Donjogradsko urbano smetlište

Svaka proizvodnja, oblikovanje i upotreba prostora kao kulturnog krajolika, odraz je društvenih okolnosti. Na primjeru središnje zagrebačke pješačke zone očita je promjena koja koja s vremenom samo dodatno metastazira, a manifestira se u sve manje slobodnog javnog prostora i činjenici da se grad zapravo – iznajmljuje.

U gradu javni prostor daje fizički okvir našem djelovanju, a dobrim ga dijelom i uvjetuje, pa je stoga i sam urbanitet uvelike uvjetovan prostornim zadatostima. U tome smislu karakter grada neodvojiv je od njegovog fizičkog ustrojstva – načina na koji je prostor oblikovan ali i aktiviran.

Pitanja oko zagrebačke pješačke zone bitno su šira od samih terasa, površina koje zauzimaju i načina na koji su umještene i opremeljene, ali je upravo taj problem najizraženiji. Polazeći od situacije u kojoj one u velikoj mjeri uzurpiraju grad i blokiraju normalnu prohodnost, a čega su najradikalniji primjeri Bogovićeva ulica i Cvjetni trg, istovremeno treba istaknuti da su terase kafića svakako vrijedan dodatak pješačkoj zoni, a da je kod njihovog umještanja ključan pristup – pitanje mjere i poštivanje i stvaranje prostornih odnosa koji idu u prilog kvaliteti javnog prostora, a ne samo i isključivo profita.

1 6

Razlistana forma” Vojina Bakića na početku Gajeve ulice konačno je oslobođena terase kafića – da bi pješačka zona prodisala, potrebne su izmjene komunalnog reda

Tako, primjerice, situacija u kojoj dimenzije terasa određuje raspored i uzorak popločenja koji pritom uopće nije projektiran da bi bio gabarit za terase, uvjetovala je da protočnost Bogovićeve ulica bude svedena na preuske koridore uz fasade.

U slučaju Cvjetnoga trga još radikalnija uzurpacija trga najočitija je na njegovom zapadnom i sjevernom dijelu. Sa sjeverne strane trga blokirana je i normalna upotreba najveće tamošnje javne klupe, a pješački koridor prema Preobraženskoj ulici sveden na svega 150 centimetara.

Nezanemarivo, situacije su to u kojima boravak u javnom prostoru pretpostavlja konzumaciju u kafiću, a kada to od silne komercijalizacije postane praktički jedino što se nudi, onda time otvaramo i prostor društvenoj segregaciji.

Nadalje, osim po uzurpiranim kvadratnim metrima, problem terasa donjogradske pješačke zone mjestimično je jednako problematičan i po pitanju same opreme tih terasa.

2

Uz Pravoslavnu crkvu na Cvjetnom trgu kafić je blokirao upotrebu najveće tamošnje javne klupe

Primjerice, suncobrani u Bogovićevoj takvi su da bunkeriraju prostor, potpuno dokidajući mogućnost šireg doživljaja ulice i njenih vizura, a utječu i na ugodu boravka na terasi. Rješenja koja su potrebna trebaju ispunjavati utilitarne funkcije, ali bez narušavanja kvalitete mjesta.

Problem terasa postoji i kod audiovizualnog zagađenja koje se emitira s plazma ekrana koje bi se trebalo dopustiti samo iznimno, npr. povodom utakmica. Budući da terase sve više sadrže i posebne podove, grijalice, hladilice, zelenilo…, uopće je zanimljiva tendencija da one sve više počinju nalikovati zatvorenim prostorima, čime se gubi njihov prvotni smisao i najvažnije, neprimjereno mijenja javni prostor.

3

Kožarićevo “Prizemljeno Sunce” u suncobranima bunkeriranoj Bogovićevoj ulici

Da bi pješačka zona prodisala, potrebni i logični korak izmjene su komunalnog reda u kojem očito postoji potreba detaljne regulacije gdje i kako terase mogu, a gdje ne mogu biti postavljene, a onda i što smiju, a što ne sadržavati.

Tamo gdje je veći pritisak, terase je moguće smanjiti na način da svaki ugostitelj jednostavno dobije manju površinu, čime se smanjuje i pritisak na svega jednu ili dvije ulice. Jednom smanjene terase pitanje prihvata što većeg broja gostiju mogu rješiti jednostavnom promjenom modela stolaca koji trebaju biti manji (stolci, a ne fotelje) čime bi na manjem prostoru bilo moguće primiti više ljudi.

