Karlovačku industrijsku baštinu treba primjereno predstavljati

Nastavljamo šetnju Virtualnim muzejem karlovačke industrije (prvi dio ovdje), o kojem razgovaramo s njegovim voditeljem Igorom Čuligom, ujedno kustosom i voditeljem kulturno-povijesnog odjela Gradskog muzeja Karlovac.

Pitamo (se) ipak postoji li potreba realizacije Virtualnog muzeja karlovačke industrije i u fizičkom smislu ili je u planu daljnje virtualno širenje te povezivanje, na što Čulig kao sljedeći korak najavljuje dislocirano djelovanje: “Namjera Gradskog muzeja Karlovac i Hrvatske gospodarske komore kao pokrovitelja Virtualnog muzeja za početak je obogatiti javne prostore u Karlovcu muzejskim vitrinama koje sadrže svjedočanstva o karlovačkoj industrijskoj baštini, bilo proizvode, bilo dokumentaciju. Potičemo i karlovačke tvrtke da organiziraju i pohranjuju svoje vlastite zbirke, budući da se za takvu zadaću teško može računati na postojeću kulturnu infrastrukturu”.

Ako budemo uspješni u provođenju ovih koraka, dat ćemo si za pravo zatražiti i vlasti locus, možda kakvu industrijsku zgradu izvan uporabe, za potrebe muzejske djelatnosti. Dakle, predlažem modus djelovanja virtualno-dislocirano-locirano. Inače, računam i na susretljivost unutar muzejske zajednice, naime, svi oni koji koriste iste inventarizacijske programe kao i Gradski muzej Karlovac mogu bez mnogo napora dati doprinos ovom karlovačkom projektu”, objašnjava Čulig te dodaje da trenutno očekuje neke doprinose Gradskog muzeja u Sisku: “U tamošnjoj željezari održavana je likovna kolonija na kojoj su sudjelovali i karlovački umjetnici. Bit će zanimljivo pogledati neke njihove radove”.

U međuvremenu, kao primjer dislociranog djelovanja Gradskog muzeja Karlovac može se navesti organizaciju izložbe Donacija Josipa Štimca za zbirku željeznice prošle godine u izložbeno-muzejskom vagonu na karlovačkom željezničkom kolodvoru, ujedno i primjer velikodušnosti donatora te susretljivosti ljudi unutar sustava željeznice, što također uključuje i Željeznički muzej. S obzirom na to da je svojedobno postojala ideja o Željezničkom muzeju u Karlovcu, zanimalo nas je na kojem je ona danas kolosijeku.

Donacija Josipa Štimca za zbirku željeznice

Donacija Josipa Štimca za Zbirku željeznice

Premda je sjedište Hrvatskog željezničkog muzeja u Zagrebu, Čulig je podsjetio da on djeluje na nekoliko lokacija diljem Hrvatske pa zašto ne bi i u Karlovcu: “Na svojim internetskim stranicama Hrvatski željeznički muzej je već donio pregled nekoliko ključnih građevina u Karlovcu koje su od kulturnog značaja, a presudno bi bilo da Grad Karlovac, možda čak i Gradski muzej Karlovac (navodim to tek kao mogućnost) bude partner u tom projektu. Budući da i kao građanin smatram da je modernizacija željeznica jedan od presudnih projekata za Hrvatsku, vjerujem da će upravo u tom kontekstu porasti interes za pozicioniranje na području kulture odnosno obogaćivanja željezničkog kolodvora kulturnim sadržajima, dakle i onim muzejskim.”

Željezničari i parna lokomotiva serije 06 na kolodvoru u Karlovcu

Željezničari i parna lokomotiva serije 06 na kolodvoru u Karlovcu, 1930.

Izgradnja željezničkog mosta na Kupi u Karlovcu

Izgradnja željezničkog mosta na rijeci Kupi u Karlovcu, 1989.

