Planiranje i proizvodnja prostora uvijek su političko pitanje

Javni je prostor ključno mjesto na kojem se danas vide socijalni odnosi i sve kontradikcije neoliberalizma – svakodnevno poprište različitih borbi i sukoba, neuralgična točka u kojoj se presijecaju interesi države i ostalih društvenih aktera. Turizam i uslužni sektor postali su, nažalost, glavna ekonomska grana Hrvatske, i to isključivo zahvaljujući obali Jadrana. Tamošnja apartmanizacija, izgradnja luksuznih hotela nedostupnih domaćem čovjeku, pobjeda privatnih nad javnim interesima… samo su neke od promjena vidljivih golom oku. Povod je to za razgovor s Dafne Berc, višestruko nagrađivanom arhitekticom i predavačicom na nekoliko sveučilišta, koja će uskoro doktorirati na Katalonskom politehničkom sveučilištu u Barceloni na temu modaliteta krajolika masovnog turizma Mediterana.

Masovni turizam postao je početkom devedesetih glavna ekonomska djelatnost Hrvatske: osim apartmanizacije obale, koje je to sve negativne posljedice ostavilo na krajolik?

Jedan od distinktivnih modaliteta turizma kojim se bavim temeljen je na disperznoj prostornoj distribuciji pružanja usluge privatnog smještaja u kućanstvima lokalnog stanovništva. U uvjetima monokulturnog razvoja turizma, taj je modalitet povezan s fenomenom “apartmanizacije”, koja ima štetne utjecaje na fizički okoliš – poput parazitiranja na ranije uspostavljenoj, uglavnom javnoj infrastrukturi, koja je potkapaticirana za opterećenje dodatne neplanirane suprastrukture, izostanka proizvodnje javnog prostora i oblikovne artikulacije okoliša te vizualnog zagađenja krajolika. Međutim, privatni smještaj treba sagledati s više strana, kao popratnu tendenciju koja od početaka razvoja masovnog turizma na obali današnje Hrvatske kompenzira povećane potrebe i kao autohtoni turistički proizvod koji mnogim gostima pruža doživljaj bliskosti s okolišem domaćina i ne forsira kontakt s velikom grupom turista. Također, riječ je o modelu koji stimulira lokalni ekonomski rast i balansiranu raspodjelu prihoda među lokalnim stanovništvom. Apartmanizacija u Hrvatskoj započinje devedesetih, s prestankom funkcioniranja hotela. Osuđivan zbog neefikasnog trošenja teritorijalnih resursa i negiran kao turistički proizvod, ali usprkos tome i dalje perzistentno prisutan kao stihijski odgovor na realne potrebe, privatni smještaj je dobrim dijelom funkcionirao u području sive ekonomije. Tek su nedavno službeno prepoznate njegove kvalitete, što otvara put strukturiranju i organizaciji nužnima za njegovo unapređenje, primjerice razvoju “difuznih hotela” ili efikasnijem korištenju prostornih resursa.

Znatno ozbiljnije negativne posljedice povezane su s planovima za budućnost tog prostora, poput uvođenja novih, izoliranih generičkih elemenata u interrelacijski uspostavljen sustav prostornih odnosa na obali, koje bi a priori valjalo izbjegavati. “Ekskluzivne” proizvode turističke industrije umjetnih atrakcija i lajfstajla, poput golf-resorta ili marina takvog tipa, tematskih ili zabavnih parkova, megakruzera i drugih heterotopijskih oblika turizma, moguće je planirati samo kratkoročno, na bazi špekulativnoga kapitala, s dugoročno negativnim posljedicama, u obliku formiranja “nekroznih” područja koja blokiraju i lokalne tijekove života i njihovo prožimanje.

Na jednom ste predavanju izjavili da nitko od nas, da živimo u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj, ne bi išao na more jer su odmarališta u to doba bila isključivo namijenjena visokoj klasi, tzv. eliti. Ne eliminira li se i danas sve veći broj ljudi iz elitnih hotela, s plaža i lokacija koje žele privući visoku klasu? Sve manji postotak hrvatskih građana može si priuštiti odlazak na more… Je li turizam radnicima bio dostupan jedino u socijalizmu?

