Blago diva sniva u Virtualnom muzeju karlovačke industrije

Grad na četiri rijeke, grad promenada i parkova, grad tvrđava – sve je to Karlovac, nekad poznat i kao grad moćnih tvornica na mjestima kojih su u međuvremenu niknuli trgovački centri. Ironija možda, jer bio je Karlovac nekoć i grad obrta i trgovine. No, usnuli industrijski div nije posve zaboravio svoju prošlost pa je pohranio dio svojega brojnog blaga kojim se upisao i u pripovijest Europe, a i šire. Dobrodošli u Virtualni muzej karlovačke industrije!

Unatoč ogromnom potencijalu koji pruža industrijska baština i koji bi trebalo strateški razraditi s obzirom na mjesto koje industrijalizacija ima u materijalnoj, suvremenoj kulturi, i premda senzibilitet prema industrijskim sklopovima u posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj jača, takva vrsta baštine u većini slučajeva propada, a njezina prenamjena uz poštivanje izvornog stanja rijetka je pojava. Ne čudi stoga pažnja koju privlači iznimno vrijedan Virtualni muzej karlovačke industrije kojim smo prošetali, a iz čijeg sadržaja njegov voditelj Igor Čulig, kustos i voditelj kulturno-povijesnog odjela Gradskog muzeja Karlovac, ističe upravo sinergiju različitih izvora znanja: povijesnih fotografija i razglednica, umjetničkog slikarstva, dizajna, ambalaže, alata i proizvoda …

Duga Resa Pamučna industrija

Duga Resa Pamučna industrija

 

Karlovački proizvod za 5 kontinenata Tvornica potkivačkih čavala Mustad

Karlovački proizvod za 5 kontinenata Tvornica potkivačkih čavala Mustad

 

KIM jogurt

KIM jogurt

 

Sanduk Karlovačke pivovare

Sanduk Karlovačke pivovare

 

Telegrafski pisač

Telegrafski pisač

 

“Usprkos reduciranju industrije, identitetski narativ Karlovca i dalje je čvrsto povezan i s industrijom“, upozorava Čulig, naime, “postoji snažan pečat industrijskih lokusa u urbanističkom tkivu grada i historijat proizvodnje širokog spektra”. “Sve je to dio našeg sjećanja i naše sadašnjosti, preko njega se, između ostaloga upisujemo u pripovijest o Europi; bilo da je riječ o za svoje vrijeme vrlo naprednoj formi industrijskog grada kakav je Duga Resa, bilo da je riječ o ozaljskoj elektrani ili karlovačkog doprinosa izgradnji nuklearne elektrane Krško, bilo da je riječ o priboru za jelo koji se već čitavo stoljeće proizvodi u Karlovcu, a prisutan je u restoranima europskih velegradova … Ovo je tek nekoliko primjera, nabrajanje bi zaista potrajalo”, primjećuje Čulig i napominje: “Bogatstvo kolektivnog sjećanja može biti i orijentir i inspiracija za budućnost, i to ne samo u popunjavanju turističkih itinerera nego i osmišljavanju novih proizvoda”.

I doista, šetnja ovim Virtualnim muzejem karlovačke industrije izaziva brojne osjećaje i/li priziva mnogo toga u sjećanje, bez obzira je li posjetitelj iz karlovačkog kraja ili ne, jer kad ugledate veličanstveno kameno zdanje, koje se doima poput dvorca, a zapravo ‘skriva’ staru hidrocentralu grada Karlovca – Munjaru, teško je ne ostati bez daha pred tim fascinantnim primjerom industrijske arhitekture.

Električna centrala na Kupi u Ozlju_izdavač S. Jelača

Električna centrala na Kupi u Ozlju, izdavač S. Jelača

 

Električna centrala na Kupi u Ozlju1_izdavač L. Reich

Električna centrala na Kupi u Ozlju, izdavač L. Reich

 

Hidroelektrana Ozalj najstarija je hidroelektrana u kontinentalnoj Hrvatskoj i danas je spomenik kulture, a u gospodarskoj povijesti Karlovca godina njezine izgradnje (1908.) uobičajeno se navodi i kao međaš u razvoju industrije, čitamo u Leksikonu Virtualnog muzeja karlovačke industrije.

Električna centrala na Kupi u Ozlju_izdavač L. Reich

Električna centrala na Kupi u Ozlju, izdavač L. Reich

 

Vodopad na Kupi i hidrocentrala u Ozlju_izdavač A. Brusina

Vodopad na Kupi i hidrocentrala u Ozlju, izdavač A. Brusina

 

Munjara je izgrađena u manje od godinu i pol dana u doba vrlo uspješnog karlovačkog gradonačelnika dr. Ivana Banjavčića prema osnovi gradskog građevinskog inženjera Valerijana Riesznera, a svoj historicistički arhitektonski plašt nalik srednjevjekovnom kaštelu, duguje glasovitom hrvatskom arhitektu Hermanu Bolleu. Građevinske radove izveo je gradski građevinski ured, hidromehaničke uređaje postavilo je poduzeće F. M. Voith iz St. Poltena, dok je strojeve za proizvodnju struje postavilo poduzeće ELIN iz Weiza.

