(Samo)izrabljivanje i nezadovoljstvo domaćih dizajnerica

Na nedavno održanoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Mlade žene i rodna ravnopravnost u postjugoslavenskim društvima, dr.Valerija Barada i dr. Jaka Primorac predstavile su zanimljivu studiju koja razmatra posebnosti rada i zapošljavanja mladih žena u kreativnim industrijama s naslovom „Neplaćeni, potplaćeni i samoizrabljući rad kao izbor i kao nužnost: primjer žena u kreativnim industrijama“.

S autoricama rada razgovarali smo o tome koliko je problematična održivost ženskih karijera u kreativnim industrijama.

Zašto ste se u svom radu fokusirale baš na mlade žene u kreativnim industrijama?
Primorac: Jednu i drugu ta tema je okupirala godinama ranije. Željele smo izdvojiti specifičan položaj mladih žena u kreativnim industrijama. Obje smo pohađale Ženske studije i kroz cijeli naš rad provlače se teme koje se bave ženama i njihovim pozicijama na tržištu rada, u kulturi. Valerija se više bavila feminističkom teorijom, a ja kulturalnim studijima, no ono što smatram svojom opsesijom upravo je to stalno ekvilibriranje radnika i radnica unutar kreativnih industrija između umjetničke autonomije i zahtjeva tržišta. U položaju radnica u ovom području najviše se vide specifičnosti samog sektora. Kad se dogodi to nekakvo usložnjavanje situacije u istraživačkom kontekstu, onda ti to postane mala opsesija po kojoj želiš kopati.

2
Barada: Zadnjih desetak godina krenuo je potpuni entuzijazam oko kreativnih industrija te se smatralo kako mlade žene u tom području mogu mnogo brže razviti svoje kreativne potencijale i karijere. Nas dvije je zaintrigiralo da, istraživši ovu temu, vidimo je li to stvarno tako ili su stvari složenije. Vrlo se brzo ispostavilo kako se ovdje križaju negativni i pozitivni trendovi te da se one tzv. uobičajene nejednakosti s kojima se žene susreću drugdje, događaju i u kreativnim industrijama, no na nešto suptilniji i specifičniji način.
Primorac: To su da su klasne, rodne, dobne i regionalne nejednakosti sveprisutne u kreativnim industrijama, pokazali su i inozemni autori/ice. One su naprosto upisane u neke od obrazaca rada i organiziranja kreativnih industrija.

U svom ste radu vrlo precizno odredile faze kroz koje mlade dizajnerice prolaze tijekom karijere. Pojasnite nam ih…
Barada: Primijetile smo da žene u dizajnu prolaze kroz tri faze ili točke u svojim karijerama. Razmatrale smo trenutak kada ulaze u kreativnu industriju, sazriju i neku, uvjetno rečeno, zrelost koju ovdje dosegnu. Ulazak u karijeru obilježen je, kako same kažu, „izborom samoizrabljivanja“, odnosno, vrlo često se susreću s neplaćenim radom. “Živim da bih radila”, to je parola specifična za tu prvu fazu, u njoj mlade žene smatraju kako svojim zalaganjem profiliraju vlastitu poziciju u određenoj tvrtki. Međutim, kada im karijere malo uznapreduju ti obrasci vrlo brzo poprimaju ekstremne oblike i taj im posao, uvjetno rečeno, proguta gotovo sve vrijeme koje kao osobe imaju na raspolaganju. Analiziravši njihov stav o tome, došle smo do spoznaje da dizajnerice svoj neplaćeni, potplaćeni i samoizrabljući rad u toj drugoj fazi smatraju nužnošću. Vrlo brzo, u trećoj fazi, koju smo nazvale nužnim izborom, dolazi do zasićenja. Nakon nekoliko godina intenzivnog rada, kreativne radnice osjećaju nezadovoljstvo izborom karijere koje se dalje ogleda u planovima za promjenu ili napuštanje ove profesije u potpunosti. Traže izlaz, posvećuju se novim poslovima, različitim manufakturama, bilo da je riječ o modnom dizajnu, gastronomiji, primijenjenoj umjetnosti…