Recentne historizacije razvoja turizma na obali današnje Hrvatske, u službi identitetske (re)konstrukcije nacionalnog turističkog brenda, tendiraju preskočiti razdoblje SFRJ, a uključuje se i diskusija iz doba Austro-Ugarske. Primjerice, izložba “Fragmenti prekinutog vremena – neizvedeni projekti turističke arhitekture do 1918.” izvlači široj javnosti dosad nepoznate projekte velikih turističkih resorta namijenjenih “bogatijim slojevima građana susjednih zemalja”, iz doba kada je uzlet turizma pobudio interes privatnih investitora za komercijalnu gradnju “hotela, lječilišta, kupališta i sezonskih vila” i na toj obali. Iako se prezentira tumačenje da se “osim zadovoljavanja privatnih interesa, posebna briga vodila o javnom prostoru, koji je bio nadopuna privatnom”, riječ je o zamjeni teza pri kojoj se javnim prostorom proglašavaju zajednički prostori elitnog resorta s kontroliranim pristupom.

Jugoslavenski je turizam težio ispuniti očekivanja internacionalnih gostiju s obje strane željezne zavjese; kao mjesto direktnih susreta domaćeg stanovništva, Istoka i Zapada, od svojih je početaka uključivao i luksuz i skromnost i sve između, rezultirajući širokim rasponom tipoloških rješenja – od hotela i resorta do kampova, vikendica, privatnog smještaja i radničkih odmarališta. Po takvoj raznovrsnosti turističke ponude jugoslavenski turizam razlikuje se od primjerice masovnog turizma u Španjolskoj, Grčkoj ili postsocijalističkoj Bugarskoj i današnjoj Turskoj. Stoga je jedan od aktualnih afirmativnih imidža Hrvatske njezina još uvijek ne pretjerana “turistifikacija”. Takvo distinktivno stanje generirano je konstantnim unapređenjima metoda prostornog planiranja, arhitektonskog projektiranja i uređenja interijera i krajolika. Na razini detaljnih planova i arhitekture artikuliran je poseban “kodeks” turističkih okoliša. Praktički svi projekti kreirali su gradacije od javnih do polujavnih, privatnih i intimnih prostora. Zahvaljujući svojim neograđivanim perimetrima, ti su okoliši postali dijelom kolektivne percepcije javnog prostora i često su nadopunjavali mrežu postojećih prometnica, putova, sadržaja i servisa, povezujući svakodnevni s privremenim habitatom.

S rapidnim porastom siromaštva od 2008. do danas logično je da iz godine u godinu radikalno manji broj hrvatskih građana odlazi na more. U periodu države blagostanja, uz uspostavu ravnopravnije preraspodjele bogatstva u društvu, prvi se i jedini put uvodi koncept socijalnog turizma, s pravom na plaćeni odmor. Takve politike bile su kondicionirane radikalno drugačijom konstelacijom političko-ekonomskih odnosa u svijetu; u današnjoj situaciji, strategije upravljanja javnim prostorom i fuzija razvoja turizma s konceptom “otvorenog grada” bez socijalno-ekonomske ekskluzije najvjerojatnije su jedini preostali instrumenti koji daju nadu u mogućnost osiguranja relativne dostupnosti odmora na plaži za široku javnost. Iako je ambivalentno tumačenja zakona moguće u različitim domenama – od koncesioniranja javnih plaža, preko dizajna plažne infrastrukture, do financijskih politika.

Po čemu smo mi kao periferija velikih kapitalističkih ekonomija specifični i na koji se način to odražava? Možemo li očekivati još veće udare na javni prostor, odnosno njegovu prodaju i privatizaciju?

