativne akcije, atribuirajući značenje prema građevinama i mjestima. Svojim radovima umjetnici su reagirali na promjenu percepcije, ali istovremeno i dali impuls da se arhitektonska baština prihvati i usvoji u širem društvenom kontekstu. Stoga su umjetnici podjednako indikatori i promotori ovog postupnog revaloriziranja tj. ponovnog prihvaćanja arhitektonske baštine socijalizma, ali i nositelji uloge medijatora u spomeničkim konfliktima.
Jedan od ilustrativnih primjera novije valorizacije socijalističke baštine je Memento park u Budimpešti, postavljen kao muzej na otvorenom s monumentalnom skulpturama iz komunističkog perioda (1949-1989) u Mađarskoj. U parku se nalaze kipovi Lenjina, Marxa, Engelsa i pojedinih mađarskih komunističkih vođa. Nakon pada komunističkog režima u Mađarskoj mnoge komunističke skulpture i spomenici su odmah bili uklonjeni te su ubrzo postale fokus ove nove zbirke u Memento parku. Park je osmišljen kao mjesto posvećeno diktaturi, ali istovremeno i demokraciji jer se napokon otvoreno može govoriti i umjetnički izražavati na temu diktature. Osim dodijeljene funkcije turističke atrakcije, Memento park funkcionira i kao kulturni i edukativni centar koji organizira umjetničke festivale, projekte , stručne i javne događaje.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Palača kulture i znanosti u Varšavi (1955), bivša Staljinova palača, prošla je put od rasprava o rušenju do uvrštenja u registar kulturnih dobara
Foto: Barbara Matejčić

Drugi primjer je Palača kulture i znanosti u Varšavi (1955) koja je najviša građevina u Poljskoj i šesta najviša građevina u Europi. Građevina se izvorno zvala Staljinova palača kulture i znanosti, ali je tijekom perioda „destaljinizacije“ u Poljskoj Staljinovo ime odstranjeno iz naziva građevine kao i iz ulaznog hodnika. Njeno podizanje je predstavljalo simbolički čin zahvale poljskog naroda Sovjetskom Savezu. Palača kulture i znanosti je tek 2007.godine uvrštena u registar kulturnih dobara, što svjedoči o krajnje traumatičnom i osjetljivom odnosu prema poslijeratnoj memoriji.
Jedinstveni primjer, koji slično kao i u situaciji poslijeratne hrvatske baštine, ukazuje na utjecaje Istoka i Zapada ujedinjene u zajedničkom izrazu, jest poslijeratna arhitektura Berlina. Aleja Karla Marxa (izvorno Staljinova aleja) u istočnom Berlinu te Međunarodni izložbeni paviljon (Inernationale Bauausstellung, 1957) u zapadnom Berlinu, smješteni sa strane Brandebruških vrata na velikoj osi Istok-Zapad, predstavljaju dvije međunarodno relevantne poslijeratne tendencije u arhitekturi i urbanom dizajnu, od kojih svaka promovira odgovarajuću osvajačku moć. Istočni model predstavlja regionalno-historicistički stil („socijalistički u sadržaju, nacionalni u formi“), dok je Zapadni model predstavnik međunarodnog funkcionalizma. I dok su izvorno oba primjera sagrađena kao konfrontacijski urbani dizajn te ujedno odražavali nepomirljivo nadmetanje, danas se prepoznaju i otkrivaju kao zajedničko kulturno naslijeđe bivše podijeljene Europe u ujedinjenom Berlinu. Primjer Berlina pruža neophodni trag za usporedbu, ali i kontrast urbanog dizajna „socijalističkog modernizma“ ili „socijalističkog realizma“ zahvaljujući svojoj jedinstvenoj poziciji unutar koje su utjecaji Istoka i Zapada sadržani unutar jednog grada.
Ono što za razliku od istočne Europe čini našu situaciju jedinstvenom, ali i različitom u odnosu na naslijeđe socrealizma u navedenim zemljama, jesu antifašistički spomenici. Od Bogadnovićevog Cvijeta u Jasenovcu i Memorijalnog parka Dudik, Đamonjinog Spomenika Revolucije u Podgariću, Bakićevog spomenika na Petrovoj gori i dalje, ovi spomenici su svjedočanstvo kolektivne memorije poslijeratnog perioda. Oslobođeni vokabulara vladajuće ideologije i reprezentativnog monumentalizma, danas se ponovno percipiraju kao umjetnička djela univerzalne vrijednosti. Jedinstveni u svom izričaju, kontekstualizirani, ali i krajnje komunikativni predstavljaju iznimno značajan segment hrvatske socijalističke baštine. Nažalost, u periodu od 1990. do 2000. godine uništeno je gotovo 50% antifašističke baštine, o čemu smo pisali ovdje. Preostali dio je pak prepušten stanju zapuštenosti i zaborava, čime se potisnulo njeno simboličko značenje unutar procesa „brisanja nepoželjne memorije“.

podgarić

Spomenik revoluciji naroda Moslavine Dušana Džamonje u Podgariću iz 1967. do danas nije registriran kao kulturno dobro

O značenju socijalističke baštine svjedoči nedavno pokrenuta inicijativa ICOMOS-ovog (International Council on Monuments and Sites), međunarodnog komiteta za baštinu 20.stoljeća, kojom se želi ukazati na izostanak valorizacije i potrebu očuvanja poslijeratne baštine 20. stoljeća u postsocijalističkim zemljama Europe kao dijela zajedničkog europskog kulturnog identiteta sa prijedlogom izrade nacionalnih tentativnih lista za nominaciju na UNESCO listu svjetske baštine tj. da se putem suradnje kroz multinacionalne mreže postsocijalističkih zemalja uzme u obzir moguća transnacionalna serijska nominacija. Sljedeći korak u ovoj incijativi je usvajanje rezolucije u Firenci u travnju 2014. godine na ICOMOS-ovoj generalnoj skupštini o identifikaciji i konzervaciji ugrožene socijalističke baštine i njenom uvrštenju na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Uvjet za stjecanje statusa je naravno da su spomenici registrirana kulturna dobra u matičnim zemljama i u koliko-toliko očuvanom stanju, čime se u našem slučaju odmah otvara pitanje Džamonjinog Spomenika Revoluciji koji do današnjeg dana nije registriran kao kulturno dobro. Time ulazimo u područje nadležnosti Ministarstva kulture i njihove revizije antifašističkih spomenika unutar registra kulturnih dobara Republike Hrvatske, koji je, navodno, u tijeku, no revizija se prije svega odnosi na postojeća registrirana kulturna dobra i njihov status te nisam sigurna da uključuje nove prijedloge ili nominacije statusa kulturnog dobra. „Naša realnost“ po pitanju zaštite baštine mi govori da će inicijativa po tom pitanju trebat doći od lokalne zajednice i udruga. Naime, poznato je da je izvaninstituticionalno djelovanje odlučujući faktor u zaštiti baštine u svijetu. Prije svega takvo djelovanje sadrži jednako stručan pristup te mogućnost ažurnog reagiranja (spašavanja) na terenu ugrožene baštine, koju administrativne procedure institucija po svojoj prirodi sporo rješavaju, što se odražava na daljnje propadanje javnog dobra.
Baština je društveni konstrukt koja je po svojoj prirodi konfliktna i politizirana i predstavlja medij kroz koji se moć, identitet i društvo proizvode te nam u tom smislu dosadašnja valorizacija socijalističkog naslijeđa itekako govori o načinu na koji naše društvo poima korelaciju prošlost – sadašnjost – budućnost.