Muke po stambenom kreditu

Kada se Marko Mišić oženio prije 12 godina, sa suprugom je kupio zemlju u Cavtatu kako bi sagradili dom. Nisu imali novaca za to pa su 2002. u Hypo banci digli stambeni kredit u vrijednosti od 60 tisuća eura i uz valutnu klauzulu u eurima. Iako su dosta toga sami radili na kući, nedostajalo im je novaca da je dovrše. Troškovi majstora i materijala su se u međuvremenu uvelike povećali, a pritom su i shvatili da bi im bilo financijski oportuno da izgrade dva manja apartmana u kući kada već žive u turistički atraktivnome Cavtatu. Marko je vozač autobusa u javnom gradskom prijevozu, a supruga je medicinska sestra i zajedno zarađuju oko 13.000 kuna mjesečno, a k tome su računali i na stabilan prihod od najma.

„U mojoj se obitelji nikada nije trošilo više nego što se ima i tim sam se i ja vodio. Supruga i ja smo sve stavili na papir i dobro razmislili. Vidjeli smo da možemo podnijeti novo kreditno zaduženje u banci, to nije bile nerealna procjena“, kaže Marko. Ponovno su otišli u Hypo banku. Uvjeti banke su bili takvi da nisu mogli dignuti još jedan kredit s valutnom klauzulom u eurima, ali im je osobna bankarica rekla da to isto mogu napraviti u švicarskim francima ako i onaj prvi kredit također vežu uz švicarske franke. Štoviše, savjetovala ih je da tako naprave. Bilo je to vrijeme kada su mnogi bankarski službenici doslovce nagovarali ljude da se odluče na „švicarce“ i kada su banke dozvoljavale da sve preko 2.500 kuna od plaće može ići na ratu kredita iako su znali da se od toga ne može živjeti. Dozvoljavali su da se ljudi kreditno opterete više nego što su sposobni, što znači da su se svjesno upuštali u rizične kredite. No to nije bio Markov slučaj, ali jest nedovoljna informiranost.

2011-634542761990137541-13

„Nisam se baš razumio u sve to, ali sam vjerovao svojoj bankarici, a i nismo imali mogućnost izabrati drugu valutu nego švicarski franak i tako smo digli još jedan stambeni kredit, u protuvrijednosti 90 tisuća eura. S onim prethodnim kreditom, rata nam je mjesečno ukupno iznosila 6.500 kuna, i to smo mogli plaćati, pogotovo što smo uskoro završili dva apartmana za iznajmljivanje“, prepričava Marko. Te 2006. godine im je kamatna stopa bila 4,25 posto da bi se 2008. počela povećavati i došla do 6,25 posto. Danas iznosi 5,75 posto, a rata im je mjesečno oko 10.500 kuna. Marko i njegova supruga imaju stabilne poslove i prihod od iznajmljivanja pa, za razliku od mnogih drugih u Hrvatskoj, još uvijek mogu podnijeti i tako veliko zaduženje, no ipak kaže da mu je cijeli mjesec muka od tog datuma kada mora platiti ratu kredita i da se osjeća prevarenim. „Kada sam dizao kredit, prema planu otplate sam banci trebao vratiti nešto više od dvostrukog iznosa od posuđenog, a sada ću banci vratiti više od tri puta. Banka se prema nama ponijela isto kao oni koji daju lihvarske kredite građanima i oglašavaju ih na ulicama, a pri tome ni Vlada ni Hrvatska narodna banka ni na koji način ne štite građane“, ogorčen je Marko i upozorava da se mnogi osjećaju kao on – samo u “švicarcima” oko 120.000 građana Hrvatske ima kredite – i da su svi ti građani kao bačva baruta koja bi mogla eksplodirati ako se nešto ne poduzme. Svakim danom je sve više ljudi koji ne mogu više vraćati kredite i koji se suočavaju s mogućnošću beskućništva. To su ljudi koji imaju posao, ali im primanja više nisu dovoljna da prežive i mjesečno podmire gotovo duplo veće rate kredita od onih koje su imali na početku. Hrvatska se suočava s istim fenomenom kao i Amerika na početku krize: s „novim beskućnicima“.

