Može li izbjeglički kamp postati grad?

Na suhoj kenijskoj zemlji, kojih 75km od somalijske granice, smjestio se Dadaab, izbjeglički kamp sa naseljima Hagadera, Ifo i Dagahaley. Nastao je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća te je trebao privremeno smjestiti oko 90000 izbjeglica koje su pobjegle iz civilnim ratom iscrpljene Somalije. Danas, dvadesetak godina kasnije, Dadaab je najveći izbjeglički kamp na svijetu s oko 450000 izbjeglica te treći grad po veličini u Keniji, premda u njemu nema Kenijaca.

Zbog velikog broja ljudi, još 2006.godine kenijska je vlada zatvorila granice za izbjeglice. Međutim, najnovija suša i glad u regiji (UN je u srpnju ove godine službeno proglasio glad u Somaliji) zadnjih mjeseci u kamp dovodi više od 1000 osoba dnevno, u potrazi za skloništem i hranom.

Usprkos protivljenju kenijske vlade za poboljšanje infrastrukturalnih uvjeta kampa, iz straha da kamp ne postane stalna naseobina, danas se događa upravo ta situacija. Kamp je primio već tri generacije izbjeglica, a najstariji su tu već dvadesetak godina. I nitko od njih ne vidi mogućnost povratka u  vlastitu zemlju. Kapaciteti kampa su davno popunjeni i veliki broj izbjeglica živi na nenamjenskoj zemlji u okolici kampa. Jedan od voditelja u Dadaabu, Etiopljanin Henok Ochalla nekadašnji je afrički nogometni reprezentativac, a danas je zaposlen u UN-u. On smatra da je osim hrane za preživljavanje, izbjeglicama bitno pružiti nadu u bolju budućnost. Zato se zalaže za poboljšanje infrastrukture kampa, u ovom trenutku kroz gradnju Ifo Extension naselja. Projekt Ifo Extention trebao bi do kraja godine smjestiti još 90000 izbjeglica, ali Ochalla se nada da će to postati pravi grad. Zasad, plan predviđa škole, džamije, medicinske jedinice, trgove i policijsku stanicu, a kada se situacija stabilizira, privremene nastambe trebale bi zamijeniti prave kamene kuće. Ochalla vjeruje da će infrastruktura, obrazovanje te bolji životni uvjeti izbjeglicama vratiti vjeru u budućnost.

Međutim, svih 450000 stanovnika ovog kampa ima status izbjeglica, što po kenijskim zakonima znači da kamp ne mogu napuštati bez posebne dozvole te da nemaju pravo na rad u Keniji. Kako su rođenja svih gradova vezana uz neku ekonomsku aktivnost, nedostatak iste će ovaj grad uistinu učiniti posebnim. Dok se ne riješi pitanje izbjeglica, bez obzira na uvjete koje pruža,  grad će ovisiti isključivo o humanitarnoj pomoći.

A humanitarna pomoć upravo je ono na što se oštro okomila Dambisa Moyo iz Zambije u svojoj knjizi „Mrtva pomoć – zašto pomoć ne pomaže i što je bolje za Afriku“. Autorica statistički dokazuje da je Afrika nakon 40 godina sistematične pomoći i ovisnosti o velikim silama postala drastično siromašnija zemlja. Smatra da se za bolju i održivu budućnost Afrika mora potpuno uključiti svjetski monetarni sistem. Vjerojatno isto vrijedi i za Dadaab. Cijela predviđena infrastruktura zasigurno će omogućiti izbjeglicama udobniji život, ali dok se ne riješi problem izbjeglištva i samoodrživosti, bez obzira na prostorne razmjere, Dadaab će ostati izbjeglički kamp i teško će steći status grada.