Kome smeta antifašizam?
Kako dišu ulice Zagreba, odnosno šetači, stanovnici i korisnici javnog prostora dobro pokazuju njihove vrlo otvorene reakcije na umjetničke intervencije UrbanFestivala. Kažem vrlo otvorene jer takav feedbeck i ta razina direktnosti u komentiranju kulturnog programa teško je zamisliva unutar zaštićenih zidova galerija, muzeja i kazališta gdje publika još uvijek igra izuzetno tradicionalnu ulogu pasivnog promatrača. Eksperimentalnost i (barem nominalni) pokušaji zamućivanja granica između umjetnika, izvođača, publike i kustosa u institucionalnom kontekstu osjetno nedostaju. Na koji način umjetnost intervenira u postojeće društvenopolitičke okolnosti, kako konfrontira različita mišljenja, kako stvara antagonizme i koji je njezin potencijal u kreiranju javnosti, dobro ocrtavaju reakcije slučajnih prolaznika i stanovnika Zagreba na site specific projekte koji su se izvodili u javnom prostoru, na različitim zagrebačkim lokacijama. Iz bogate, trinaestogodišnje arhive UrbanFestivala izdvajam primjere tematski vezane za antifašističku povijest grada, koji su, sudeći po burnim reakcijama građana, razotkrili žilave oblike suvremenog fašizma u našem društvu.
Prolaznicima i obrtnicima je smetala radio-drama „O solidarnosti: zašto je važno misliti studentske proteste 30-ih godina 20. veka“ beogradskog Kontekst kolektiva, autor fotografije: Damir Žižić
„Djeco, što će vam te stare parole?“, na prvu je sasvim benigno reagirala starija gospođa prolazeći Oktogonom, zagrebačkim passageom u kojem smo puštali radio-dramu „O solidarnosti: zašto je važno misliti studentske proteste 30-ih godina 20. veka“ beogradskog Kontekst kolektiva, nastalu u koprodukciji UrbanFestival12 i Slike od zvuka. No, vrlo brzo se pokazalo da je slučajnu prolaznicu, više od „zastarjelih parola“, preuzetih iz arhivske građe o studentskom pokretu zagrebačkog, ljubljanskog i beogradskog sveučilišta (studentskih fanzina, letaka, novinskih članaka i policijskih spisa), poput „živjela revolucionarna omladina“ i „dolje orjunaši“, smetalo ipak nešto drugo. Uzrujane „prijetnje“ stanovite slučajne prolaznice da će pozvati policiju jer beogradski umjetnici u centru Zagreba problematiziraju aktualne fašistoidne politike ne treba gledati kao shizofren ispad već kao „romantični kulturni fašizam“, kako je Ratko Močnik nazvao zaluđenost rasno i nacionalno čistom kulturom. Bilo je i drugih reakcija na tu zvučnu intervenciju: glasno su reagirali i vlasnici skupih dućana u Oktogonu, zlatari, ali i prodavači cipela u čijim je dućanima moguće kupiti jedan par u visini prosječne hrvatske plaće. Obrtnici su se žalili na buku, insistirali da ugasimo dramu jer oni „ne čuju svoje klijente“. Da oni doista jesu gospodari Oktogona, te „higijenizirane“ i po mjeri nove građanske klase 19. stoljeća „uređene“ tržnice za snabdijevanje luksuznom robom, kako su taj prostor definirali Berc i Bede u Gradskoprostornom pojmovniku UrbanFestivala, svjedočili su nam ulični svirači koji iako imaju (i plaćaju) dozvolu za sviranje u Oktogonu, decidirano ne smiju sjediti uz izloge i pragove elitnih dućana, već se prema prešutnom dogovoru povlače prema Ilici, u sjeverni dio Oktogona. Proširena umjetnička intervencija s prošlogodišnjeg UrbanFestivala, u koju su se kao izvođači uključili slučajni prolaznici (gospođa srednjih godina, zlatar i ulična sviračica) tim „javnim prostorom“ pod ključem, svojevrsnom prototipu shopping centara, na trenutak je poremetila ustaljene odnose moći po klasnom ključu, šireći popis dozvoljenih aktivnosti, kao i inače strogokontrolirane decibele „buke“.