Unutrašnjost Električne centrale u Ozlju_izdavač L. Reich

Unutrašnjost Električne centrale u Ozlju, izdavač L. Reich

 

Pitanje rasvjete grada, u ono doba petrolejske, bilo je desetljećima sporno pitanje, a električna rasvjeta konačno je zasjala 17. kolovoza 1908. godine, no bilo je i onih nezadovoljnih lošim radnjama prilikom njezina uvođenja pa je tako u ironičnom osvrtu na to kako se radilo pred njegovom kućom u Bedemskoj ilici žaleći se i na “apsolutističko” ponašanje gradske uprave, Karlovčanin Ivan Nepomuk Modrušan inženjer ratne mornarice poslao ovu razglednicu, koju je o njegovom trošku snimio karlovački fotograf Hinko Brauner, Dušanu Lopašiću, vlasniku i uredniku “Glasonoše”, a na njezinoj poleđini zapisao je tekst kakav bi vjerojatno i danas, stotinjak godina, kasnije mnogi opet napisali

Najnovije i najmodernije djelo naše munjevne gradske razsvjete možete viditi na drugoj strani karte, koju sam dao napraviti za uspomenu na dobu ‘naše dobre i uzorne gradske uprave’ – od 4.III.1908. pa do danas ubilježeni su pojedini dogadjaji koji su se dogodili na mojoj i pred mojom kućom; a opis svega toga – ak vas zanima – možete viditi kod našeg poglavarstva iz mojih prijava od 24. III., 5. i 7. IV.1908. Svega toga ne bi trebalo da se je za vrieme osnovanja bolje mislilo i po običaju, kako i drugdje radilo, ali kaj ćemo Karlovac je uviek nekaj posebnoga t.j. neki svietski unikum, zato se radi danas tako, da se nezna ni tko radi, ni tko odgovara, a pritužite li se našem poglavarstvu ne dobijete niti odgovora. Ganz absolutistisch! Kak se zeme!”

Gotovo je apsolutno sigurno da ste barem jednom u rukama držali pribor za jelo i razne alate – proizvode Korduna za koje znaju starije generacije diljem bivše Jugoslavije, a to poduzeće danas većinu proizvodnje izvozi radeći, primjerice pribor za jelo za poznate brendove kao što su Rosenthal, Villeroy & Boch, Sheffield Metal Co. i druge.

Kutija s poklopcem sa šest noževa i šest vilica – Kordun, druga polovica 20. stoljeća

Kutija s poklopcem sa šest noževa i šest vilica – Kordun, druga polovica 20. stoljeća

 

Pod imenom “K” industrija željezne i čelične robe osnovana je 1916. ili 1919. tvornica pila za drvo, a nakon okrupnjavanja i preustroja karlovačke metalne industrije 1949. postaje poduzeće u kojem su objedinjeni resursi još tri tvornice osnovane između svjetskih ratova, Alpa, Lav i Luna. Tvornica je proizvodila pribor za jelo, ugostiteljsko posuđe, pile i alate za obradu drva, petrolejske svjetiljke, češljagije i raznu limenu galanteriju te je postala vodeći jugoslavenski proizvođač alata za obradu drva i pribora za jelo i sudjelovala je u stambenoj izgradnji Karlovca.

Dio pogona 'Korduna' - ekcentar preša

Dio pogona “Korduna'” – ekcentar preša (u proizvodnji pribora za jelo i posuđe) – još uvijek u upotrebi

Čvrsto povezana s identitetom Karlovca i Dubovca te ujedno i jedino poduzeće kojem je odobreno koristiti gradski grb na svojoj etiketi, i to još od 1897. jest Karlovačka pivovara, najdugovječnije karlovačko poduzeće koje je zapošljavalo, između ostalih, i nekoliko naraštaja radne snage iz dubovačkog susjedstva. Pivara je izgrađena 1854. podno starog grada Dubovca i uz cestu Lujzijanu na posjedu Perhovo veletrgovca baruna Nikole Vranyczanya, koji je bio omiljeno mjesto zabave i praznovanja, osobito na poklade.

Dubovačka pivara

Dubovačka pivara

 

Karlovačka pivovara

Karlovačka pivovara

 

Bogata povijest Karlovačke pivovare zaslužuje poseban tekst i nije jedina. Što tek reći za najveće karlovačko poduzeće svih vremena osnovano 1949. pod imenom Tvornica turbina Edvard Kardelj, koje je ime Jugotorbina dobilo 1954. nakon izdvajanja iz sustava vojne proizvodnje. Isprva je dio proizvodnje bio smješten uz Koranu u Karlovcu, i to uz slap na kojem je bio Prvi hrvatski mlin na čigre, a potom 1953. u potpunosti seli na desnu obalu Mrežnice u novosagrađeni kompleks u Maloj Švarči dok je bivša vojna proizvodnja Dizel motora prenesena iz Bregane.

