Pohlepa upravlja turizmom u Splitu i Dubrovniku

Uskim uličicama Dioklecijanove palače toliko se sporo znalo kretati ovog ljeta da ste komotno mogli čitati knjigu praveći svakih pola minute sitni korak u masi ljudi. Kada bi nahrupile turističke grupe, na Peristilu se nisu vidjele novoobnovljene kamene ploče od gomile nogu koje su stupile na njih. Turisti su visoko dizali aparate kako bi mogli fotografirati a da im nečija glava ne uđe u kadar. Domaći, koji su se silom neke neodgodivosti našli u gradu, javljali su drugima da je centar zakrčen i da ne dolaze ako ne moraju. Grad od 180 000 stanovnika bio je prenapregnut. Oni koji zarađuju od turizma, bili su zadovolji, a ostali su mrzovoljno gunđali pokušavajući se u automobilskim kolonama vikendom izvući iz grada.

Zadnjih nekoliko godina to je uobičajena slika Splita koji je desetljećima bio poznat kao tranzitna točka i nije se ozbiljnije mogao oslanjati na prihod od turista koji bi kroz njega samo prošli na putu prema otocima. Danas je Split odredište. Turistička destinacija, kako se to voli reći. Dok nam stižu vijesti da je ova sezona u Hrvatskoj lošija nego prošlih godina, Split broji 16 posto više turista u odnosu na lani. Ni stručnjaci nemaju precizan odgovor što je na to utjecalo, ali se slažu da je splitskoj turističkoj renesansi pogodovalo nekoliko faktora. Položaj Splita na Mediteranu, koji je jak turistički mamac, a hrvatski dio Mediterana je miran i siguran, za razliku od, na žalost, Grčke ili Sjeverne Afrike. Zatim povećanje interesa za gradskim turizmom, bolja cestovna i zračna povezanost, sve veća mobilnost turista, sve više mladih ljudi koji putuju, otvaranje novim tržištima. I tako se nekako turizam Splitu dogodio, a da se nitko nije snašao. Odnosno, snašli su se mnogi, pogotovo iznajmljivači i ugostitelji, ali se nisu snašli i oni koji bi turizmom trebali upravljati. Gradska uprava i Turistička zajednica koji bi trebali imati odgovore na pitanja kakav turizam želimo, što radimo da bismo išli u tom smjeru, koje su potrebe gostiju koji dolaze, kako uskladiti pritisak turizma i svakodnevni život grada i gdje će Split biti za deset godina. U takvom stihijskom procjepu, u kojem i Grad i građani pokušavaju zaraditi što više mogu, Split se ubrzano mijenja. Njegov najatraktivniji dio, povijesna jezgra, u samo je nekoliko godina gotovo neprepoznatljiva.

U prizemlju palace Ciprijana de Ciprijanisa iz 14. stoljeca Ispod ure u Splitu otvorio se veliki fast-food

Zimi pustoš, ljeti prenapregnutost

Među turističkim grupama i postavljačima kazališne scenografije, na Peristilu smo se ovog ljeta našli s povjesničarkom i arheologinjom Majom Miše.  Ljeti izbjegava centar grada zbog gužvi, ali povremeno mora doći jer je tu smješten dio Filozofskog fakulteta na čijem Odsjeku za povijest umjetnosti radi. Prošetale smo Palačom. Tamo gdje su još prošle godine bile knjižare, sada su fast-foodovi i restorani, na mjestu prehrambenih dućana su butici, urare i frizere su zamijenile suvenirnice, a gdje su bili stanovi u kojima se živjelo niču hosteli i apartmani. Prije šest godina u Splitu su bila dva hostela, pred ovu sezonu ih je bilo registrirano 24. Prošle je godine Financial Times proglasio Dioklecijanovu palaču najprivlačnijim mjestom za život u konkurenciji svih ostalih urbanih središta s UNESCO-vog popisa zaštićene Svjetske kulturne baštine. No, u Palači se sve manje živi. Stara gradska jezgra u posljednjih je deset godina izgubila trećinu stanovnika, prema podacima iz zadnjih dvaju popisa stanovništva. Godine 2001. bilo je 2882 stanovnika, a deset godina kasnije 2036. Ljudi prodaju nekretnine po visokim cijenama i tako rješavaju stanovanje i sebi i djeci u jeftinijim i jednostavnijima za živjeti kvartovima, a oni koji kupuju preuređuju ih u apartmane. Maja Miše kaže da nije samo Palača pretvorena u apartmansko naselje, već i neki stari, okolini kvartovi poput Varoši. „Svuda su plave table za iznajmljivanje, a studenti više ne mogu biti cijele godine u unajmljenom stanu, već u lipnju moraju iseliti kako bi prostor prepustili turistima. Na njima se više zarađuje“, kaže. Kako je sve manje stanovnika, tako se gase i uslužne djelatnosti koje su potrebne stalnim, a ne samo privremenim stanovnicima. Centar gubi svoje mesare, frizere, odvjetnike, zubare, a ljeti dobiva nova zanimanja: animatore, vozače rikši, vodiče po alkoholnim turama. Time se slabi i pozicija stare gradske jezgre kao središta života grada, jer Splićani imaju sve manje razloga otići do centra, a ljeti imaju i dodatne razloge da ne idu. I tako Split zimi sve više sliči na opustjelo otočko mjesto, dok je ljeti prenapregnut. Tu prenapregnutost Maja Miše objašnjava na primjeru onog što se događa ispod kamenih ploča dok hodamo gradom: kanalizacija i vodovod u staroj gradskoj jezgri ne mogu izdržati ljetnu navalu. Infrastruktura je zastarjela, a ne obnavlja se. Ulaže se samo u ono što je vidljivo i najatraktivnije – u najvrednije spomenike – dok rijetki stanari ne dobivaju nikakvu subvenciju za skupe obnove kuća u kojima žive. Novac koji se prikupi od spomeničke rente, koju su dužni plaćati svi poslovni prostori u staroj gradskoj jezgri, gradska uprava nije dužna uložiti nazad u grad. Maja Miše upozorava da usmjerenost Splita isključivo na turizam utječe i na profil zanimanja koja odabiru mladi ljudi pa i studenti Filozofskog fakulteta razmišljaju kako će svoje znanje upotrijebiti u turizmu. Tako turizam mijenja cijeli krvotok grada. Način na koji se živi i kako se grad koristi, mjeru njegove vrijednost, odabir profesija njegovih stanovnika.

Oglas za prodaju na juznom zidu Dioklecijanove palace

(Ne)uspješnost suživota turizma i lokalnog stanovništva

O tome smo razgovarale na Carrarinoj poljani, jednoj od brojnih poljana u Splitu. Tu su se ne tako davno djeca igrala na „male branke“, a sada je prostor prekriven stolovima nekoliko kafića u omjeru većem od 50 posto, koliko maksimalno prema zakonu smije biti zakupljena javna površinu. Maja Miše smatra da ne postoji razrađena koncepcija turističkog razvoja grada, već da turizam upravlja gradom: “Posebnost Splita je 17 stoljeća kontinuiteta života u rimskoj palači. Zbog toga je Dioklecijanova palača tako vrijedna i zbog toga je i na UNESCO-ovoj listi. Ako se stanovnici Palače ne budu raznim mjerama – od potpora za obnovu kuća do povoljnog parkiranja – poticali da ostanu živjeti u Palači, taj kontinuitet se može prekinuti i onda će nekadašnje živo središte postati muzej na otvorenome. Osim što bi to bila nemjerljiva šteta za grad, time se smanjuje i njegova turistička atraktivnost. Za uspješnost suživota turizma i lokalnog stanovništva potrebno je upravljati razvojem turizma, a ne mu sve podrediti.“

plavim tablicama za iznajmljivanje soba i apartmana preplavljena je stara jezgra Splita

Neusvojeni poučak Venecije

Promjene koje su došle s turizmom u Split, započele su ranije niti 230 kilometara južnije. Zimi u kućama unutar dubrovačkih zidina gore svjetla rijetkih stanara koji još odlijevaju primamljivim ponudama za prodaju. Navečer bi se na Stradunu većim dijelom godine moglo igrati na „velike branke“ a da nikome ne smetate, dok vam ljeti može trebati i sat vremena da u zgusnutoj koloni prijeđete tristotinjak metara od vrata od Pila do vrata od Ploča. „Dubrovnik je prešao granicu na kojoj količina turista utječe na kvalitetu. Možda se tolike gužve ne sviđaju ni Dubrovčanima ni turistima, ali kratkoročno odgovaraju onima koji na turistima zarađuju. Svi su oni – od lokalne uprave do malih preprodavača suvenira – ujedinjeni u interesu da zarade što više u kratkom vremenu“, smatra Pave Župan Rusković, Dubrovkinja i nekadašnja ministrica turizma koja je cijeli radni vijek provela u toj struci. Što se može napraviti da Dubrovnik ne bi bio prazan zimi i nesnosan ljeti? „Vrijeme je da se počne određivati maksimalan broj turista koji u jednom danu mogu biti u gradu, što svakako znači ograničiti broj kruzera, tog novog tipa masovnog turizma za koji nemamo relevantnih podataka koliko nam koristi donosi. Zatim treba napraviti detaljan plan grada kako bi se znalo kojih djelatnosti koliko ima u gradu. Prema tome se može odrediti koliko smije biti restorana i kafića, a čega nedostaje, što mora raditi i zimi pa da se zna što se može otvarati, a što ne. Također, jedna od osnovnih zadaća je produljivanje turističke sezone kako bi se broj turista raspodijelio preko godine. Turističke grupe koje su u Dubrovnik došle usred zime bile su oduševljene gradom. Neki dugogodišnji dubrovački gosti rekli su mi da su tada prvi put vidjeli grad kako treba. I Dubrovnik i Split imaju i baštinu, i kulturu, i prirodu i klimu, što su sve jaki argumenti za cjelogodišnji turizam“, odgovara.

No ako se ne uvede red, ako se  samo nastavi puniti proračun i džepove kao do sada, kako će za deset godina izgledati Dubrovnik? Hoće li tada, kao Venecija zadnjih godina, pokušavati vratiti stanovnike koji su umorni od svakodnevne borbe da žive u svome gradu s vremenom odustajali? „Dubrovnik će imati dobru popunjenost jer će uvijek biti onih koji će ga htjeti vidjeti na dva dana, ali financijski rezultati neće biti onakvi kakvima se nadamo, a ni kvaliteta života Dubrovčana.“ Zašto Dubrovnik nije mogao usvojiti poučak Venecije, a Split Dubrovnika? „Zbog pohlepe. Pohlepa za novcem upravlja turizmom u Dubrovniku“, zaključuje Pave Župan Rusković.