Nisam bila poslovna žena, već umjetnica

Neva je tražila kreatora, što je uključivalo rad na cijelom procesu, od izrade skica i maketa proizvoda, do postave velesajma, štandova i oblikovanja publikacija, foto: Dada Žitko

Sjećate li se Crne mačke? Dizajn ambalaže tog kultnog parfema, kao i mnogih drugih kozmetičkih proizvoda koji su dominirali policama trgovina bivše Jugoslavije, produkt je skica koje je, gledajući kroz prozor svog ateljea, u glavi crtala Marija Kalentić (rođena 1930.). Jer, kako sama kaže, tada nije bilo materijala za pravljenje milijun skica.
Jedna od prvih hrvatskih industrijskih dizajnerica diplomirala je 1954. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu gdje se opredijelila za smjer tekstilnog dizajna. Nakon dvije godine djelovanja u sklopu majstorske radionice Krste Hegedušića, započinje samostalan rad slikajući na svili, a za to vrijeme surađuje sa zagrebačkom tvornicom svile i bosanskim Vunteksom. Godine 1962. javlja se na oglas za kreatora tvrtke Neva i time započinje razdoblje u kojem Marija razvija svoj elegantni stil i specifičnu tipografiju koji su, osim što su joj donijeli tri jugoslavenska Oskara za dizajn, zauvijek obilježili vizualni identitet kozmetičke industrije na našim prostorima.

Bočica i staklenka Rosal; Neva, 1964. – 1965.

Njezin rad možete vidjeti u Muzeju za umjetnost i obrt na izložbi Marijina industrija ljepote koja traje do 2. veljače 2014. godine.
Samo desetak metara od Muzeja za umjetnost i obrt, u umirovljeničkom domu u Klaićevoj, danas stanuje gospođa Kalentić. Ljubazno nas je ugostila u svojoj sobici koja se na prvi pogled vjerojatno ne razlikuje od one kat ispod ili kat iznad, i porazgovarala s nama o svom radu, dizajnu nekad i danas te o tome što to znači biti likovnjakinja.

Imali ste sreću biti među jedinim trima generacijama koje su pohađale Akademiju primijenjenih umjetnosti u Zagrebu?
Upisala sam Akademiju u prvoj generaciji 1949. godini. Ta vrsta akademije je u to doba bila nešto sasvim novo; uključivala je keramiku, unutarnje uređenje, grafiku i niz drugih odjela. Tekstil na primjer, koji sam ja odabrala kao užu profesiju, uz likovni je izražaj uključivao i izradu tapiserija i kostimografiju. Razlog takvoj raznovrsnosti su bili zahtjevi tržišta nakon industrijskog booma do kojeg je u Jugoslaviji došlo poslije Drugog svjetskog rata. Mi smo se spremali za industriju, trebalo je objediniti i primijeniti umjetnost i praksu. Imali smo izvanredne profesore kao što su Kosta Angeli Radovani, Vjenceslav Richter i Branka Hegedušić koji su nas usmjeravali na tu vrste estetike. A estetikom se može baviti samo netko tko je za to pripremljen, odnosno ima umjetničku žicu, makar se bavio arhitekturom interijera.
Ali i Vi ste bili na Arhitektonskom fakultetu jednu godinu prije nego što ste upisali Akademiju?
Arhitektura je bila moja velika ljubav, ali nisam bila sklona matematici. Crtanje i svi ostali predmeti su mi išli perfektno, ali sam se izgubila u onih milijun formula kakve pred čovjeka stavi viša matematika.

Kutije Neva Creme special; Neva, 1963.

Kako ste usklađivali poslovni i obiteljski život?
Nisam bila poslovna žena, bila sam umjetnica. Radionicu Krste Hegedušića sam napustila zbog trudnoće, ali i za to vrijeme sam radila kao samostalna umjetnica. Iako sam morala biti uz dijete, svejedno bih našla vremena sudjelovati na izložbama udruženja ULUPUH i na ostalim manifestacijama koje su se održavale u Zagrebu. Živjeli smo u velikom kućanstvu s muževom obitelji i svi smo radili, no lijepo se poklopilo da je moj svekar otišao u mirovinu i odlučio se posvetiti unučici negdje tamo kad sam saznala da Neva traži kreatora.

U vrijeme kada su ženski magazini poput Svijeta pisali o emancipaciji i samostalnosti žena kao fenomenu, Vi ste imali svoj atelje i diktirali cijelim kreativnim procesom stvaranja proizvoda u Nevi?
Rekla sam da su tražili kreatora, dakle ni oni sami nisu znali što točno traže. U svijetu se već neko vrijeme spominjao tzv. industrial design, što je zapravo industrijski crtež, a što je u stvari uključivalo rad na cijelom procesu, od izrade skica i maketa proizvoda, do postave velesajma, štandova i oblikovanja publikacija. Čim ste vi kreativac, imate osjećaj za sve estetske discipline. Dobila sam vlastiti atelje i sve uvjete za rad jer sam dobro radila. Gledajte, prije je vladao patrijarhat, žena je bila zapostavljena, ali mislim da se ipak ide prema matrijarhatu, žena je po meni sposobna sudjelovati u svemu u čemu sudjeluje muškarac i makar je, recimo, možda biološki više orijentirana na dijete nego muškarac, može mu biti pandan u svakom poslu.

Vaš dizajn karakterizira minimalizam i naglasak na tipografiji. Čemu pripisujete činjenicu da se pokazao kao revolucionaran?
Uvijek sam težila tome da napravim nešto inovativno. Ono što je u Nevi bilo prije mene, nekakvi ženski likovi i nekakvi crteži, to sam sve izbacila. Isto kao što sam, dok sam kreirala suknje za Vunteks, izbacila cvjetiće, ružice i šarenilo koje je tada bilo uvriježeno kao dezen. To se praktički kod mene ne pojavljuje. Pojavljuje se boja kao glavni akcent i informacija o nazivu proizvoda, bitno je da kupac zapamti ime. Tu nastupaju slova. Čovjek ne bi vjerovao što jedno slovo sadrži u sebi, koliko likovnosti, koliko zapravo proporcija tu ima. Uz to, uvijek sam išla na eleganciju i efektnost. Crna mačka na primjer. Dala sam joj zelene oči jer sam htjela da djeluje impresivno, pomalo fantomski.

Kutija i tuba kreme za ruke OCTA; Neva, 1968

Kako gledate na današnji dizajn kozmetičkih proizvoda?
Nisam puno analizirala, ali vidim da se dosta stvari promijenilo, i Neva je danas revitalizirana. Ti novi pristupi su vrlo reducirani, idu na nekakve efekte koji su meni strani. Nije loše, ali recimo, ide više na dopadljivost. Evo (vadi kremu iz ladice) krema koju su meni dali. Rosal. Promijenilo se. Ja sam pokušavala dati nešto više, tu su bile i igre papirom. Znate što? Sad kad gledam, podsjeća me malo na nekakvu farmaceutsku ambalažu. Izgleda kao kutija nekog lijeka.

Osim kozmetičkih proizvoda, promijenila se i moda…
Žene se danas većinom odijevaju sportski. Danas idu u kazalište u trapericama, što je meni nepojmljivo. No i to što se uopće ide u kazalište je još dobro s obzirom na to kako se kulturni nivo srozao. Slušam malo ovako u prolazu kako se izražavaju naše nove generacije. Sad ću dotjerati stvar do apsurda ali… znate li onaj film gdje je Johnny Weissmuller glumio Tarzana, stariji film. „Ja Tarzan, ti Jane!“ i gotovi smo. Nama više riječi ne treba. Tako današnja generacija funkcionira.

Kako provodite dane u domu? Družite li se?
Druženje znači uzajamnu konverzaciju, razgovor i dijalog. Tu se svi bave ogovaranjem. Kako se što nosi, kuda ona ide, gle kako se obukla, danas nosi isto što i jučer… A mene to savršeno ne zanima. Ja ovo zovem ‘umiraona’. Ovdje dolazite umrijeti. Ali što možemo. Svima je na svijetu isto. Neovisno o rasi, o porijeklu, o ovom ili onom. Svih čeka isto, nekog teže nekog manje teško. To je diktat života.
Tu gospođa Kalentić završava svoju priču, i smiješi se dok iznad njezine glave visi oslikani komad svile kakav sigurno nema ni jedna soba u Klaićevoj.

Veronika Mesić (razgovor je prenesen s portala VoxFeminae)