Hoćemo uređena javna sanjkališta

snjezni5

Dok su meteorolozi još uglavnom odmjereno prognozirali snijeg koji je pao protekloga vikenda, spominjući 30-tak centimetara novog snijega, mediji su, čini se, jedva dočekali vijest koja nema veze s politikom i ekonomijom i odmah su razglasili elementarnu katastrofu, novo ledeno doba, prestanak kompletnog prometa i hibernaciju većeg dijela Hrvatske. Slažem se, nakon svih izvještaja o sjednicama, suđenjima, protestima i ubojstvima, osvježavajuće je ubaciti kadrove reportera koji s mjesta događaja, uz dekoraciju lepršajućih pahuljica i udare bure, izvještavaju o usporenom prometu, broju ralica na cestama i zapusima snijega na planinskim prijevojima. No, je li zaista nužno napuhati te vijesti do razmjera elementarne nepogode? Očita je tendencija da se svemu što se događa oko nas dodaje kvalifikacija “monumentalnih događaja”, “katastrofa” ili “nevjerojatnoga”, iako se, kad s površine isperemo sloj blještavila i medijskih šljokica, zapravo radi o događajima posve uobičajenim za sadašnje vrijeme. Zar smo zaista toliko otupjeli da sve što je manje od katastrofe ne može doprijeti do našeg mozga i srca?

No vratimo se našoj lokalnoj sredini o kojoj najradije pišem. I u Zagrebu je snijeg dočekan uz smjesu bojazni i bojne gotovosti, kao da će pasti u najmanju ruku metar snijega. Sjetimo se, prije dvije godine, početkom 2013., pao je u Zagrebu najviši snijeg ikad izmjeren do sada, bilo ga je 60-tak centimetara. Istina, na taj dan je stanje u gradu bilo pomalo kaotično, no već sljedećeg dana je situacija bila gotovo normalna. A ove godine je najavljenih 30-tak centimetara dočekano kao da će ga pasti četiri puta više. Na kraju je snijega bilo tek 15-tak centimetara, nedovoljno za bilo kakve ozbiljne probleme, ali, na sreću, ipak dovoljno da djeca napokon izvuku sanjke iz svojih podruma i tavana i krenu do najbližeg sanjkališta. A koja su to sanjkališta danas u modi?

cmrok1

Čini se da se na tome planu ništa nije promijenilo u posljednjih nekoliko desetaka godina – Medvednica, s Činovničkom livadom, livadama pored Hunjke te livadom iza Tomislavca, vječno je odredište broj 1, a za one sklonije gradskom sanjkanju su tu prije svega Cmrok te Maksimir sa svojim padinama. A za one najneambicioznije preostaju blage i kratke padine poput onih u školskim i vrtićkim dvorištima, na Jarunu, savskome nasipu i sličnim brežuljčićima. Uostalom, pitate se vi, što bi se tu uopće moglo i trebalo mijenjati, znamo da se konfiguracija terena u pravilu ipak ne mijenja? Zašto se ne bi mijenjalo, pitam ja? Ako je uobičajeno, dapače, očekivano, da se s vremenom obnavljaju, renoviraju i poboljšavaju igrališta, dvorane i stadioni, kupališta i plaže, zašto se nešto ne bi učinilo i sa sanjkalištima kako bi omogućavala više veselja i manje briga njihovim korisnicima?

cmrok2

Za početak, evo banalnog primjera: za svakog snijega oko Cmroka nastane pravi prometni kaos zbog parkiranih automobila na autobusnoj stanici na vrhu brijega i uzduž Jurjevske ulice. Na početku Gornjeg Prekrižja postoji nešto (neuređenih) parkirnih mjesta, a uz uređenje tih mogla bi se urediti i slična na početku Tuškanca i ponegdje uzduž Jurjevske koja bi smanjila prometni kaos oko livade. Isto tako, uz sve drvene kućice s kuhanim vinom i čajem koje se tokom Božićnih blagdana pojave u gradu i zatim nestanu, vjerojatno bi se neka slična mogla staviti i na vrhu livade na Cmroku? Vjerujem da bi se topli napitci, štrudle i krafne dobro prodavali za snježnih dana. A kako zbog velike navale livada vrlo brzo mijenja boju iz snježno bijele u blatno smeđu, uopće ne bi bila loša ideja postaviti koji snježni top (kao što je to već bilo učinjeno prije nekoliko godina) i time zagarantirati snježno veselje i nakon što se izgloda originalna snježna podloga. Siguran sam da postoji i još poneka slična livada pogodna za sanjkanje na području grada koja ne mora imati dodatnu infrastrukturu poput predložene za Cmrok, ali bi mogla biti oglašena kao “sanjkaška” kako bi ljudi znali za nju. Možda bi, na primjer, neka od strmijih, a manje prometnih pješačkih staza kroz Maksimir zimi mogla biti pretvorena u sanjkalište? Ili bi se možda negdje na prikladnom slobodnom prostoru na rubu grada mogla nasuti malo veća hrpa materijala koji bi uz malo obrade zimi mogla postati sanjkalište? Nije na odmet razmisliti i o “umjetnom sanjkalištu” koje bi na nekom pogodnom mjestu bilo atrakcija za sebe. Pogledajte primjer takvog sanjkališta na brdu Schoeckl pored Graza, ovdje.