Ekonomske migracije unutar Hrvatske
Na Jadranu je niz mjesta na kojima vam se čini da biste baš tu mogli provesti ostatak života, ali ono na kojemu živi Zvonimir Škvorčević gotovo da je bez konkurencije. Na sjeverozapadnome rtu Dugog otoka, koji metar od mora i šljunčanih plaža, s otvorenim pogledom na pučinu, kamena je kuća u kojoj mu teče već deveta godina stanovanja, okružena borovom šumom i uklopljena u rijedak sklad prirode i s mjerom izgrađenog i uređenog okoliša. Sunčani vikend krajem zime dovoljno je topao da možete omamljeni suncem zadrijemati na obližnjoj plaži, ali ipak ne toliko da skinete ijedan sloj zimske odjeće. No, Zvonimir Škvorčević šeće u kratkim rukavima uređenim vrtom, a pred kućom se suši ronilačko odijelo. Zvonimir je svjetioničar i živi na možda najljepšem jadranskom svjetioniku, na dugootočkom Velom ratu.
Prije nego što je prvi put došao na svjetionik, a bilo je to 1990. godine, živio je u rodnome Davoru u Slavoniji i radio u tvornici alata u Novoj Gradiški. Kako je plaća počela kasniti, tako je odlučio potražiti novi posao i prijavio se za mjesto svjetioničara. Nije znao ništa o tom poslu, ali je zadovoljavao uvjete da ne pati od visine, da ima dobar vid i psihofizičku stabilnost, pa i diskriminatorni uvjet da bude oženjen. Tako je dobio posao i novo radno mjesto – osamljeni svjetionik na Sestricama u Kornatima. U svojih dotadašnjih 27 godina života bio je tek jednom na moru – u sedmom razredu osnovne škole proveo je tjedan dana na ljetovanju – i zamišljao je svjetionik okružen palmama. Dočekalo ga je, kaže, za jednog Slavonca malo previše kamena. No, brze se naviknuo. Iako je trebao provesti devet godina na Sestricama, na kraju je na vlastiti zahtjev produžio boravak na svjetioniku koji je klasificiran kao mjesto težih životnih uvjeta. Preselio se na Dugi otok nakon jedanaest i pol godina, i to najviše zbog djeteta. Iako je posao svjetioničara bio zapravo rezultat financijske situacije, a ne želje, zadovoljan je tim izborom – ide na ribe, roni na dah, kaže da voli živjeti u prirodi i da mu Slavonija nedostaje tek toliko da želju zadovolji posjetom jednom godišnje.
Zvonimir Škvorčević išao je trbuhom za kruhom, što je kroz dvadeseto stoljeće bio uobičajeni razlog migracija i unutar i van Hrvatske, dok se danas čini da su rijetki spremni promijeniti mjesto stanovanja isključivo zbog posla. Pogotovo ako se radi o selidbi unutar Hrvatske, i još k tome iz većeg grada u manju sredinu.
No, koliko je to točno? Imputira li se hrvatskim građanima da su inertni i nefleksibilni ili su uistinu nespremni zbog posla promijeniti svoj životni okoliš i ustaljene navike?
Takvog je mišljenja Ankica Paun Jarallah, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koja kaže da ”hrvatska radna snaga nema sklonosti ni prostornoj ni profesionalnoj mobilnosti”, i to potkrepljuje podacima: prema izjavama nezaposlenih na HZZ-u, samo 3,8 posto njih je spremno na preseljenje izvan mjesta prebivališta ili boravišta zbog zapošljavanja. Najveća geografska mobilnost radne snage odvija se, naravno, ljeti za sezonske poslove.
”U nekim djelatnostima potrebe za radnicima ne bi mogle biti zadovoljene bez migracija, uglavnom sezonskih. Danas velike hotelske kuće na moru, ali i druge tvrtke i obrti u ugostiteljstvu i turizmu mahom zapošljavaju osobe s kontinenta, a sve je veća potreba za migracijama radne snage i u drugim djelatnostima – trgovini i graditeljstvu, na primjer. Unatoč potrebama, možemo reći da mobilnost radne snage u Hrvatskoj još uvijek nije onakva kakvu zahtjeva tržište rada, što je povezano nizom drugih faktora, od ekonomskih do tradicijskih”, kaže Ankica Paun Jarallah. Ipak, HZZ u protekle tri godine bilježi povećanje mobilnosti pa se tako na rad izvan mjesta prebivališta tijekom 2010. godine odlučilo 19.292 nezaposlenih iz evidencije Zavoda, što čini 15,7 posto ukupno zaposlenih u 2010. godini.
No, zanimljivo je da dugogodišnja praksa, ali i istraživanja portala MojPosao pokazuju nešto drugačiju sliku. Tako Martina Lovrić iz tvrtke MojPosao demantira da su hrvatski građani naročito neskloni preseliti se zbog posla. Mnogi su skloni tvrditi da je upravo preseljenje zbog posla uobičajena i česta praksa u razvijenijim zemljama, no Martina Lovrić kaže da se mobilnost hrvatskih građana, motivirana zaposlenjem, kreće u omjerima sličnima u cijeloj Europi. Iako unutar Europske unije postoji mogućnost mobilnost na tržištu rada, svega se četiri posto stanovnika EU odlučuje promijeniti mjesto prebivališta zbog posla, navodi podatak Eurostata, statističkog ureda Europske unije. ”Uvriježilo se očekivati da će se mobilnost u Hrvatskoj promijeniti s ulaskom u Europsku uniju, ali drastične promjene se neće dogoditi odmah. S obzirom da se sve promjene na tržištu rada odvijaju relativno sporo i da nema nekih značajnih promjena u kratkom vremenu, tako će se i mobilnost povećavati postepeno”, procjena je Martine Lovrić. Jedan od razloga za spore promjene zasigurno je i vezanost hrvatskih građana za nekretnine, za koje ih vrlo često i vrlo čvrsto dodatno vežu stambeni krediti. A kredit je kao okovi – s tim se teško može seliti.
