Jugoslavenska montažna gradnja Le Corbusieru je bila neprihvatljiva

5

Ernest Weissmann: vila Podinec, 1936/37.

U organizaciji splitske podružnice Instituta za povijest umjetnosti – Centra Cvito Fisković u četvrtak, 6. veljače, u prostoru Centra Studia Mediterranea u Splitu, dr.sc. Tamara Bjažić Klarin održala je iscrpno i nadahnuto predavanje o prožimanjima ideja moderne arhitekture naših prostora s onim internacionalnima kroz dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća. Predavanje naslova “Zagreb – Pariz 1927 – 1937: Le Corbusier i mi” uvelo nas je, kroz bogatu kontekstualizaciju, u najraniju fazu internaliziranja moderne misli o arhitekturi i urbanizmu među hrvatskim polaznicima još svježe, 1919. godine osnovane Tehničke visoke škole u Zagrebu, ali i svih onih koji su se školovali u inozemstvu, što će tijekom tridesetih prerasti u svojstvene lokalne interpretacije čije refleksije živimo, ali i gradimo do danas.
Na trajno turbulentnom prostoru, gdje je “politički i ekonomskih sređenih prilika” u kojima se mogu podizati “velike i značajne građevine… veoma malo” (Potočnjak prema Radović Mahečić, 2007), međuratno je razdoblje bilo obilježeno velikom i hitnom potrebom izgradnje stambenih zgrada, ali i infrastrukturnih i javnih građevina te serije urbanih zahvata u brzorastućim sredinama, naročito u Zagrebu i Splitu. Promptnu uključenost u svjetska zbivanja dugujemo činjenici da su se mnogi značajni hrvatski arhitekti u 20-im godinama 20. stoljeća školovali u Beču, Berlinu, Dresdenu, Frankfurtu, Budimpešti, ali i u Parizu gdje su kod Le Corbusiera surađivali Zvonimir Kavurić, Ernest Weissman i Juraj Neidhardt (redom: praški, zagrebački i bečki student).

1

Ernest Weismann, Miroslav Delić: sanatroij tuberkuloze, kosti i zglobova u Kraljevici 1928/29.

Prvi domaći prikaz novih tendencija iznio je stipendist francuske vlade Egon Steinmann u tekstu “Suvremeni izraz arhitekture” u časopisu “Naša epoha” već 1926. godine, gdje je, uz ostalo, prezentirao i Le Corbusierovo shvaćanje suvremene arhitekture, a naši su arhitekti s Parizom bili povezani i preko Beča, odnosno Adolfa Loosa, koji je dvadesetih djelovao u Parizu, i njegova suradnika Zlatka Neumanna. Jedini koji je tom linijom otišao na stručno usavršavanje kod Le Corbusiera bio je Ernest Weissmann (1903 – 1985), koji mu je od 1927. do 1930. godine bio blizak suradnik. Bjažić Klarin, čiju knjigu, utemeljenu na doktorskoj disertaciji, “Ernest Weissmann: arhitektonsko djelo 1926 – 1939” možemo uskoro očekivati u knjižarama, s osobitom je istraživačkom strašću proučila i izložila dodirne točke i kasnija razilaženja dvaju autora: Weissmann, ljevičar koji se zalagao za društveno odgovorno građenje, prihvatio je Le Corbusierove projektantske principe, ali se protivio njihovoj ideološko-političkoj osnovi; 1932. godine ga je i prozvao zbog formalizma, a ipak će njihovo prijateljstvo i korespondencija trajati i nakon Drugog svjetskog rata.

3

Ernest Weissmann, Kunio Maekawa, Norman Rice: projekt Zakladnog bloka u Zagrebu, 1929.

Imućan i nezavisan, Weissmann je u studiju u Rue de Sèvres 35 sudjelovao na projektima Palače naroda na novoj lokaciji u Ženevi, zgrade Prihvatilišta vojske spasa u Parizu i Centrosojuza u Moskvi. Ovu posljednju građevinu, Weissman će, udružen s Kuniom Maekawom i Normanom Riceom, reinterpretirati u projektu za parcelaciju i način izgradnje zemljišta Zakladne bolnice na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu – Zakladnog bloka između Gajeve, Ilice, Petrićeve i Bogovićeve te južno od nje – iako u to vrijeme razumijevanja za slobodno prizemlje na stupovima i ostakljenu fasadu nije bilo.
Po povratku u Zagreb, a nakon projekta Sanatorija tuberkuloze kosti i zglobova u Kraljevici 1928/29. godine, prvo je veliko priznanje stekao dobivši jednu od tri ex aequo nagrade na međunarodnom natječaju za Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati 1930/31. godine.

4

Weissmann je natječajnim projektom Zakladne i kliničke bolnice na Šalati u Zagrebu (1930/31.) pokušao stvoriti tipsku bolničku zgradu, koja bi bila montažna i sastavljana od prefabriciranih elemenata, što je Le Corbusieru bilo neprihvatljivo.

U njegove malobrojne realizacije na našem tlu spadaju još vila Kraus i vila Podvinec u Zagrebu – od kojih je potonja devastirana – a radio je i natječajni projekt Židovske bolnice.
Weissmann je u knjizi “Problemi savremene arhitekture”, koju je uredio Stjepan Planić, bio predstavljen projektom bolnice i klinike na Šalati, a potpisao je poglavlje “O estetici u arhitekturi”. Knjiga je popratila aktualna zbivanja na domaćoj arhitektonskoj sceni i putem recenzije u “L’ Architecture d’aujourd’hui” predstavila francuskoj stručnoj javnosti projektante poput Zdenka Strižića, Mladena Kauzlarića, Stjepana Gomboša, Stjepana Planića, Drage Iblera… Iako s izvjesnim zakašnjenjem, a upravo preko Weissmanna, domaći su se arhitekti uključili u rad CIAM-a. Već 1932. Weissmann, kao prilog diskusiji pri CIAM-u, vezanoj uz urbanistički razvoj koji prati naglu industrijalizaciju, s Radnom grupom Zagreb (Vlado Antolić, Viktor Hećimović, Zvonimir Kavurić, Josip Seissel, Bogdan Teodorović i Josip Pičman) radi analitičku studiju Zagreba, stanovanja, prometa, rada i odmora i takozvanu Alternativnu verziju Atenske povelje koja 1933. godine na 4. kongresu CIAM-a imala značajan odjek i ušla u anale svjetskog urbanizma.
Neponovljiva snaga jednog Le Corbusiera, s golemim opusom od malih kuća do programatskih gradova, ali i kroz 34 knjige i nebrojena predavanja, nesumnjivo je odredila čitavu jednu epohu, i to u čitavom svijetu, a neki njegovi planovi punu afirmaciju, i u konceptualnom i u fizičkom smislu, doživljavaju tek u 21. stoljeću. Toliko smo saživljeni s nekim njegovim postulatima – poput slobodnog tlocrta, pilota u prizemlju, ovješene fasade pa do naselja višestambenih zgrada utopljenih u zelenilo – da ponekad zaboravljamo koliko su oni bili revolucionarni. Rano inkorporiranje tih elemenata u hrvatsku arhitektonsku produkciju uvelike je odredilo urbani okoliš u kojem danas živimo pa je stoga i ovo predavanje još jedan doprinos njegovanju interesa za modernu arhitekturu čime se na internacionalnoj razini bavi Docomomo, u čiji rad, na žalost, još nismo aktivno uključeni.

2

Ernest Wiesmann: natječajni projekt za školu Lučac u Splitu 1928.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija