Moć zajedništva

Ako se s krova najveće hrvatske stambene zgrade, poznate Mamutice, gleda prema zapadu, vidi se zelena površina parka na čijem rubu su okupljeni stariji muškarci uz bočalište, a u produžetku je travnati nogometni teren. Parku nedostaje klupa i možda još nekih sadržaja, recimo, sprava za vježbanje kakve možemo vidjeti u parkovima zapadnoeuropskih gradova, ali je lijep i uredan. Malo dalje prema zapadu je prostor u gradskom vlasništvu na kojem je planiran park Lakun i gdje su ove godine došli zagrebački društveni vrtovi. Zagreb ima dugu tradiciju gerilskog vrtlarenja pa su tako još prije nekoliko desetljeća, upravo u sadašnjem parku podno Mamutice, građani zaposjeli komadiće zemlje i počeli saditi. Zbog uređenja parka ti su divlji vrtovi uklonjeni, ali je Parkticipacija, udruga za promicanje urbane agrikulture, osmislila koncept društvenih vrtova za Zagreb i agitirala da se sproveden kroz „službene kanale“, odnosno gradsku upravu, što se u konačnici ove godine i ostvarilo.

Svjetlana Lugar, aktivistkinja iz Travnog: Trgovi i parkovi su naši, i ako su ugroženi, za njih se treba izboriti, nitko umjesto nas se neće potruditi da nam bude bolje

S istočne srane Mamutice je također park na čijem je obodu, odmah uz vrtić, prije koju godinu sagrađena crkva. Okruženje Mamutice nam s njezina krova pojašnjava Svjetlana Lugar, stanarka sa zadnjeg, 18. kata, koju bi se najkraće moglo opisati kao mikropatriotkinju. Svjetlana Lugar voli svoj kvart. Zalagala se da se očisti prostor gdje su bili divlji vrtovi i gdje se s godinama nakupilo doslovce tone smeća, kaže. Danas je to park. Kao vijećnica u Gradskoj četvrti Novi Zagreb – istok podržala je projekt društvenih vrtova. Kao zelena aktivistkinja inicirala je pilot projekt sortiranja otpada za Mamuticu. Kao stanarka Mamutice i ljubiteljica svog kvarta osnovala je udrugu Travno moj kvart kroz koju je organizirala niz edukativnih predavanja o hortikulturi i ekologiji, surađivali su s umjetnicima, održali kolektivno vježbanje u parku, a sve u cilju poboljšanja života u Travnom.
Kada je prvi put u životu vidjela Mamuticu, razgledavajući stanove koje je tu kupilo poduzeće za koje je radila, nije baš bila puna oduševljenja kao danas, kada nas zadovoljno vodi kroz stan i hvali kvalitetu življenja u zgradi. Zapravo, kaže da ju je užasnula glomaznost Mamutice. No ipak je tu došla živjeti. Prevagnula je dobra organizacija kvarta, širina, zelenilo, blizina vrtića, škole i parka što je omogućavalo njezinoj djeci da odrastaju u sigurnom okruženju. Preselila se iz središta Zagreba, gdje je odrasla i gdje je svatko svakoga poznavao, u zgradu s 1363 stanova, koliko zajedno broje mala i velika Mamutica, i gdje se susjedi nisu ni pozdravljali. No, tada je bila okupirana brigom za djecu i poslom i nije imala vremena da se previše uživljava u probleme svog neposrednog okruženja. No koju godinu nakon što je umirovljena, 2005. godine u Travnom je najavljena gradnja u parku. To ju je pokrenulo. U dijelu parka gdje je rijetki, prirodni hlad od krošnje drveća, trebala je doći crkva. Svjetlana Lugar napominje da nije imala ništa protiv crkve, ali ne na toj lokaciji, jer su se tu igrala djeca i okupljali stariji, a bilo je dovoljno lokacija izvan parka gdje bi mogla biti nova crkva. Počela je prikupljati potpise protiv gradnje u parku i naišla je na veliku podršku susjeda, ali crkva je ipak izgrađena, a u Svjetlani Lugar je ostao probuđeni građanski aktivizam i povezanost sa susjedima.
„U prve demonstracije sam s drugom djecom išla kad mi je bilo osam godina, jer su u Krešimirovom parku na brijegu s kojeg smo se sanjkali krajobrazni arhitekti odlučili staviti nekakvo kamenje. U mojoj obitelji se njegovala ideja da javna dobra pripadaju svim građanima pa su roditelji odgajali sestru i mene tako da budemo svjesne da je trg naš, da je park naš, da je naše sve ono što nije privatno vlasništvo. Isto tako su nas učili da se za to pravo treba izboriti ako je ugroženo, da se nitko umjesto nas neće potruditi da nam bude bolje. Osim toga, svjedočila sam pozitivnim učincima mjesne zajednice, zahvaljujući kojoj sam besplatno učila jezik, plesala folklor, pohađala ritmiku, a moji su prijatelji išli i na tečajeve fotografije i aviotehnike. To mi je usadilo stav da se društvo mora brinuti za svoje građane, pogotovo za mlade. Ne pripadam baš generaciji iz filma ‘Tko pjeva, zlo ne misli’, ali smo živjeli u takvoj vrsti zajedništva sa susjedima. Zajedno smo išli na izlete, zajedno smo gledali televiziju, posjećivali smo se i brinuli jedni o drugima. Danas više ne primamo susjede u našim dnevnim boravcima, taj se običaj izgubio, ali možemo se družiti vani, u parkovima, na trgovima. Ako nemamo parkove, moramo se izboriti za njih, ako ih imamo, ali nema dovoljno klupa, isto tako ih trebamo tražiti…“, objašnjava Svjetlana Lugar i apelira na građane da se organiziraju u mjestima gdje žive i da zahtijevaju od lokalne samouprave da rade na njihovu dobrobit. „Trebamo se probuditi i koristiti moć zajedništva koju imamo“, zaključuje.