Usporedba rezultata istraživanja o mobilnost radne snage u Hrvatskoj, koje je MojPosao proveo 2005. i 2009., pokazala je da su ljudi u razdoblju financijske krize još manje skloni mijenjati mjesto stanovanja zbog posla, čak i ako se radi o boljoj poslovnoj ponudi. Jednostavno, nisu voljni riskirati. Taj je podatak u suprotnosti s trendom povećanja mobilnosti koji je registrirao HZZ, ali razlika vjerojatno dolazi od tuda što se podaci HZZ-a tiču samo nezaposlenih, a MojPosao je provodio istraživanja među šarolikim uzorkom ispitanika. Tako bi se moglo zaključiti da su pritisnuti krizom nezaposleni spremniji na promjene, dok se zaposleni drže sigurnosti onog što imaju. No ipak bi većina (66% ispitanika) iskoristila bolju poslovnu priliku od one koju imaju, pa makar to podrazumijevalo i selidbu.
Iako se često govori o odljevu mozgova i o tome da ljudi, pogotovo mlađi, traže bilo koju priliku samo da odu iz zemlje, istraživanje portala MojPosao pokazuje da bi se više od polovice ispitanika (58%) preselilo zbog posla neovisno radi li se o Hrvatskoj ili inozemstvu, dok bi se 28 posto njih preselilo isključivo unutar Hrvatske, a tek 14 posto isključivo u inozemstvo. Kada bi mogli birati unutar Hrvatske, najomiljenija destinacija preseljenja bi bila Istarska županija pa tek onda Grad Zagreb. Zanimljivo je da su na preseljenje radi posla spremniji muškarci, dok stupanj obrazovanja ne utječe na tu odluku, ali, očekivano, utječu godine (do tridesete godine su najskloniji) i primanja – oni s najnižim primanjima će se najprije preseliti, i to čak prije nego nezaposleni. Oni koji se sele zbog posla, odlaze najčešće iz središnje ili istočne Hrvatske na područje Zagreba i ostalih većih gradova, dok preseljenju nisu baš skloni stanovnici Dalmacije, Istre i Kvarnera. Iskustvo s poslodavcima na portalu MojPosao potvrdilo je da teže nađu zaposlenike oni koji su u manjim sredinama. Dakle, uglavnom se radi o migracijama na tragu onih masovnih na relaciji selo-grad u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.
No profesionalna biografija tridesetogodišnje profesorice engleskog jezika i književnosti Dajane Smoljo prije je nalik onim učiteljskima iz prve polovice prošlog stoljeća, u kojima su se smjenjivala provincijska mjesta onako kako bi im pravila i potrebe službe nalagala. Splićanka koja je studirala u rodnom gradu i potom u Splitu i okolici predavala u školama na zamjenama, prvi put je odlučila otići raditi na otok kada se na Mljetu ponudio posao u školi.
Bilo je to na mjesec dana pa joj se nije bilo teško odlučiti. ”Zanimalo me kako je živjeti na otoku pa sam htjela probati, a to mi se činilo dovoljno kratkim periodom da nisam imala što izgubiti”, kaže danas. Kako joj se iskustvo Mljeta svidjelo, odlučila se kandidirati za stalno radno mjesto u osnovnoj školi ”Braća Glumac” u Lastovu. Posao je dobila i na tom je prekrasnom pučinskom otoku, s ukupno tek oko osamsto stanovnika, već dvije i pol godine. Jedina je profesorica engleskog jezika u jedinoj osnovnoj školi na otoku, koja u ovoj školskoj godini broji 54 učenika. Ali, nije i jedina koju je posao baš tu doveo: još je pet profesorica došlo na otok zbog posla u školi i tu ostalo. Do daljnjega je i njena adresa lastovska, ali nema čvrste dugoročne planove. Kaže da joj nedostaju obitelj i prijatelji te poneke društvene aktivnosti, ali da je, što se zabave tiče, barem u vrijeme poznatih lastovskih poklada na otoku zanimljivije nego u Splitu. Od njenih bi se studentskih kolega rijetko tko odlučio na takvu promjenu, a i sama kaže da se vjerojatno ni ona ne bi odvažila preseliti za stalno na otok da nije bilo mljetske ”inicijacije”.
Odluka o preseljenju zbog posla sigurna nije sasvim jednostavna i pokreću je čvršći razlozi od namjere Vlade da popuni nepopularna radna mjesta domaćom radnom snagom. Kao najvažniji motivacijski faktor najčešće se navodi poboljšanje financija pa potom uvjeti života. Kada se to ponudi, ljudi nisu toliko ”nepokretni” kao što ih se proziva.
