Želimo bolje? Napravimo suprotno!

Kako napredovati? Jednostavno. Napravimo upravo suprotno od onog što namjeravamo

George Constanza, našavši se na samom dnu, shvatio je da je svaka odluka koju je donio u životu bila potpuno pogrešna, te odluči raditi upravo suprotno od onoga što mu je instikt govorio. Odjednom mu se cijeli svijet otvorio. Opposite George postao je uspješan.

Koliko god nam se činilo da su naše odluke racionalne, one su nerijetko emotivno motivirane, pa samim tim i nepouzdane. Najbolja potvrda toga je naša suvremena povijest, gdje smo se, kako je netko lijepo rekao, dali nagovoriti da trošimo novac kojeg nemamo na stvari koje ne trebamo da bi na kratko impresionirali ljude do kojih nam zapravo nije stalo.

Proteklih dvadeset godina nastojali smo razviti novo postindustrijsko društvo. Ali sve što smo radili, kako se sada vidi, radili smo krivo. Dakle jedino rješenje je da napravimo upravo suprotno. Kako bi djelovao Constanzin poučak na našem primjeru?

Čelik? Ne, voda!
Jedna od glavnih pretpostavki međunarodne trgovine je da se zemlja specijalizira na proizvode u kojima ima komparativne prednosti, a uvozi one proizvode i usluge koje nema. Borba za hrvatsku industriju je de facto borba za preradu čelika, kojeg Hrvatska, od kada je samostalna, nema. Nasuprot tome, imamo vodu, koju radi klimatskih promjena nazivaju “plavim zlatom” i “naftom 21. Stoljeća”. Pri tome nije u prvom planu transport vode u regije koje je nemaju, nego trgovina proizvodima za čiju proizvodnju trebaju velike količine vode. Vodu koja se potroši u proizvodnji poljoprivrednih ili industrijskih proizvoda John Allan je 90-tih godina prošlog stoljeća nazvao “virtualnom vodom”. Primjerice, za proizvodnju 1 kg žita treba između 1000 i 2000 litara, kilogram sira treba 5000 litara vode, govedine 16.000 kg vode, a za proizvodnju kompjuterskog čipa od 2 grama 32 kg vode.

Porez na nekretnine? Ne, olakšice!
Prozivodnja na neku lokaciju dolazi ili postoji ne samo zbog niskih troškova poslovanja, nego radi ljudskog kapitala i kvalitete života. Hrvatska je zemlja gradova, što je naravno prednost, ali hrvatski gradovi, slično kao velik dio europskih, ne rastu, već se smanjuju i stare. Da bi se iskoristio potencijal obrazovane radne snage, mreže sveučilišta, hrvatsku treba naseliti. Mladim i obrazovanim ljudima. A to nije moguće ukoliko se kupovina stana destimulira. Dapače, u stanogradnji treba razmisliti o ozbiljnoj promjeni koncepta gradnje, koji ovako skup kakav je bio proteklih 20 godina, nekoliko generacija osudio ne na dužničko ropstvo za život u substandardnim uvjetima. Ne oporezujmo stanove, stimulirajmo ih. Smislimo jeftinije stanove.

Apartmani? Da, super!
Sve kada se i uvedu stimulativne mjere stanovanja, problem popunjavanja gradova u Europi ostaje da stanovništva jednostavno nema. Izuzetak je Mediteranski pojas. Velika je prednost Hrvatske, a ne mana, da na obali uz 460.000 stalnih stanova ima 200.000 stanova za povremeno korištenje. Povremeno stanovanje je stigmatizirano kao neprijatelj turizma, jer se krivo vjeruje da bi ti ljudi inače odsjedali u hotelima. No ovako barem dio godine gradovi imaju metropolitanske osobine, pristojne avionske veze sa ostatkom Europe i ugodne lokale koji rade. Četiri osnovna postulata transformacije postindustrijskih gradova su urbana obnova, prometna dostupnost, visoka tehnologija, kulturna središta. Toga bez minimuma stanovnika nema.

Urbanistički planovi? Ukinimo ih!
Svi brzorastući gradovi perzijskog zaljeva građeni su na konceptu neoliberalnog urbanizma, bez urbanističkog plana kakve mi poznajemo. Daleko od toga da su takvi prostori ideal urbanističkog modela, no problem suvremenih “stisnutih gradova”, odnosno “shrinking cities”, nisu u stvaranju novih ambijenata, nego popunjavanju postojećih. Tradicionalne strategije razvoja i planiranja pokazale su se neefikasnim prema pitanjima čime napuniti prazne zgrade te kako financirati njihovu obnovu. Stanje jednostavno traži novu urbanističku paradigmu.
No daleko od toga da se urbanističko planiranje pokazalo efikasnim proteklih dvadeset godina. Kada se usporede naselja nastala prema planovima, s onima koja se sada užurbano legaliziraju, teško se može raspoznati razlika. Jedino je u planiranima neuporedivo kompliciranije graditi.

Strani investitori? Sami imamo novaca!
Karakteristika gradova koje se smanjuju jest da ne odgovaraju logici globaliziranog internacionalnog kapitala. Umjesto toga novi oblici “bottom-up” inicijativa postupno se stvaraju lokalnom energijom.
U hrvatskom iskustvu to se nameće kao jedina razumna strategija. Hrvatski građani imaju u bankama gotovo 21.7 milijardi Eura. U 2010. godini izravna strana ulaganja iznosila su 295.3 milijuna eura, dakle mjerena u promilima u odnosu na vlastiti kapital. Ali ako sami sebi ne vjerujemo, zašto bi netko drugi vjerovao u nas.

(tekst objavljen u Jutarnjem listu od 29.12.2012.)