Trebaju li sponzorstva javnih institucija biti javna?

U vrijeme kada se javno financiranje kulture drastično reže, mnoge javne institucije u kulturi financijski spas nalaze u sponzorskim ugovorima s privatnim i financijski jakim korporacijama. Naizgled tu su svi dobitnici. Korporacije svojim sponzorstvima pokazuju društvenu odgovornost ili možda samo peru svoj loš imidž, a kultura dobiva neophodna financijska sredstva za opstanak. Nedavna presuda britanskog suda u korist aktivista koji su tužili Tate Britain tražeći javno objavljivanje detalja vezanih uz sponzorski ugovor s multinacionalnom naftnom tvrtkom BP ukazala je na drugu stranu ovakvih javno-privatnih simbioza.

02

Protesti u Tate Britain, 2011.g.

Konkretan problem suradnje Tate Britaina i BP-a ekološke je naravi, a intenzivirao se još 2010. godine kada se dogodila ekološka katastrofa na jednoj od naftnih platformi u Meksičkom zaljevu. Aktivisti i velik dio javnosti koji ih podržava logo BP-a uz ime jedne od vodećih kulturnih institucija vide kao crnu mrlju na kulturi. Sponzorski ugovor smatraju pokušajem pranja lošeg ugleda koji BP, kao jedna od najvećih svjetskih naftnih tvrtki, ima među zelenima i borcima za ljudska prava. Cijelu tužbu su pokrenuli jer smatraju da se javna debata o ovakvim suradnjama može voditi jedino ako su sve informacije dostupne javnosti. Britanski sud je, i nakon uložene žalbe na presudu, krajem prošle godine ponovno presudio u korist umjetničko-aktivističke organizacije Platform.

01

03

Kako stvari oko privatnog financiranja javnih ustanova u kulturi stoje kod nas, provjerili smo na primjeru nekih hrvatskih muzeja. Ako se prisjetimo prošlogodišnjeg gostovanja FIFE i Coca-Ccole u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, sjetit ćemo se da nismo uspjeli dobiti podatak koliko je Muzej tim utržio (više pronađite u tekstu „Koliko košta ugled MSU-a” ). Tom prilikom pisali smo o nagradi T-HT@MSU.HR kao pozitivnom primjeru suradnje jer je njezin sadržaj primjeren misiji i viziji muzeja. Potaknuti britanskim slučajem, informirali smo se o ugovoru na kojem se bazira ova suradnja te otkrili da je i taj ugovor tajan. Ravnateljica muzeja Snježana Pintarić naglašava “da su sva sponzorska sredstva T-HTa usmjerena na natječaj, organizaciju izložbe i otkupne nagrade te je sukladno tome i objavljen natječaj u javnim glasilima u kojem je javno objavljena visina nagrada.” Iznose nagrada znamo, a ravnateljica nam daje do znanja da u ugovoru s Hrvatskim Telekomom stoji da je tajan. Iz Hrvatskog Telekoma, koji već niz godina financira značajne kulturne manifestacije diljem Hrvatske, također nam potvrđuju da je partnerski odnos HT-a i MSU-a reguliran ugovorom čiji je sadržaj tajan te dodaju: “Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, ugovorne strane uređuju svoj ugovorni odnos po svojoj slobodnoj volji, pa tako određuju sadržaj, uvjete i oblik ugovora.”

83

Gostovanja FIFE i Coca-Ccole u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti

Tako se i kod nas, kao i u Britaniji gdje taj proces traje još od osamdesetih, privatni novac uvukao u javne institucije, a pod kojim uvjetima – ne znamo. Jer su ugovorne strane, po svojoj slobodnoj volji, odredile da ugovor bude tajni. Jasno je da korporacije kulturu kao i sport vide kao “možda i najsnažnije promotivne alate u Hrvatskoj”, kako stoji na stranicama Hrvatskog Telekoma, kroz koje uspješno promoviraju svoje brendove i stvaraju pozitivan imidž. Jasno je i zašto javne institucije ulaze u takve suradnje. Novaca za kulturu je sve manje i teško je propustiti takve prilike.

Ne želimo nametnuti ideju da su takve suradnje nepotrebne ili neprihvatljive, već postavljamo pitanje zašto su definirane tajnim ugovorima? Tim više što po Zakonu o pravu na pristup informacijama muzeji i druge institucije u kulturi kojima je osnivač Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i regionalne samouprave, kao institucije koje obavljaju javnu službu, te koje se financiraju iz državnog proračuna ili proračuna lokalne i regionalne samouprave, obavezne su objaviti podatke o financiranju, proračunu i izvršenju proračuna, kao i informacije o dodijeljenim potporama, bespovratnim sredstvima ili donacijama uključujući popis korisnika i visinu iznosa.

04

Pozivajući se na taj Zakon, iz službe za informiranje zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt dobili smo na uvid sve ugovore o sponzorstvima zaključene u 2014. godini kroz koje se jasno propisuju obaveze ugovornih strana. Primjeri MSU-a i MUO-a pokazuju da ne postoji uobičajena procedura kod sklapanja sponzorskih ugovora između privatnih partnera i muzejskih institucija. Niti kada im je (su)osnivač isti, kao što je slučaj s MSU i MUO i Gradom Zagreb.

S istim pitanjem obratili smo se i Muzeju moderne i suvremen umjetnosti u Rijeci te saznali da je i tamo u protekle dvije godine sklopljeno nekoliko sponzorskih ugovora manje vrijednosti te dodijeljeno par donacija za određene projekte i izložbe. “Sponzorski ugovori i donacije koje smo potpisali nemaju klauzulu o tajnosti”, otkriva nam Slaven Tolj, ravnatelj MMSU-a. Tolj je mišljenja da bi ugovori, kao i svi drugi dokumenti institucija i udruga koje se dijelom financiraju javnim novcem, morali biti javni. Potvrđuje nam da javna rasprava o ovom pitanju ne postoji te upozorava: “Takvi modeli financiranja utječu na sadržaj kulture i jezik umjetnosti, formirajući sustav vrijednosti iz pozicije moći.”

Tako postavljeno, pokazuje se da privatno financiranje kulture ne mora biti baš bezazleno. Koliko je ono potrebno ili poželjno, koje posljedice ostavlja na kulturi te, na kraju, kakvu kulturu želimo, pitanja su koja bi se trebala otvoriti javnom raspravom. A preduvjet za to je dostupnost informacija. Ne samo o iznosu doniranih sredstava, nego i svim uvjetima suradnje. Pozivanje na tajnost ugovora u javnim institucijama ne ide u prilog otvorenoj javnoj raspravi.