 

Šetajući pak Virtualnim muzejem karlovačke industrije možete prelistati Almanah kožarstva u Karlovcu iz 1962. tiskan u Štamparskomu zavodu Ognjen Prica, a objavljen povodom početka rada novog pogona za kromiranje Industrije kože Ivo Marinković. Almanah na 11 numeriranih stranica donosi kratke tekstove: Razvoj kožarstva u Karlovcu (Žarko Herman), Iz historije radničkih pokreta karlovačkih kožara (Vlado Petrić) i Razvitak stručnih kožarskih škola u Karlovcu i uloga tehničara u praksi (Ivo Vedriš), a na 17 nenumeriranih stranica donosi oglase kožarskih tvrtki na području SFRJ.

Almanah kožarstva u Karlovcu

Almanah kožarstva u Karlovcu

 

Tvornica koža Ivo Marinković, kako čitamo u Leksikonu Virtualnog muzeja karlovačke industrije, osnovana je 2. 9. 1950. spajanjem poduzeća Proleter i Karlovačka industrija koža (KIK), kao novi korak u okrupnjavanju kožarske industrije i tada se u Karlovcu ostvarivalo 15 posto državne proizvodnje, a novi kromni pogon je omogućavao je porast proizvodnje za 98 posto.

Tvornica kože Aleksa Podvinec

Tvornica kože Aleksa Podvinec

 

O “Karlovačkoj industriji i bankarstvu između dvaju ratova (1918. – 1941.)” govori istoimena monografija autora Božidara – Bože Kovačevića, koju je 2013. povodom svojih 85 godina izdala Hrvatska gospodarska komora – Županijska komora Karlovac.

Karlovačka industrija i bankarstvo između dvaju ratova (1918. - 1941.)

“Karlovačka industrija i bankarstvo između dvaju ratova (1918. – 1941.)”

Sredinom tog razdoblja važna tvrtka na područje stambene, javne i industrijske gradnje bila je Tehnička poslovnica koju je 1932. u Karlovcu osnovao inženjer Nikola Marić, koji će nakon njezine nacionalizacije odseliti u Zagreb i pored ostalog do odlaska u mirovinu 1964. raditi kao tehnički direktor Direkcije za izgradnju javnih objekata Grada Zagreba. U Karlovcu se Marićeva tvrtka bavila izradom svih vrsta građevinskih nacrta i predračuna, kao i gradnjom te nadzorom nad građenjem te je obavljala sve poslove iz zemljomjerske struke. Njezine radne materijale čuva se u Zbirci karata, nacrta i planova Gradskog muzeja Karlovac i oni se uglavnom odnose na izvedene projekte i njihove neizvedene inačice. Među najzanimljivijim industrijskim projektima su neizvedena zgrada uprave i radničkog doma za Tvornice kože Alekse Podvinca (projekt Romea Deluke iz 1944.) te nadogradnja Tvornice Jugoslavenske industrije vate i zavojne robe Antun Petreš (danas Ivo Lola Ribar d.d.) gdje je, uz primjenu armirano-betonskih konstrukcija, podignuto nekoliko novih zgrada.

Nadogradnja tvornice Jugoslavenska industrija vate i zavojne robe Antun Petreš

Ing. Nikola Marić – Nadogradnja tvornice Jugoslavenska industrija vate i zavojne robe Antun Petreš, Položaj, 1940.

 

Nadogradnje i rekonstrukcije u tvornici kože Alekse Podvinca

 

Romeo Deluka; Ing. Nikola Marić – Nadogradnje i rekonstrukcije u tvornici kože Alekse Podvinca – Tlocrt, 1944.

 

Zahvaljujući Leksikonu Virtualnog muzeja karlovačke industrije, otrkivamo da 1941. započinje izgradnju tvorničke zgrade Karlovačke tvornice kože (danas je ondje Tvornica turbina d.o.o.) uz veliki projektantski doprinos Ivana Ivanka i Branka Aranjoša, a u krajoliku su i danas preostali brojni armirano-betonski nosači dalekovoda iz 1940. na dionici Lokve-Mahično. Uglavnom su to “nogari” s dvije velike vertikale i tri ili rijetko dvije poprečne grede, u većoj i manjoj inačici, katkad postavljeni u paru.