Pitanje je daje li uključivanje u strategije europskoga prostornog planiranja – bilo usvajanjem koncepta teritorijalne kohezije ili zajedničkoga dijagnostičkog instrumentarija, bilo priključivanjem regionalnim ili prekograničnim inicijativama – nadu za nastavak održivog razvoja teritorija današnje Hrvatske. Recentna kriza eurozone jasnije je osvijetlila aktualne politike Europske unije na relaciji centar-periferija, otvarajući mnoštvo dilema pri primjeni mjera u zemljama članicama, poput manjka demokratskog odlučivanja, kao i teškoća u uspostavljanju “zajedničkog jezika” u razumijevanju osnovnih problema, definiciji načina i sredstava za njihovo rješavanje, uključujući i razumijevanje novih uloga planiranja. Dok je, s jedne strane, pregovaračka pozicija samostalne Hrvatske i ostalih zemalja slijednica SFRJ u širem kontekstu izrazito slaba, s druge strane dugoročna nezainteresiranost domaćih upravljačkih struktura od samog osamostaljenja onemogućuje suvislu autonomnu artikulaciju zemlje pri usklađivanju s institucionalnim okvirima Unije. Nadalje, proces integracije u EU uključivao je uz prilagodbe upravljačko-administrativnog sustava i implementaciju konkretnih ciljeva Unije, poput deindustrijalizacije zemlje i preusmjeravanja na uslužnu ekonomiju predominantno temeljenu na uvozu. Iz tog razloga, aktualne strategije i prostorni planovi hrvatskih gradova i županija rijetko sadrže barem natruhu razvojne komponente, baveći se isključivo alokacijom nepovezanih namjena u prostoru, prema netransparentnim i često prostorno nelogičnim kriterijima, bez razmatranja neizbježnih uzročno-posljedičnih veza i efekata između raznih namjena.

Nadalje, neinvestiranje u urbanu dijagnostiku reflektira se u neskladu potreba, tj. odnosa potražnje i ponude u svim segmentima gradskog metabolizma, rezultirajući pojavom nekorištenih i nedostupnih područja grada te smanjenjem životnog standarda stanovnika. Zagreb i drugi veći gradovi u Hrvatskoj najočitiji su primjeri sažimanja i osiromašenja “gradskosti”, u programskom i prostornom smislu. Fatalne posljedice po njihove kulturno-društvene identitete, koji su jedine garancije globalne konkurentnosti, zatvaraju puni krug besmisla, pa i kada u najpozitivnijem smislu shvatimo potencijal tzv. kreativnih i kulturnih ekonomija za razvoj gradova, što se posljednjih godina promovira kao moguće rješenje za njihovu održivost. No i kod tih je ekonomija glavna problematika uspostava balansa uslužnih i proizvodnih djelatnosti, neizostavno povezana s pregovaračkom pozicijom pojedinog lokaliteta u širem sistemu gradova kao ekonomskih subjekata.

Koliko arhitektura i prostor oslikavaju stanje u nekom društvu?

Društvo proizvodi prostor, a zauzvrat prostor proizvodi društvo. Predominacija koncepta privatnog vlasništva i odumiranje ideje zajedništva najjasnije se ogledaju u propadanju (kod nas ponajviše modernističkog) urbanog okoliša i stambenog fonda prebačenog privatnim vlasnicima, koji su spremni na povlastice, ali ne i dužnosti što iz takvog vlasništva proizlaze. Pritom se zasad čini da manje sredine stihijski funkcioniraju bolje od velikih gradova, odnosno da je pitanje veličine zajednice odlučujuće za samoorganizaciju društvene kohezije, što za sobom povlači nužnost rekonceptualizacije strukture administrativno-upravljačkog sistema.

Pitanje o odgovornosti arhitekata nije novo i svaki samosvjestan i etičan arhitekt na njega znade odgovor. No kako pomiriti svoje osobne vrijednosti sa željama investitora, kada su one počesto suprotne javnom interesu i potaknute ponajprije profitom?
Bit nije u partikularnim reakcijama autonomnih stručnjaka ili stručnih tijela koja odlučuju hoće li ili neće prihvatiti određeni zadatak, odnosno posao kao izvor prihoda – riječ je o sistemskom pitanju. Volontersko pružanje usluga, koje su isključene iz tržišnog procesa ili su iz financijskih razloga nedostupne pojedinim slojevima stanovništva, samo je partikularno gašenje požara i daleko je od odgovora na problematiku, štoviše, za sobom povlači i opasnost od daljnje devalorizacije stručnog rada i angažmana. Često se u javnom diskursu povlači pitanje “autonomije struke”, što možda i nije najprecizniji termin jer su planiranje i proizvodnja prostora uvijek nužno političko pitanje: samo društvo koje zajedno sa svojim upravljačkim strukturama prepoznaje njihovo značenje i konstantno ulaže u njihov razvoj i unapređenje može imati autonomnu stručnu ekspertizu.