Često se krivnja za dužničko ropstvo prema bankama prebacuje isključivo na građane: zbog želje da žive iznad svojih mogućnosti upustili su se svjesno u rizik koji nose krediti, a onda su shvatili da su precijenili svoje financijske mogućnosti. No, stvari nisu baš tako jednostavne. Građane koji dižu kredite – a u najvećem broju se radi o građanima do 40 godina koji imaju obitelj i iznadprosječna primanja – banke ne informiraju o svim rizicima koje takav ugovoreni odnos nosi. Ugovori su pisani tako da ih dobar dio građana ni ne razumije sasvim, a vide ih gotovo u pravilu tek kod potpisivanja, kada je cijela procedura prikupljanja dokumentacije već obavljena i kada ih od čvrstog stiska banke dijeli još samo potpis. Banke ne žele ugovore na uvid ranije dati jer se radi o, kako kažu na primjer u Zagrebačkoj banci, poslovnoj tajni. Kao što vjeruju pravnicima ili liječnicima kada ih savjetuju, tako su građani vjerovali i bankarskim službenicima kada su im govorili da im je najpovoljnije dignuti kredite u švicarskim francima. No nisu im rekli da rizik od moguće promjene tečaja, kamatne stope ili bilo čega drugog neće dijeliti, već će posljedice snositi isključivo građani. Kada je konačno i HNB upozorila da su krediti vezani uz švicarski franak rizični, nisu ništa napravili da ih se regulira ili povuče s tržišta. Nisu samo krediti u „švicarcima“ sporni, već i niz drugih bankarskih proizvoda – nenamjenski krediti, razni paketi, kartice koje vam daju i kada ih ne pitate, krediti koje vam nude da biste mogli plaćati one koje već imate… Ako banke i ne postupaju nezakonito, svjesno vas dovode u zabludu kada vas informiraju samo o pozitivnim stranama svojih proizvoda, što je – lako se složiti – nepošteno poslovanje.

tri0

Foto: Slobodna Dalmacija

Što mogu napraviti oni koji se nađu u dužničkom ropstvu prema bankama kako ne bi postali „novi beskućnici“ koji će na posao ići nakon noći prospavane u automobilu, šatoru ili nekom privremenom skloništu?

„Zapravo ne mogu ništa, ne postoji nikakva zaštita od vjerovnika“, odgovara Nicole Kwiatkowski, odvjetnica koja zastupa udrugu Franak, osnovanu prošle godine kako bi se štitila prava građana koji su dignuli kredite u bankama u Hrvatskoj. Članstvo se rapidno povećava i sada ih ima preko sedam tisuća. Ljudima koji se Nicole Kwiatkowski obraćaju za pomoć najčešće je na početku njihove muke stajao stambeni kredit. Onda su izgubili posao, razboljeli se ili se već nešto neplanirano dogodilo i nisu mogli ispunjavati svoje obaveze pa im je blokiran račun. Banke, naime, ne idu odmah u prodaju imovine koju ste kupili na kredit, jer im se to ne isplati, već se prvo pokušavaju naplatiti ovrhom. Ako imate plaću, s ovrhom će vam ostati tek dvije trećine prosječne hrvatske plaće, što nije dostatno ni za preživljavanje. Za to vrijeme na kredite i minuse na karticama teku visoke zatezne kamate i vrlo brzo se skupi iznos duga iz kojeg se više ne možete izvući. Ako se u takvoj situaciji obratite banci, nećete se moći kompromisno dogovoriti da dug vraćate tako da to možete podnijeti, a da istovremeno banka nije na gubitku. Ako banka shvati da se neće dugoročno uspijevati prisilno naplatiti, otkazat će vam kredit, plijeniti primanja i sve što imate osim najosnovnijih stvari dok ne podmiri sve dotadašnje troškove i tek onda će krenuti u prodaju nekretnine. Do tada su dužnici već toliko financijski iscrpljeni da im jedino ostaje, kako kaže Nicole Kwiatkowski, da potraže sklonište za beskućnike i hranu u pučkoj kuhinji.

