Domaće jagode iz SC-a

Zahvaljujući globalizaciji, gotovo ne postoji proizvod karakterističan za neki dio svijeta koji ne možemo pronaći u našim trgovinama. Ali, s druge strane, opet zahvaljujući globalizaciji, poljoprivreda se našla u rukama prehrambene industrije koja se oslanja na proizvodnju monokultura, obilnom korištenju kemijskih supstanci i mehanizaciji kultivacije i proizvodnje. Mehanički proizvedena hrana te voće i povrće tretirano skupim pesticidima mnogo su jeftiniji od onih proizvedenih organski, toliko jeftiniji da je jednostavnije pronaći jabuke uvezene s Novog Zelanda, nego domaće. Stvara se situacija da su ljudi u potpunosti izgubili kontrolu nad izvorom svoje hrane.

Kada živite u gradu, u stanu bez balkona, gotovo da ste osuđeni na slijepo povjerenje u kumice s placa ili – za manje ambiciozne – voće i povrće iz supermarketa. Da situacija ne mora biti tako uvjetovana i jednosmjerna, sve se više demonstrira u velikim gradovima, gdje su ljudi odlučili uzeti stvari u svoje ruke – stvaranjem urbanih povrtnjaka. Pariz, Berlin ili New York samo su neki od gradova koji su uz pomoć nevladinih organizacija ili privatnim inicijativama iskoristili svaki zapušteni djelić gradskog zelenila i na njemu zasadili kelj, mrkvu ili krumpire.

Bilo da je riječ o umirovljenicima i njihovim brižno njegovanim okućnicama, vrtovima na vrhu poslovnih tornjeva ili gerilskom sađenju suncokreta duž nogostupa, praksa urbane poljoprivrede sve više postaje prepoznata kao važna karika u lancu aktivistički proizvedene hrane diljem svijeta. Sustav praksi nazvan urbana poljoprivreda postao je gotovo novi društveni pokret čiji je cilj aktivno preokrenuti kontrolu nad proizvodnjom hrane i obnoviti vezu između ljudi i okoliša, zajednice. Urbana poljoprivreda nudi i novo shvaćanje grada, afirmaciju javnog prostora kao mjesta produkcije, a ne isključivo konzumacije.

No, te su prakse i dio šire politike koja nastoji osvijestiti koncept samoodrživosti, odnosno stvoriti upravo onoliko hrane koliko nam je potrebno za život.

Stoga nas je ugodno iznenadilo da Zagreb također ima svoj urbani povrtnjak, i to ni više, ni manje nego na terasi Studentskog centra. Projekt Urbanog vrtlarenja inicirao je UrbanFestival 11, a odvija se kroz niz edukativnih radionica u razdoblju od svibnja do listopada. O vrtu se brinu BLOK, Naturalistas, Kultura promjene SC-a, Zelena akcija, Ivan Gregov, Dražena Pavlović-Lučić, Daniel Rodik, Vladimir Tatomir.

O vrtu smo razgovarali s Marijanom Rimanić, članicom lokalne baze za osvježenje kulture BLOK, a s agronomom Hermesom Arriagom Sierrom o ciljevima, metodama održavanja vrta, ali i o reakcijama prolaznika na projekt. Upravo su vodili organsku bitku protiv lisnih uši koje su napale kelj – i to emulzijom čili-papričice, što je, uostalom, i temeljna ideja zagrebačkog vrta – reciklaža, organski uzgoj i zajedničko uzgajanje bilja. Petnaestak sanduka u kojima se nalaze biljke napravili su od drveta pronađenog na glomaznom otpadu, dio zemlje je donesen iz šume, a sadnice i sjemenke su dobili iz donacija. No, nije sve ostavljeno slučaju, dapače, potrebno je dobro promisliti koja se biljka slaže s kojom, ističe Hermes. Načelo permakulture i kombiniranja raznovrsnih, ali kompatibilnih biljaka unutar jednog vrta rezultira poljoprivredom koja je samoodrživa, heterogena i dostatna za život zajednice.

Ipak, pozicioniranje vrta uz najprometniju zagrebačku ulicu nije baš sinonim ekološkog uzgoja. Hermes je svjestan štetnosti smoga, ali napominje da se njegov utjecaj nastojalo maksimalno smanjiti smještanjem vrta na terasu koju okružuju zgrade i zelenilo. „Jednom smo prilikom u vrtu pronašli zasađenu lavandu koju su neplanirano donijeli posjetitelji“, kažu Marijana i Hermes. Dodaju da su reakcije na vrt iznimno pozitivne, štoviše, netom izrasle jagode nitko se nije usudio ubrati, ali su u njima pronašli anonimnu cedulju s komplimentima za vrt. Za sada vrt još čuva i njeguje manji broj ljudi, ali ideja je organizaciju proširiti na širu zajednicu, educirati o sjetvi, biljkama, uzgoju što širi broj ljudi, koji će biti spremni preuzeti kontrolu nad svojom hranom. Unutar projekta će biti organizirana i radionica crtanja grafita mahovinom, čiji su rezultati na zidu vidljivi tek nakon nekog vremena.

S razumijevanjem procesa urbane poljoprivrede, sam čin uzgajanja usjeva u zajedničkim vrtovima, na krovovima, terasama unutar urbanog prostora, može biti shvaćen i kao politički subverzivan čin. Sve više ljudi postaje dio pokreta kojim stvaraju vlastitu hranu, ali i ponovo uspostavljaju veze jedni između drugih, između zajednice te, konačno, i veze s okolišom u kojem žive, odnosno novo shvaćanje grada.

Više o zagrebačkom ubranom povrtnjaku pogledajte ovdje.