Mukotrpno dobivanje dozvole susjeda za izvedbu predstave „Cefas“ D. B. Indoša i Tanje Vrvilo u Račkoga 9, gdje je bio ustaški zatvor, autor fotografije: Damir Žižić
Druga dijagnoza ulice je, čini se, kultura zaborava, a o tome svjedoči i naše kustosko iskustvo u pripremanju adaptacije predstave „Cefas“ D. B. Indoša i Tanje Vrvilo za javni prostor grada. Adaptirana predstava razlomila se u tri djela, igrala se u tri različita doba dana na trima lokacijama – sve vezane uz mjesta na kojima su se družili i sastajali članovi literarno-revolucionarnog kružoka Cefas koje povijest pamti i po pokušaju atentata na, kako ga je Krleža nazvao, „krvoloka i tiranina vlastitog naroda“, bana Cuvaja, koji se dogodio 1912. u Mesničkoj ulici u Zagrebu. Prva, praskozorna slika Cefasa, producirana za UrbanFestival 11, trebala se izvoditi u unutrašnjem dvorištu u Račkoga 9, nekadašnjem zloglasnom ustaškom zatvoru. Dozvolu smo tražili od samih stanara te, danas stambene, zgrade i to kroz višemjesečne pregovore. Iako su neki stanari bili indiferentni, neki su pak odmah pristali na „priredbu“ u vlastitom dvorištu, one treće, najtvrđe, koji su se protivili bilo kakvim reminiscencijama na ustaški zatvor u vlastitom dvorištu, pokušavali smo razoružati različitim argumentima. Spomenimo onaj najvažniji: ovdje je svoje memoare (zatvorska pisma) o kružoku Cefas pisao August Cesarec, naš najprogresivniji umjetnik 20. stoljeća, komunist i cefasovac kojeg su od atentata na Cuvaja 8. lipnja 1912. politički progonili i povlačili po različitim tamnicama i zatvorima, uključujući i ovaj ustaški u Račkoga 9 odakle su ga 1941. odveli na strijeljanje. Odgovori stanara na mogućnost izvođenja predstave u njihovom dvorištu su bili: „Nećemo imati gdje parkirati svoje automobile“ ili „Što se mene tiče, može, ali znate, naš susjed (uslijed dominantnih proizvodnih odnosa vjerojatno najbogatiji, najglasniji i ‘najugledniji’ stanar) vam sigurno neće dati.“ Naša (kustoska) upornost, redoviti posjeti, telefonski razgovori i pismene zamolbe otvorili su dvorišta za izvedbu prve zvučne slike Cefasa u Račkoga te su uspostavom gotovo prijateljskog odnosa s jednom od stanarki čuli i priznanje: „Deca, ja vam jako dobro znam što se zbivalo u podrumu ove zgrade, ali ne želim se toga sjećati, neću moći spavati.“
Izvođači performansa na Trgu bana Jelačića „Stan“ Aleksandra Schuller, Gregor Kamnikar i Slavo Vajt platili su kaznu zbog „vrijeđanju moralnih osjećaja građana“
Produkcija novih site specific umjetničkih projekta na skliskom terenu javnog prostora podrazumijeva puno nevidljivog kustoskog rada. Velika većina produkcija UrbanFestivala odigrala se na zagrebačkim trgovima i ulicama, a za njihovu izvedbu dozvole se u pravilu traže od Grada Zagreba te se dobivaju po ustaljenoj proceduri preporuka koje za naš program izdaje Gradski ured za kulturu, s obzirom na to da je UF prepoznat kao program od javne potrebe i javnog značaja. Ipak, u trinestogodišnjoj povijesti UrbanFestivala za svega nekoliko projekta dozvole nisu dobivene. Slučajno ili ne, riječ je o projektima osmišljenim za prva izdanja UrbanFestivala, kada je, čini se, umjetničkom praksom u javnom prostoru bilo puno lakše zabiti klin antagonizma u javnost. Ipak, u to je vrijeme UrbanFestival bio i jedini festival suvremene umjetnosti u javnom prostoru utemeljen na interdisciplinarnim istraživanjima lokalnog konteksta i s jasnom agendom proizvodnje javnosti u političkom smislu. Jedna od prvih institucionalnih blokada u proizvodnji javnosti umjetničkom praksom bila je odbijenica za izvođenje audio-jestive instalacije „Let the Histoty Talk“ Željka Zorice Šiša, koja se 2002. trebala održati na Cvjetnom trgu, a zamišljena je, u prepoznatljivom Zoričinom pristupu umjetnosti, kao spoj kolektivnog jedenja lubenica u pratnji Titovih govora. Službena odbijenica od strane Grada „opravdana“ je (pre)velikom razinom buke koju bi rad mogao proizvesti, a na taj izravan oblik cenzure odgovorili su i umjetnik i kustosi press konferencijom i proglasom u javnom prostoru. Zasigurno najdramatičniji primjer izravne cenzure dogodio se pak na prvom UrbanFestivalu, 2001. kada su izvođači performansa „Stan“ Aleksandra Schuller, Gregor Kamnikar i Slavo Vajt zajedno s kustosima UrbanFestivala privedeni zbog pritužbi o „vrijeđanju moralnih osjećaja građana“ zbog čega su platili i novčanu kaznu. Naime, na istočnoj strani Trga bana Jelačića bio je razvučen tlocrt dvosobnog stana (s terasom), a unutar nevidljivih zidova svoju su svakodnevnicu živjela tri spomenuta sustanara. Jednostavne i, naizgled, sasvim obične radnje poput sunčanja u toplesu na terasi „Stana“, tuširanja ili vršenja velike i male nužde bile su dovoljno uznemirujući za (neke) slučajne prolaznike da su zvanjem policije naprasito prekinuli izvedbu.
Ivana Hanaček, kustosica UrbanFestivala