No ako je za svakog pojedinca teško naći rješenje dužničkog ropstva, udruženi su ipak našli način zaštite prava dužnika u kreditima s valutnom klauzulom. Udruga Franak zajedno s udrugom Potrošač početkom je travnja podnijela tužbu protiv osam banaka – Zagrebačke, Privredne, Raiffeisenbank Austria, Erste & Steiermärkische banke, Hypo Alpe-Adria-Bank, OTP banke,Société Générale – Splitske banke i Volksbank – tvrdeći da je primjena valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom, neovisno kojom, nepoštena i nedopuštena. Tužba se temelji na kršenju odredbi Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Naime, banke nisu obavještavale svoje klijente da Hrvatska narodna banka nije “kontrolirala” kretanje tečaja švicarskog franka iako su trebale. Također, banke su bile dužne obavijestiti dužnike zbog čega promjenjive kamate rastu, odnosno je li podizanje kamatne stope tržišno opravdano i na koji način, što banke odbijaju pozivajući se ponovno na poslovnu tajnu. Nicole Kwiatkowski kaže da su već pojedinačne, privatne tužbe dobivene protiv banaka zbog neosnovanog podizanja kamatne stope i banke su bile dužne izvršiti povrat neosnovano naplaćene kamate. No ovo je prva kolektivna tužba protiv banaka i Kwiatkowski je uvjerena da banke na pravnom polju nisu nedodirljive i da ih se može natjerati da posluju transparentnije i poštenije. Napominje da kao što svatko treba dobro promisliti prije nego što se upušta u dizanje kredita, tako i banke ne smiju ulaziti u rizične plasmane kredita, što im i zakon nalaže, a sada u Hrvatskoj ima oko 12 posto rizični kredita i procjenjuje se da će se ih u 2013. takvih biti čak 20 posto. Osim toga, ekonomski stručnjaci upozoravaju da valutne klauzule narušavaju monetarni suverenitet Hrvatske, što se negativno reflektira na cijelo gospodarstvo.

„Što može napraviti osoba koja se nakon rastave našla s dvoje maloljetne djece, kreditom i bivšim suprugom koji ne plaća alimentaciju? Država mora imati mehanizme zaštite svojih građana u kriznim situacijama umjesto da ih ostavlja u nemilosti nereguliranog tržišta“, kaže Kwiatkowski. Rješenje za koje se zalaže je institut osobnog bankrota, koji, za razliku od mnogih zapadnih zemalja, u Hrvatskoj ne postoji. „Apsurdno je da možete imati tvrtku i proglasiti stečaj, dok fizičke osobe to isto nisu u mogućnosti. Kada bi bilo moguće proglasiti osobni bankrot, vjerovnici bi se namirili od prodaje imovine dužnika i od dijela plaće, a dugovi koji se ne bi mogli podmiriti bi se otpisali i onda bi ljudi mogli početi od nule i ponovno živjeti kao ljudska bića“, objašnjava.

Svakim danom je sve više ljudi koji su zapali u bezizlaznu situaciju zbog dugovanja bankama. Marko Mišić se nada da će ih se sve više početi i buniti i stvarati pritisak na Vladu i Hrvatsku narodnu banku da konačno reguliraju poslovanje banaka. I on sam se pridružio udruzi Franak i kaže da se osjeća bolje otkako se povezao s ljudima koji su u istoj situaciji kao on i spremni su se boriti za sebe. „Moja se financijska situacija nije promijenila, ali osjećam da sam počeo micati okove na nogama“, kaže.