4

U pješačkoj zoni važna je mogućnost odmora u prostoru koji je slobodan i komunalnom opremom nudi mogućnost zaustavljanja

U svemu je ključno da pitanje organizacije i upravljanja javnim prostorom gradska uprava propisuje društveno odgovornije, a ne da to u praksi zapravo određuju ugostitelji koji nemaju obavezu voditi računa o javnom interesu.

Cilj je postići optimalnu protočnost, povećati boravišne i ambijentalne vrijednosti, a time popraviti grad i poboljšati život u njemu. Naime, sve što se nalazi, postavi ili dogodi u gradu doprinosi konstruiranju mjesta pa je tako oblik i sadržaj javnog prostora ono što utječe na prirodu lokacije, a time, posredno, i na nas same.

Zato je u pješačkoj zoni osobito važno i pitanje pauze. Prostora koji treba uvijek biti slobodan, a komunalnom opremom, poput klupa, nuditi mogućnost zaustavljanja, predaha.

Primjerice, sva križanja u donjogradskoj pješačkoj zoni trebala bi funkcionirati kao mali “trgovi” tj. biti potpuno slobodna od terasa. Prazni prostori imaju svoju ulogu, a nude i i mogućnosti neplanirane nadogradnje, npr. mogu poslužiti kao mjesto dječje igre, za ulične svirače ili prodavače i druge sadržaje. Uopće su najbolji oni javni prostori koji dopuštaju da ih se neposrednom i spontanom, najčešće privremenom, upotrebom dodatno obogati.

Važan element doživljaja pješačke zone je i onaj umjetničkog sadržaja u različitim formama, a često upravo javne plastike koja u gradu ima i ulogu orijentira, susretišta, naprosto nečega što i po čemu grad prepoznajemo. Primjerice, tek odnedavno Razlistana forma Vojina Bakića na početku Gajeve ulice oslobođena je terase kafića i oko nje su postavljene klupe. Nažalost, umjesto predloženih kružnih klupa oko obližnjih stabala, a koje bi osigurale veću prohodnost i veći kapacitet za sjedenje, postavljeno je manje sjedećih mjesta te su klupe smještene za jedan metar preblizu skulpturi što onemogućava kvalitetan doživljaj.

5

Crveni znak: “Crveni znak” Ivana Kožarića zamijenio je ispred hotela Dubrovnik nakaradnu bistu Ljudevita Gaja

Regulacija terasa, njihovog oblika i sadržaja te poboljšanje komunalne opremeljnosti poput većega broja klupa, ulazi u ona sitna poboljšanja koja ne traže natječaje i potpune transformacije koja bi bila poželjna u nekim povoljnijim vremenima, ali traže jasni program upravljanja javnim prostorom grada u kojem je javni interes na prvom mjestu.

p style=”text-align: justify;”>Nakon prošlogodišnjeg proširenja na Teslinu ulicu, vrlo važan korak je i daljnje proširenje donjogradske pješačke zone, minimalno na Masarykovu i Cesarčevu, čime bi se korigiralo sadašnje provincijsko mjerilo pješačke zone. Pješačke zone svakako bi trebali postati i svi gornjogradski trgovi i Kaptol. Na svim tim mjestima mjesta za terase ima jer one na trgove i ulice unose živost, ali nije svejedno kakve su. Terase ne trebaju biti ni uniformirane ni nevidljive, ali moraju bit takve da poštuju i nadograđuju prostorne odnose, a ne da se javni prostor degradira.

Općenito je jedna od temeljnih zadaća oblikovanja i upravljanja javnim prostorom grada afirmacija društvene pravde, polazište u kojem je javni interes mjerilo stvari. No, sve ono što je zapravo problematično uopće nije predmet javne rasprave ili je ona danas ograničena na šatore budući da smo jednostavno navikli na to da se grad vulgarno iznajmljuje. Dok se to ne promijeni, slika zagrebačke pješačke zone za pješaka se svake godine uslijed daljnje komercijalizacije javnog sve više smanjuje, a po svom se sadržaju svodi na, kako to Branko Silađin precizno i točno kaže, urbano smetlište.