Kratka i nepotpuna povijest kupaćeg kostima

Sve što treba za plažu je prebaciti ručnik preko ramena i uzeti kupaći kostim? Ponekad je i to previše, a dug put je bio do ležernosti koju danas uzimamo zdravo za gotovo. Ne zaboravite – kad nosite badić, ustvari slavite stoljeća tehničkih dostignuća u izradi kostima i osvještavanja ljudskog roda o svom tijelu.

U 3.st. sicilijanski mozaik prikazuje žene u odjeći nalik bikinijima pri rekreaciji, dok su se svi Rimljani ipak kupali potpuno goli.

U 18.st. žene su na plaži u dugim bezobličnim radnim haljama koje skrivaju oblik tijela. Neke su žene ušivale olovne utege kako bi bile sigurne da se tkanina neće dignuti na površinu i skandalozno razotkriti njihove gležnjeve.

U 17. i 18. st. odlazak na plažu uključivao je i korištenje kabina koje su štitile čednost kupača. Potpuno obučeni kupači bi ulazili u kabine tj.natkrivena kola koja bi zatim konji odvukli dublje prema pučini i tek tada bi se presvukli u kupaće odijelo i isplivali, odjeveni od glave do pete. Nakon kupanja, kupač bi se vratio u kola, podigao zastavicu za znak vozaču da može krenuti nazad. Na putu do obale ponovno bi se presvukao u pristojno odijelo u kojem bi se pojavio na obali, savršeno dotjeran za javnost.

1860. u engleskim vodama muškarcima je zabranjeno kupanje u kožnoj odjeći, daje se prednost pletenim kupaćim kostimima.

Sredinom 19.st. dame se počinju kupati u vrećastim hlačama od flanela preko kojih su se nosile također flanelske haljine.

1880.g. prvi put zabilježeno je održavanje izbora ljepotice tj.”kupačice” u Delawareu, u Rehoboth Beachu, s Thomasom Edisonom kao sucem.

1907. australska plivačica (sinkronizirano plivanje) Annette Kellerman pojavljuje se u Bostonu noseći uski jednodjelni kostim koji ju je pokrivao do vrata, s hlačicama do koljena i kratkim rukavima. Odmah je privedena zbog nedoličnog izlaganja u javnosti. Branila se objašnjavajući da ne može plivati s više robe nego što može podnijeti vješalica, što joj sudac odobrio uz objašnjenje da dopušta kostim koji će omogućiti nesputane pokrete pri plivanju.

1912. australka Fanny Durack nosila je nesputavajući kostim kad je oborila svjetski rekord na 100 m i osvojila prvu zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u ženskom plivanju. Modno osviještena Durack postala je ženski Michael Phelps svoga vremena: u jednom je trenutku držala svjetske rekorde na svakom natjecanju u disciplinama od 100 m do milje.

1921.g. prvo izdanje onog što će postati izborom za Miss Americe odvija se u Atlantic Citiju, uključujući i natjecanje u kupaćim kostimima.

1946.g. početkom ljeta (5.srpnja) francuski automehaničar i modni dizajner Louis Reard na modnoj reviji u Parizu predstavlja dvodjelni kupaći kostim nazvavši ga “bikini” po Bikini otočju na kojem su četiri dana prije njegove revije Amerikanci testirali atomsku bombu. Budući da nijedna manekenka nije htjela prošetati pistom u takvoj kreaciji, Reard je bio prisiljen angažirati egzotičnu plesačicu (striptizetu) pariškog Casina. Tako je Micheline Bernardini u rekordnom roku postala slavna i obasuta s 50 000 pisama obožavatelja.

Iako je vijest o bikinju odjeknula kao bomba, svijet još nije bio spreman za njega i odmah je proglašen nemoralnom odjećom, kako u Europi, tako i u Americi.

Tek nakon 10 godina, 1956. kad se Brigitte Bardot pojavljuje u bijelom bikiniju na plakatu za Vadimov film “I Bog stvori ženu“, bikini postaje senzacija, a 1962. g. Ursula Andress je u filmu o Jamseu Bondu Dr.No priuštila scenu za pamćenje upravo u bikiniju. Taj kostim prodan je 2001.g. na aukciji za 40.000 funti. Unatoč popularizaciji, bikini ostaju tabu do sredine 60-ih, što će promijeniti tek seksualna revolucija krajem 60-ih. U 70-ima bikini se sve više smanjuje i dobiva formu trokutića.

1956. Speedo debitira sa svojim minijaturnim gaćicama kao sponzor australskog plivačkog tima na Olimpijadi u Melbourneu. Uz pomoć takve opreme Australci osvajaju pet od šest mogućih olimpijskih zlata.

1964. časopis Sports Illustrated prvi put objavljuje izdanje posvećeno kupaćim kostimima, a mladi adolscenti se odjednom počinju interesirati za ovakav oblik novinarstva.

1965. je godina kad Jodie Foster debitira na filmu – točnije kao dijete u reklami za Coppertone.

1966. je prvi put zabilježen slučaj “noćnog kupanja”, a termin “skinny dipping” prilično kasno ulazi u engleski jezik.
80-tih godina iz Brazila dolazi novi trend u kupaćim kostimima – tange, koje su bile inspirirane tradicionalnom odjećom amazonskih plemena. Paralelno se vraćaju u modu i jednodjelni kostimi.

Nakon što su žene osvijestile svoju seksualnost, izborile se za određena prava i slobodu izbora, u devedesetima se događa povratak čednosti u prikazivanju žena, koje više ne žele biti percipirane kao seksualni objekti:

1996.g. domaćin izbora za Miss svijeta trebala je biti Indija, Bangalore, međutim zbog prosvjeda zbog natjecanja u kupaćim kostimima, natjecanje je održano na Sejšelima.

1999.g. Izbor za Miss Amerike službeno zabranjuje u natjecanje u kupaćim kostimima, odnosno pojavljivanje u bikinijima i tangama.

Slobode koje su ostvarene i izborene, dovode do drugih krajnosti – dopuštena razgolićenost u javnosti postaje uvredljiva:
2006.g. u Vrbniku na Krku, u staroj gradskoj jezgri postavljene su table zabrane ulaska građana i turista u kupaćim kostimima, sukladno odluci općinskog poglavarstva , te je na taj način stvorena “čedna zona”.

2011.g. zbog iritantnih polugolih turista Barcelona zabranjuje pojavljivanje na svojim ulicama u bikinijima, a prekršaj se kažnjava s 300 eura.

Osim ako, naravno, niste Rihanna, onda je shopping u Cannesu (srpanj 2013.g.), u jednodjelnom kostimu cool.