Tamara Bilankov – Tijelo kao inspiracija
Mlada splitska umjetnica Tamara Bilankov svojim radom Pokret ušla je u prostore splitske kako institucionalne tako i nezavisne kulture. Tek što je rad predstavljen kao dvokanalni video u sklopu programa Fast Forward čije je ovogodišnje izdanje nedavno zaključeno promocijom kataloga svih umjetnika koji su sudjelovali u programu, programu o kojem smo pisali predstavljajući Tinu Vukasović, ovih dana rad Pokret ima svoju premijeru kao plesni film na IKS FESTIVALU.
Nakon tri godine studija filma i videa na splitskom UMAS-u, Tamara je danas na prvoj godini diplomskog studija zagrebačke ALU, na smjeru animirani film i novi mediji.
U razgovoru s umjetnicom prisjetili smo se nekih njenih ranijih radova. Široj javnosti postala je poznata s radom koji je s kolegicom Arijanom Lekić-Fridrih izvela povodom prvog Pridea u Splitu, na proljeće 2011. godine. Nakon što je grad uskratio organizatorima pravo na podizanje zastave, u svom performansu umjetnice ju simbolički ipak podižu. Zanimalo nas je kako je došlo do ovog aktivističkog performansa i koliko je rad utjecao na njeno stvaralaštvo.
Kroz kolegiji Sandre Sterle susrela sam se s performansom. Ovo nije bio prvi takvog tipa, već godinu dana ranije radile smo performans u suradnji s udrugom Domine povodom dana žena. Nakon performansa prilikom Pridea ljudi su me ispitivali o mojoj seksualnoj orijentaciji, o tome zašto sam angažirana oko tih stvari. Ne konkretno u seksualnoj orijentaciji, ali u mnogim drugim stvarima u životu sam se osjećala drugačijom i nailazila na probleme radi toga. Bila mi je nevjerojatna količina netolerancije koja postoji u društvu prema različitostima i iz toga izlazi moja potreba za djelovanjem. Ono što me najviše dojmilo pri izvođenju ovog rada je tenzija nastala u gradskom prostoru, tenzija između nas koje branimo zastavu, policije i ljudi. Premda moj rad često ima komponentu socijalne osviještenosti, kasnije se ne nastavlja na aktivističku razinu.
Socijalno angažirana umjetnost trenutno je jaka u Splitu. Prisjetimo se primjera o kojima smo već pisali: DOPUST, Mreža solidarnosti za Dalmacijavino, izložba Re:Referendum, projekt Jugoplastika te Ilova itd. Premda s novim radom Tamara ulazi u prostore napuštenih splitskih tvornica, Dalmacijavina, Brodosplita i Uzora, njen rad se ne bavi kronikom propasti pojedine industrije i sudbinom pojedinih radnika. Ponavljanjem teme, svođenje problematike na opće, umjetnica se približava tematici te ju tek tako apstrahiranu prenosi u svojim radovima.
Ne volim kad me se doživljava kao angažiranu umjetnicu. To je danas gotovo trend, a umjetnici ponekad postaju lešinari nad socijalnim situacijama. Mene tu zapravo zanima nastala energija. Tvornice nisu moja osobna sudbina a dokumentaristički pristup nije ono što me zanima. Pokušavam svesti stvari na bazično i iz toga crpiti informaciju. Prostori koje koristim zapravo su samo društveni kontekst mog interesa. Ponavljanjem prostora i pokreta oni postaju lišeni svoje svakodnevne narativne težine i približavaju se svom bazičnom značenju. Prvenstveno me zanima da ja uđem u to, a to radim kroz tijelo, pokret i sliku.
Tako smo došli i do tijela koje zauzima centralno mjesto u Tamarinom radu. Tijelo, tj. konkretno tijelo same umjetnice, prisutno je u većini rodova, od Infantkinje iz 2009. godine do novijih radova kao što su Ameba, Odraz ili Ona iz 2012. godine.
Tek sada u radu s Nicole Hewitt, mentoricom na ALU, postepeno sam došla do toga da me konkretno zanima baš žensko tijelo, ne toliko položaj žene u svijetu. Zanimljiva mi je i pretučena žena, i debela žena, i žena radnica. Konstantnim vraćanjem na tijelo ono postaje samo tijelo, više nije važno da li je žensko ili muško. Tek takvo tijelo kao objekt ulazi u društvenu situaciju, tj. kreće se kroz prostor koji u radovima funkcionira kao društveni kontekst.
U najnovijem radu Pokret, koji smo već gore spomenuli, tijelo koje se u plesnim pokretima kreće kroz napuštene hale splitskih tvornica više nije tijelo umjetnice već plesača Alena Čelića, Romana Dautanca i Nele Sisarić. Autorica se ovdje prestaje baviti sama sobom te tjelesni pokret prepušta drugima. U ovom radu repeticijom prostora, tijela i pokreta oni se udaljavaju od svoje partikularnosti i teže općem, pa tako i univerzalno razumljivom, kroz pokret plesa stvaraju nove vitalne odnose s prostorom.
Ja se nisam kao umjetnica odredila da ću raditi isključivo sa svojim tijelom ili isključivo s drugima. Tijelo ostaje moja glavna inspiracija, ali na koji način ću radit ovisi o ideji i materijalu s kojim radim. Radeći s aktualnom problematikom tvornica i radnika, ponavljanjem prostora, ali i tijela kroz likove plesača, lakše mi je bilo dovest stvar na nivo općeg. Plesom i scenskim pokretom, na kojeg sam ja utjecala samo sugestijama o emotivnim stanjima i energiji pokreta, a izvođači su imali punu slobodu izvedbe, vraćam život u te prostore, a značenje na samog čovjeka.
