Kakva je budućnost natječaja?

Kao što smo pisali, Hrvatska komora arhitekata i Udruženje hrvatskih arhitekata, potaknuti medijskim najavama u vezi gradnje novog nogometnog stadiona na Kantridi, zatražili su od gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela raspisivanje arhitektonsko-urbanističkog natječaja  kao “jedinog društveno odgovornog načina za pribavljanje kvalitetnog rješenja”. Pritom su se pozvali i na temeljni strateški dokument Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013-2020, ApolitikA, u kojem se arhitektonsko-urbanistički natječaji definiraju kao metoda “kojom se, kroz pozitivnu konkurenciju, omogućava odabir najboljeg idejnog rješenja, potiče raznolikost pristupa i ideja, kreativnosti i inovacije, u cilju ostvarenja krajnjeg rezultata – visoke kvalitete izgrađenog prostora.” No, da bi tome zaista bilo tako, potrebno je prvo jasno urediti način biranja žirija i tehničke komisije. Želja i raspoloživost ne mogu biti jedini uvjeti izbora. U općem je interesu, ne samo onom naših neimara i dovitljivaca, da se pitanja raspisivanja i provedbe natječaja napokon uredi na bolji način nego je to bilo do sada.
Na skorašnjoj skupštini Udruženja arhitekata Hrvatske ponovno će se aktualizirati prijedlozi izmjena problematičnog Pravilnika o natječajima s područja arhitekture i urbanizma iz 2006. godine, a područna društva arhitekata pripremaju svoje prijedloge. Damir Ljutić je, primjerice, natječući se još 2009. godine za predsjednika Društva arhitekata Zagreba (danas u izvršnom odboru DAZ-a), otprilike godinu dana nakon što je proglašenje pobjednika na međunarodnom natječaju za aerodrom Pleso (IGH, predsjednik žirija Jerko Rošin) popraćeno gorkim smijehom iz publike, najavljivao promjenu Pravilnika kojom se trebalo zaustaviti namještanje i umrežavanje. Četiri godine poslije, Pravilnik još uvijek nije usklađen ni sa Zakonom o javnoj nabavi niti korespondira s aktualnim promjenama vezanim uz, u međuvremenu donesene, europske povelje i lokalne zakone vezane uz prostorno uređenje.
Natječaji su sustavni napori da se produbi razumijevanje uloge arhitekture, način da šira javnost shvati i prihvati projekt i prije same realizacije. Preliminarne studije, prije konstruiranja samog programa natječaja, pomažu da budući pobjednički projekt zadrži svoj integritet, jer je na fundamentalna pitanja već jasno i javno odgovoreno. Natječaji nisu jedini način na koji se stvara dobra arhitektura, ali sigurno otvaraju više mogućnosti za kreativnost i aktivnu debatu, a jednako tako i niveliraju odnose moći klijenta-naručitelja i struke.
Arhitektonsko-urbanistički natječaj oblik je promišljanja i rasprave o prostoru, a prostor je jedan od najvrjednijih preostalih hrvatskih resursa pa je stoga praksa u kojoj traženje stručnih mišljenja i projekata ovisi o dobroj volji lokalne samouprave, odnosno nekakvog državnog povjerenstva koje će odlučivati o strateškim projektima (a bez ikakve strategije razvoja) – za prostor i ljude koji ga baštine – pogubna. Kako kaže Hrvoje Hrabak (UHA), novim se Zakonom o strateškim investicijama predlaže prijenos praktički svih ovlasti o odlučivanju o budućnosti pojedinog prostora u statusu javnog dobra na neko centralizirano tijelo, “što zapravo znači suspenziju stručnog i transparentog postupanja te potpuno preseljenje u zonu političke odluke”, o čemu su se, bez puno uspjeha i formalno očitovale UHA i HKA.
Što se tiče instituta natječaja, jedina odredba koja danas postoji u Zakonu o prostornom uređenju i gradnji glasi: “Odredbama za provođenje prostornog plana lokalne razine može se propisati obveza provođenja javnih natječaja za odabir idejnog rješenja za zgrade i druge zahvate u prostoru javne i društvene namjene, za zahvate u prostoru na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave i za druge zahvate u prostoru koji utječu na promjenu karaktera naselja ili prostora.” Strukovna udruženja arhitekata su udruge građana koje, prema riječima Marijane Bronzović, aktualne predsjednice DAS-a, pravno formalno sudjeluju u izradi prostorno-planske dokumentacije na isti način kao i bilo koja druga nestrukovna udruga ili građanin. Izrađivači planske dokumentacije nemaju obvezu uključivanja takvih udruga u proceduru niti to rade.
Mogu li se onda arhitekti kroz svoja strukovna udruženja ili na neki drugi način oduprijeti propadanju u globalni prekarijat i čini li tu borbu nemogućom nered u vlastitim redovima, vlastitim pravilnicima? Neupitno su suodgovorni, bilo aktivnošću bilo pasivnošću, za velik dio prostornih devastacija, ali ne može se samo od njih očekivati, naročito u opisanim uvjetima, da ispravljaju sve društvene bolesti koje se materijaliziraju u prostoru. Ipak, dosljedna peer-to-peer kritika (u što spadaju i korektno postavljeni i provedeni natječaji) mogla bi ih iz očito neutemeljene elitističke pozicije preseliti u širi društveni okvir u kojem bi pozitivan pomak bio barem moguć.