 

Izgradnja dalekovoda Lokve-Karlovac

Ing. Nikola Marić – Izgradnja dalekovoda Lokve-Karlovac, Situacija i shema, 1940.

 

U ratnim 1940-tim nastaje radničko naselje u karlovačkoj gradskoj četvrti Drežniku, a za Duga Resu su 1942. projektirani neizvedeni radnički stanovi – projekt Branka Aranjoša.

Novogradnja radničkih kuća Tvornice predenja i tkanja

Branko Aranjoš; Ing. Nikola Marić Novogradnja radničkih kuća Tvornice predenja i tkanja u Dugoj Resi – Tlocrt i pogled, 1942.

 

Upravo industrijski sklop Pamučne industrije u Dugoj Resi s pratećim stambenim naseljima privlači pozornost kao izniman primjer industrijske baštine u cijelosti očuvan u izvornom konceptu vrtno-industrijskog grada s prijelaza 19. na 20. stoljeće. Industrijski tehnološki proces smješten na rijeci Mrežnici stvorio je s prirodnim ambijentom skladan i prepoznatljiv industrijski krajolik, a sam centar grada je kulturni spomenik industrijskog grada dok su radnička naselja Kasar i Insel, činovnička zgrada, zgrada bolnice, dječjih jaslica i vrtića, zgrada velike i male vile primjeri očuvanog graditeljskog nasljeđa industrijskog grada 19. stoljeća u kojemu je bilo nastanjeno većinom lokalno stanovništvo koje se usporedno odgajalo za rad u industriji i za gradski život.

Domaća tvornica predenja i pamuka

Domaća tvornica predenja i pamuka, početak 20. stoljeća

 

Tvornica u Dugoj Resi

Tvornica u Dugoj Resi, početak 20. stoljeća

 

Tvornička gostiona u Dugoj Resi

Tvornička gostiona u Dugoj Resi, početak 20. stoljeća

No, bilo je tu svega pa su, kako upozorava i Leksikon, zabilježena i brojna negodovanja radnika, a zapošljavani su i 14-godišnjaci, koji se žale na potplaćenost dok u tvornici provode 12-satni radni dan te se bune pa je tako prvi štrajk zabilježen već 1889. i to kao iskaz podrške Prvom kongresu Druge internacionale u Parizu, a na poticaj novopridošlih stranih radnika. Dodatan je to razlog da se u budućnosti pozabavimo Dugom Resom koja zaslužuje pažnju kakvu smo, između ostalog, posvetili Borovu, a u međuvremenu moguće je proučiti dio nacrta Nikole Marića i njegovih suradnika pohranjenih u Virtualnom muzeju karlovačke industrije.

Nacrti pohranjeni i u Virtualnom muzeju karlovačke industrije

Nacrti Marića i suradnika pohranjeni u Virtualnom muzeju karlovačke industrije

 

Uostalom, zaslužuje to svaka od brojnih karlovačkih tvornica i poduzeća, da spomenemo tek neke, Jugoslavenska industrija vate i zavojne robe; Josip Kraš – Tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda; Kanold – tvornica kandita, bombona i čokolada; Karlovačka industrija mlijeka (KIM), Karlovačka tvornica jorgana d.d; Karlovačka tvornica potkivačkih čavala; Kaštel -Tvornica kemijsko-farmaceutskih proizvoda d.d; Klobučarska radionica Cimerman; Marija Lukinić, Prva hrvatska parna tvornica voštanih svijeća i medičarskih proizvoda d.d.; Mustad – jugoslavenska tvornica čavala, željezne i čelične robe d.d; Postolar Pugar; Prvi hrvatski mlin na čigre; Vuna d.d; ŽEČE (tvornica željeznih i čeličnih proizvoda), a prvu stepenicu na ulazu u njihov svijet pruža Virtualni muzej karlovačke industrije.