U zadnjih nekoliko godina sve je više građana koji su se, zbog nedostatka demokratskog odlučivanja u kojemu bi se čuo i njihov glas i želje da se jasnije prepoznaje javni, opći interes, odlučili sami založiti za sebe, za zajednicu. U Splitu su građani okupljeni u inicijativi Za Marjan uspjeli stopirati gradnju u park-šumi Marjan. U Zagrebu se volonterska skupina „1postozagrad“ izborila da se na donjogradskoj Zelenoj potkovi, pored hotela Esplanade gdje je trebalo doći parkiralište, uredi park. U Karlovcu su učenici Šumarske i drvodjeljske škole izradili dvije ulične knjižnice koje su postavljene u parku Doma za starije i nemoćne Sv. Antun i u arboretumu pa tako svatko može besplatno posuditi knjige.

U Varaždinu su građani tražili od gradske uprave zemljište za zajedničke vrtove i danas imaju 108 vrtova

A u Varaždinu su htjeli imati vrtove. Goran Hanžek, grafički dizajner iz Varaždina, prepričava nam kako se prošle godine u veljači njih petero okupilo oko ideje da pokrenu zajedničke vrtove kako bi građani mogli pomiriti život u gradu i želju za vrtlarenjem. Obratili su se gradskoj upravi, koja je bila otvorena za njihov plan i namijenili su za vrtove neiskorišteno zemljište u gradskom vlasništvu na obodu grada. Grad je preorao zemlju, postavio pumpe za vodu, a inicijatori, koji su u međuvremenu osnovali udrugu Gredica kako bi mogli upravljati projektom vrtova, odredili su pravila po kojima svaka parcela ima 50 četvornih metara. Raspisao se poziv zainteresiranima i već su početkom svibnja vrtovi dobili svoje vrtlare. Prve je godine bilo 56 vrtova, a ove su se proširili na 130.000 četvornih metara, što je ekvivalent za 108 vrtova, i još ima ljudi na listi čekanja za nove parcele. Goran Hanžek kaže da su korisnici vrtova najrazličitiji ljudi – od nezaposlenih i studenata do odvjetnika i liječnika – u rasponu od 18 do 70 godina, „kao Varaždin u malom“. Uglavnom sade povrće, neki zato što ih to relaksira, zato što žele jesti prirodno uzgojenu hranu, a neki i zato što im to pomaže kućnom budžetu. Hanžek kaže da se smatra da 120 četvornih metara vrta može četveročlanoj obitelji osigurati sve potrebe za sezonskim povrćem, tako da i 50 četvornih metara dobro dođe.