Smatrate da je socijalistička Hrvatska bila dobar primjer prostornog planiranja i dugoročnog, integriranog razvoja turizma i industrije. Zašto je onda prostorno planiranje ukinuto početkom devedesetih, ako je postojao dobar, neovisan i stručan sustav planiranja, koji je polazio od jedne šire slike i išao sve do najmanjih detalja?

Usprkos svojim specifičnostima, sistem društvenog samoupravljanja u SFRJ u mnogim je aspektima predstavljao ekvivalent sistemu socijalne države u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, kada je prostorno planiranje bilo jedan od glavnih instrumenata politike planiranja općedruštvenog razvoja. Metodologija izrade planova uvelike je korespondirala s naprednim praksama prostornog planiranja u razvijenim europskim zemljama, a obala socijalističke Hrvatske u tom je pogledu, uz obalu regije Langedok-Rusiljon u De Golovoj Francuskoj, vrlo uspješan primjer integralnog planiranja. Taj se prostorni segment izdvajao kao posebna teritorijalno-ekonomska cjelina unutar sistema jugoslavenskog samoupravljanja. Kao funkcionalni aspekt privrednog sistema SR Hrvatske i SFRJ, obala je bila tretirana kao strateški resurs cjelokupnog društvenog i ekonomskog razvoja. Prostorno planiranje obalnog teritorija podrazumijevalo je unisoni razvoj prometne, komunikacijske i energetske infrastrukture, nadogradnju postojećih ekonomskih aktivnosti kroz funkcionalnu interpolaciju različitih turističkih sadržaja i industrijalizaciju pretežno ruralnih područja, kojima je time poboljšana lokalna sociourbana dinamika i generiran lokalni gospodarski rast. Kada govorimo o širem institucionalnom okviru planiranja u Hrvatskoj, u tadašnje tehnologije planiranja bile su ugrađene metodologije stručne participacije i princip interdisciplinarnosti koji je latentno težio prerasti u multidisciplinarnost, a u koncipiranju i provođenju planova razvoja obale sudjelovali su i međunarodni stručnjaci i UNDP.

Od početka devedesetih EU postupno uvodi tzv. novo europsko prostorno planiranje, jer su se efekti razgradnje intervencionističke države welfare state sistema i prepuštanje svih odluka “nevidljivoj ruci tržišta” u međuvremenu pokazali prerizičnima za proces konsolidacije kapitalističke akumulacije. Društvena uloga planiranja u Hrvatskoj nakon osamostaljenja znatno je više bila određena ratom za naslijeđe SFRJ, nego globalnim procesima transformacije proizvodnih odnosa suvremenog kapitalizma, koji su bili širi kontekst tog rata. Insistiranje na političkom diskontinuitetu sa SFRJ sredinom devedesetih izazvalo je, osim utjecaja na ostale segmente društvenog života, i institucionalni interregnum u sferi prostornog planiranja. Planiranje se identificira kao relikt samoupravnog socijalizma i dolazi do opće devalvacije ostvarenog nivoa društveno-ekonomskog i prostornog razvoja, zbog čega gubi prijašnje društveno-ekonomsko značenje, znanstvenu autonomiju i operativnu samostalnost. Tako je strukturnim promjenama općeg ekonomsko-političkog ambijenta na globalnoj i lokalnoj razini reducirana društvena uloga planiranja, a da u isto vrijeme koncepti i prakse novoga europskog modela nisu funkcionalno inkorporirani u planove društveno-ekonomskog i prostornog razvoja zemlje.

Davor Konjikušić (razgovor je uz dozvolu autora prenesen iz tjednika Novosti)