Karlovac Mlin na čigre_izdavač L. Reich početak 20. stoljeća

Karlovac – Mlin na čigre­, izdavač: L. Reich, početak 20. stoljeća

Zgrada tvornice potkivačkih čavala Mustad Žeče

Zgrada tvornice potkivačkih čavala Mustad / Žeče

 

Pitanje je koliko ljudi danas zna da je Karlovačka tvornica potkivačkih čavala u okrilju tvrtki Mustad i ŽEČE proizvodila potkivačke čavle za konje, magarce i deve po neizmijenjenoj tehnologiji od 1925. do 2005. godine i izvozila ih na sve kontinente osim Australije.

Odjel za šiljenje_Zrinka Mareković

Odjel za šiljenje

Kutije i različiti čavli za potkivanje

Kutije i različiti čavli za potkivanje

Naposljetku, stoga, evo možda i ključnog pitanja – je li i koliko Karlovac, odnosno karlovačko područje, svjestan svoje industrijske baštine, kako na razini institucija i nadležnih tijela, tako možda još i više samih građana te ima li ona i u kojem obujmu utjecaj na svakodnevni život?

Premda su industrijska poduzeća u većem dijelu 20. stoljeća bila okosnica razvoja gradova (osnivaju poslovnice i trgovine, tehnološko-edukacijske odjele i škole, potiču stanogradnju …) uglavnom su propustila na odgovarajući način pozicionirati svoju djelatnost na područje kulture. Naime, na područje kulture uglavnom su usmjeravane aktivnosti slobodnog vremena (npr. kulturno-umjetnička društva unutar kolektiva) premda se u retrospektivi pokazalo da su prostori, pogoni i proizvodi zapravo od daleko većeg kulturnog značaja. Nažalost, reprezentativne zbirke proizvoda neke tvornice, koje zaokružuju čitavu njezinu povijest, uglavnom ne postoje“, upozorava Čulig.

“Isto tako, nije na odgovarajući način njegovana najizravnija poveznica područja kulture i industrije, a to je dizajn. On je nositelj marketinških vrijednosti, ali i likovnih umjetnosti. Nešto je bolja situacija s pojmom tradicije – postojanost je, naravno, uporište renomea svakog proizvođača. No i tu je uglavnom propušteno pozicioniranje na područje baštine (pokretnih i nepokretnih spomenika kulture te kolektivnog sjećanja). Stoga danas moramo izvršiti jednu veliku ‘kulturnu rekonstrukciju’ industrijskog kulturno-povijesnog krajolika u najširem smislu“, smatra Čulig.

Što se tiče institucijskog djelovanja, podsjeća da “postoje izvjesne mjere zaštite od strane konzervatorske službe, senzibiliziranost Hrvatske gospodarske komore, koja primjerice u Karlovcu izdaje knjige s područja povijesti gospodarstva te neke prijedloge korištenja u kojima sudjeluju kako Gradski muzej Karlovac, tako i civilne udruge. Njihovo polje djelovanja su prikupljanje, prezentacija i širenje znanja te osmišljavanje prenamjena. No, malo što je moguće bez senzibilizacije gospodarstvenika i građana općenito”, zaključuje Čulig, dodajući kako uočava da su “građanima najvažniji locusi sjećanja u gradskom tkivu – građevine koje su bile poprište njihovog radnog i životnog vijeka, a čini se da su manje vezani za povijesne proizvode“.

Limenka s poklopcem slatkiša Kanold

Limenka s poklopcem slatkiša Kanold, 30-te godine 20. stoljeća

Radovi iz Klobučarske radionice Dragutina Cimermana

Radovi iz Klobučarske radionice Dragutina Cimermana

Par postolarskih kalupa za cipele_Pugar
Par postolarskih kalupa za cipele iz druge polovice 20. stoljeća

 

Stoga, za početak – miš u ruke pa u Virtualni muzej karlovačke industrije, a onda i put pod noge do Karlovca, njegovih tvornica i/li onoga što je od njih ostalo, a svakako do predivne Munjare podno starog grada Zrinskih i Frankopana …