Građevinski i kulturni uzlet Kabula?
Stalna ratna opsada u Afganistanu sigurno nije pogodovala ni ekonomskom, ni kulturnom uzletu zemlje. Vladavina Talibana, a uvelike i američka „intervencija“, dovela je do katastrofalnih gubitaka, nebrojive količine žrtava i nepoštivanja svih ljudskih sloboda.
Pokušavajući dati novu sliku građevinskog uzleta afganistanske prijestolnice Kabula u zadnjih par godina, New York Times je nedavno objavio zanimljiv članak o odnosu lokalnog stanovništva prema novom/starom izumu- dizalu, pokazatelju kulturnog i urbanog razvoja društva. Dizalo je svakako bila zadnja stvar o kojoj su stanovnici razmišljali dok su se trudili ostati žive glave, a i donedavna tipologija kuća većinom se svodila na ciglene dvokatnice kojima dizala nisu bila potrebna. Petokatnica u kojoj se nalazi skup ministarstava i Kabinet predsjednika ima dizalo, no ono je izvan funkcije. Zanimljivo, stanovništvo čak niti u leksiku nema vlastitu riječ za dizalo, koriste posuđenicu „lift“, a najbliže dolaze deskriptivnim terminom „bala barenda,” u slobodnom prijevodu „stvarčica koja diže ljude“.
No, zadnjih godina, Kabul je postao ulagačka meka, a cijene nekretnina i zemljišta su porasle za 75 posto. Razlog tomu su ulaganja međunarodnih agencija koje su voljne platiti najbolje lokacije, ali i imućni Afganistanci koji su se opekli za vrijeme financijskog kraha u Dubaiju. Bez obzira na organičenja u gradnji, novac uvelike dolazi i od trgovine drogom (opijumom) , pa takozvane „Palače od maka“, uspijevaju stvoriti konkurentno tržište nekretnina.
A ono se najjasnije ogleda u gradnji nebodera i trgovačkih centara, pomoću kojih je put u kapitalizam zajamčen. Ipak, problem postaje dizalo kao nužnost u višekatnicama: koliko zbog lokalne navike stanovništva da ne vjeruju u sigurnost stroja, misleći kako će se svaki čas urušiti, toliko i zbog opravdanih razloga poput dnevnih redukcija struje. No, u lokalnoj filozofiji građenja kata na kat ( slijedeći valjda primjer Babilonske kule), neboderi i do trinaest katova često nemaju dizala, sve dok skeptični investitori ne uvide kako ono možda i nije loša ideja. Primjerice, prve pokretne stube u Kabulu izgrađene su 2005.godine kao dio hotela i trgovačkog centra Kabul city center.
Ekonomski napredak Kabula se ugleda i u prijedlogu novog urbanističkog plana Kabula kojeg je blagoslovio i sam predsjednik Karzai. Plan predviđa revitalizaciju starog grada, sa naglaskom na kvalitetu života svih, a ne samo privilegiranih.
U takvom svijetlu boljitka i napretka, priča o Skateistanu– prvoj licenciranoj školi skateboardanja u svijetu, i to u Kabulu, čini se kao iskreno obećanje novog života. Još 2007., australski skateri Oliver Percovich i Sharna Nolan, odlučili su otvoriti malu školu skejtanja, koja je za dvije godine poprimila državni značaj ( financiran od afganistanskog olimpijskog odbora! ) i na više od 5000 kvadratnih metra postala „all-inclusive“ zatvoreni skejt park. Skateistan je zaista utjelovljuje duh radikalne promjene Kabula: ravnopravni su svi socijalni staleži, a uključuje svu školsku djecu, sa naglaskom na vrlo siromašnu djecu i djevojčice. Snimljen je i dokumentarni film http://skateistanthemovie.com/ , a škola održava likovne radionice i radionica o zaštiti okoliša.
Bez ignoriranja kolonijanih pretenzija Rusije, Britanije ili Amerike, Afganistan čini se, ponovno zadobiva obrise autentičnog kulturnog kruga Bliskog istoka.
Fotografije: Architizer; Jacob Simkin ( Skateistan)