Termoelektrane Kolubara B i Plomin III, toplane u Zagrebu, Osijeku i Ljubljani, energane u Borovu i Zenici, dizelska centrala Tivat, pumpne stanice i vodovodi u Tuzli odnosno Šibeniku i Beogradu, među većim su ostvarenjima Jugoturbine, pravog industrijskog diva koji je u razdoblju prosperiteta objedinjavao gotovo svu metalnu industriju karlovačkog područja i bio najveći poslodavac, primjerice, 1987. imala je 8.770 zaposlenih te najveći izvoznik.

Jugoturbina je razvijala vlastite tehnologije i obrazovala svoju radnu snagu, a njezin utjecaj na grad je gotovo nemjerljiv. Naime, u 34 godine sagrađeno je više od 3.500 stanova i kuća, ponajviše u susjedstvu tvornice u naselju Švarča. Naseljavana je radna snaga iz okolice Karlovca, a iz redova poduzeća nametala se lokalna politička elita. Slobodno vrijeme organizirano je kroz rad raznovrsnih sportskih, kulturnih i humanitarnih sekcija, kao i boravkom u više vlastitih primorskih odmarališta, o čemu podrobnije možete čitati u monografiji o Jugoturbini iz 2005., dosad jedinoj publikaciji posvećenoj ovom poduzeću i njegovim društvenim implikacijama.

Jugoturbina

Jugoturbina

 

Imajući sve navedeno na umu još više jača svijest o važnosti projekta Virtualnog muzeja karlovačke industrije, koji je osnovan prošle godine u okrilju Gradskog muzeja Karlovac kako bi u virtualnoj sferi prevladao fizička ograničenja u prikupljanju i prezentaciji artefakata te dokumentiranju proizvodnih procesa i prostora, kao i u pozicioniranju čitavih spomeničkih kompleksa u društveno-povijesni kontekst te na kulturno-turističku kartu. Zasluge za taj “novi pogon Gradskog muzeja Karlovac u kojemu se proizvodi povijesno pamćenje i nove ideje”, a u čijem su središtu pažnje “karlovački proizvodi i sredstva za proizvodnju koja su bila u karlovačkoj uporabi dok veze nastale s drugim gradovima i sredinama kroz poslovne odnose nadopunjuju pojam karlovačke provenijencije”, uvelike pripadaju Igoru Čuligu, kustosu i voditelju kulturno-povijesnog odjela Gradskog muzeja Karlovac.

Prisjeća se kako je u Hrvatskoj stručni interes za industrijsku baštinu ojačao u posljednjih 15 godina, a kao međaš se može postaviti 2000. godina kad je u Karlovcu održan Prvi hrvatski simpozij o preobrazbi industrijskog naslijeđa u novu urbano-pejsažnu scenografiju na kojemu je i sam sudjelovao. “Otad se bavim tom temom priređujući izložbe, sudjelujući na stručnim skupovima i kao voditelj muzejskih zbirki od kojih sam jednu nazvao Zbirka industrijske baštine. To je ujedno i prva zbirka s atributom I. B. koje je registrirana u RH kao kulturno dobro. Istovremeno se razvijala i praksa digitalnog vođenja muzejske dokumentacije, digitalizacije muzejske građe te napose različite forme virtualnog muzeja”, objašnjava Čulig upitan otkud ideja za ovakav muzej. “Rekao bih da sam prihvatio priliku objediniti mnogo toga od vlastitog minulog rada, ali i rada svih kolega koji vode pojedine muzejske zbirke, u jednu novu formu ali i stvoriti platformu za nove projekte koje mogu potaknuti kolege iz baštinskih ustanova, kao i drugi zainteresirani građani”.

Kad smo ga pitali postoje li slični primjeri muzeja, napomenuo je da ne bi previše uspoređivao ovaj projekt s nekim drugim, niti pisao osvrt na vlastiti rad, no misli da “nijedan drugi virtualni muzej ne sliči previše ovom karlovačkom, koji polazi od koncepcije muzejskih predmeta kao nositelja znanja te njihovog katalogiziranja i kontekstualiziranja. Motiviran je identifikacijom novih izvora znanja i omogućavanja pristupa korisnicima te diversifikacijom iskustva industrije kao kulturno-povijesne pojave”. Međutim, Čulig nam je rado skrenuo pažnju na projekt Centra za industrijsku baštinu pri Sveučilištu u Rijeci nazvan “Riječka industrija“, koji ima značajna obilježja muzealnosti, a pozicioniran je unutar projekta digitalizacije baštine (o čemu smo pisali ovdje).

Riječka industrija

Riječka industrija

 

Postoji li potreba realizacije Virtualnog muzeja karlovačke industrije i u fizičkom smislu, čitajte uskoro na našem portalu.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.