Goran Hanžek, jedan od inicijatora varaždinskih zajedničkih vrtova: „Ljudi su sve više svjesni da lokalna vlast postoji zbog njih i da im se treba obratiti za podršku idejama koje imaju“

Vrtovi su se također pokazali kao dobar kohezivni faktor među ljudima; organizirali su vrtne fešte, održali edukaciju o ekološkom vrtlarenju, ljudi su se upoznali, zalijevaju vrtove kad njihovi vrtlarski susjedi ne mogu, razgovaraju preko gredica i razmjenjuju iskustva. „Naš ideja bi se mogla svuda implementirati, jer svako mjesto ima neko zemljište u javnom vlasništvu koje stoji neiskorišteno. Najvažnije je da lokalna vlast shvati da tim ništa ne gubi, nego samo dobiva zadovoljne građane. Ljudi su sve više svjesni da lokalna vlast postoji zbog njih i da im se treba obratiti za podršku idejama koje imaju“, kaže Goran Hanžek.

U Puli su građani inicirali Eko tržnicu na kojoj mali proizvođači prodaju ekološki uzgojenu hranu, čime se zaobišao lanac prekupaca, smanjili troškovi prijevoza i marketinga

Tim su se vodili i u Puli kad su htjeli spojiti one koji žele ekološku hranu s proizvođačima takve hrane. Na uobičajenim tržnicama često ne znate tko ima stvarno ekološki uzgojenu hranu pa su se dosjetili da na jednom mjestu okupe proizvođači koji bi prodavali svoje proizvode. To je bila ideja članova Grupe solidarne razmjene i Istarskog eko proizvoda, udruge registriranih ekoloških proizvođača, koja se rodila prije godinu dana. Svoje su namjere izložili Gradu Puli, koji im je ustupio prostor u Šijani, nekoć predviđen upravo za tržnicu. I tako je prošlog srpnja otvorena Eko tržnica na Trgu 1. Istarske brigade, gdje se svakog utorka od 18 sati može kupiti organsko voće, povrće, kruh, žitarice, mlijeko, sokovi, med, kozmetički proizvodi od samoniklog bilja i drugo, mahom iz Istarske županije. Tako su zaobišli lanac prekupaca, smanjili troškove prijevoza, marketinga i prekomjernog pakiranja kojim se gomila otpad.
„Lokalnim proizvođačima sada je osiguran otkup ekološke hrane. Neki i tri mjeseca unaprijed imaju zagarantiran otkup povrća“, kaže Danijel Balaban, član Grupe solidarne razmjene, što je, objašnjava, zapravo zajednica građana koji na transparentan, solidaran i neposredan način razmjenjuju proizvode i usluge stvarajući odnose međusobnog povjerenja. Također, članovi Grupe solidarne podrške se trude potaknuti oživljavanje gradskih površina na dobrobit zajednice, što se i dogodilo sa zapuštenim prostorom u Šijani kad je tamo došla Eko tržnica. Zahvaljujući tržnici ljudi se upoznaju, zadržavaju se dulje nego na običnoj tržnici jer uvijek ima nekih popratnih programa, uče o zdravoj prehrani i ekološkoj proizvodnji te se povezuju s proizvođačima, kojima pak omogućavaju da opstanu. Stvara se krug održivosti i jačanja zajednice. Grupa solidarne razmjene ima i daljnje planove; usmjerit će se na stvaranje radnih mjesta za mlade u ekološkoj poljoprivredi. „Većina poljoprivrednika u Hrvatskoj je starije dobi i potrebno je potaknuti novu generaciju da se bavi tim poslom“, kaže Balaban.

Danijel Balaban, član Grupe solidarne razmjene, zajednice građana koji na transparentan, solidaran i neposredan način razmjenjuju proizvode i usluge i pokretači su pulske Eko tržnice

Kada razgovarate s poduzetnim ljudima koji su se izborili za neku dodatnu vrijednost u sredini u kojoj žive, uvijek se provlači važnost udruženosti. Sam pojedinac možda ne može puno, ali ih već četvero, petero može nešto, kao u varaždinskom primjeru. Ako pitate Svjetlanu Lugar što je najvažnije što se postiglo u Travnom, je li to uređenje parka ili nešto drugo, rezolutno će odgovoriti: „Ne, najvažnije je što smo izgradili zajedništvo.“