Oni rade i nemaju za stan

Prema posljednjem relevantnom istraživanju o beskućnicima, koje je provedeno još 2002., u Hrvatskoj je oko 500 beskućnika, a od toga ih na području Zagreba živi četiri stotine. No, taj je brojka zasigurno veća zbog neregistriranih ljudi koji nemaju nikakva prava, a s financijskom krizom se njihov broj još i povećava. Ni oni koji jesu registrirani nemaju neka prava, recimo ni jedan zakon se ne bavi tom kategorijom ljudi, ne postoje programi reintegracije beskućnika u društvo ni plan što će se raditi kako bi se zastavilo povećanje broja ljudi koji žive bez krova nad glavom. No kod nas je još moguće ignorirati taj problem, jer brojke nisu tako alarmantne niti veliki broj ljudi spava u središtu grada pa da bi onda rješavanje ”njihova pitanja” došlo na agendu jer smetaju ”pristojnim građanima”. Između te dvije skupine u Hrvatskoj je, makar tako volimo misliti, još uvijek postavljena čvrsta granica. No što kada granica postane meka i lako propusna, kada je iz stabilnog središta društva lak i brz put do njegova ruba?

To je problem s kojim se u vrijeme recesije sve više suočavaju razvijenije Zapadne zemlje, posebno Amerika. Oni se zovu ”novi beskućnici” i ne odgovaraju standardnim stereotipima o toj osjetljivoj skupini. Mnogi od njih su čak zaposleni ili su do nedavno bili, pripadaju radničkoj klasi u svakom slučaju. I onda su im viske cijene stanovanja, nemogućnost otplaćivanja kredita ili gubitak posla izbili stambeno tlo pod nogama, i to doslovno. Oni koji rade slabe plaćene poslove, preselili su se u skloništa za beskućnike, prenoćišta, jeftine motele, pa čak i vlastite automobile, a povremeno spavaju i na ulici. Sve se više šatora nalazi na gradskim ulicama. Među njima su i obitelji sa školskom djecom. Danju rade slabo plaćene poslove dok su im djeca u školi, a kasnije se snalaze, jedu u javnim kuhinjama ili kod prijatelja, a spavaju gdje znaju. U osamdesetima je tipična obitelj beskućnika sačinjavala samohranu majku na socijalnoj skrbi. Danas je sve više obitelji koje rade, ali si ne mogu priuštiti stan.

Još se prije desetak godina upozoravalo da je potrebno puno više socijalnog stanovanja kako bi se osigurala egzistencija niže radničke klase, no nije se puno toga napravilo. U svakom slučaju ne dovoljno da bi se kriza premostila i da se ne bi stvorila nova kategorija beskućnika. Oni nisu ovisnici o drogama, alkoholičari, žrtve obiteljskog nasilja, ljudi s kriminalnim dosjeom, sasvim nekvalificirani. Novija istraživanja pokazuju da samo u Americi ima 800.000 ljudi bez doma, a od toga je 200.000 djece. U New Yorku su redovi za pučke kuhinje sve dulji i dulji. Mediji izvještavaju da je na Manhattan trenutno više obitelji ostalo bez doma nego za vrijeme Velike depresije.
Podsjetimo da je još Thomas Jefferson upozorio da su banke opasnije po naše slobode nego vojske te da će upravo one – banke – i korporacije oduzeti ljudima sve vlasništvo sve dok im se djeca ne probude kao beskućnici. I probudili su se upravo tako.