1

Indikativan je podatak kojeg ste iznijele na izlaganju da cijeli ciklus o kojemu govorimo traje oko deset godina ili manje. Toliko je, naime, kreativnoj industriji potrebno da „sažvače“ i ‘ispljune’ radnicu.
Primorac: Da, nažalost je to tako. Deset godina smo uzele kao prosječnu vrijednost, no naravno da ima radnica koje izdrže koju godinu više ili manje, ovisno o različitim faktorima. No, do sredine 30-ih dizajnerica je već potpuno razočarana u održivost tog zaposlenja na dulji rok.
Barada: Dizajn je specifična grana jer je po svojoj prirodi vezan s industrijom i tržištem, stoga je izrazito kompetitivan. U zadnjih dvadeset godina dizajn se u Hrvatskoj repozicionirao, otvoren je fakultet, na tržište su došle jake inozemne marketinške agencije. Sve se jako brzo dogodilo, formirala se propulzivna scena. Ono što je meni zanimljivo je činjenica da su i muškarci, kao i žene, izloženi ovim trima fazama koje smo u našem radu navele, međutim tu razliku čini njihova povoljnija socijalna pozicija u društvu, pa imaju više opcija. U načelu, oni su najčešće pozicionirani na bolje plaćenim mjestima, nemaju obiteljskih obveza ili su unutar njih pošteđeni kućanskog rada. Jaka je u ovom radu bila više usmjerena na iskustva u regiji, a ja više u Hrvatskoj i došla sam do saznanja da je položaj žena u kreativnim industrijama koje rade u Zagrebu drugačiji od žena koje rade izvan glavnog grada.

U čemu se sastoje te razlike?
Primorac: U Zagrebu je koncentriran najveći dio ekonomske djelatnosti, tu su gotovo svi naručitelji ovakvih poslova, a u manjim sredinama se radnice/i na više načina moraju snalaziti kako da osiguraju svoju egzistenciju. Oni/e ne mogu cijelo vrijeme raditi klasične dizajnerske poslove, pa rade nešto drugo ili srodno, primjerice – zaposlene su u školi ili fotokopirnici.
Barada: Ono što se ženama u toj profesiji zaista dogodilo jest da su dobile platformu za ulazak u te karijere. U hrvatskom dizajnu danas djeluje veliki broj žena koje imaju priliku biti umrežene s inozemnim strujama, nagrađivane su i cijenjene. To je profesija koja ima benefite, no ono što je nama bilo zanimljivo pokazati je da nije sve tako ružičasto.

Tko i na koji način može pomoći da se neplaćeni, potplaćeni i samoizrabljući rad žena u kreativnim industrijama stavi pod kontrolu ili smanji?
Primorac: Mislim da same radnice/dizajnerice trebaju osvijestiti što im se događa u profesijama. S druge strane, trebala bi se kontrolirati i urediti sama radna prava i njihova zaštita. U tom sektoru nema samostalnih sindikalnih udruženja koje im mogu konkretno pomoći. Svoj status mogu probati regulirati preko Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika ili Hrvatskog dizajnerskog društva, no treba imati na umu da nisu sve radnice/i članice/ovi tih udruženja. Trebalo bi u budućnosti sustavno urediti prava radnica unutar tog sektora. Već se dulje vrijeme priča o tome da će se mijenjati zakonska podloga koja štiti i uređuje prava samostalnih umjetnika. Prije nekoliko godina bila je ponuđena strategija razvoja dizajna u kojoj su sudjelovali neki od naših najiskusnijih dizajnera poput Dejana Kršića, Mirka Petrića, Ire Payer i još nekih dizajnera/ica, ali to je završilo u nekoj ladici, na čekanju.

Dr.sc. Valerija Barada viša je asistentica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Bavi se područjima rada, profesije, žena i roda te kvalitativnim metodama istraživanja.
Dr.sc. Jaka Primorac je znanstvena suradnica na Odsjeku za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRM) u Zagrebu. Trenutno radi na istraživačkom projektu „Globalni utjecaji i lokalne kulturne promjene“.
Antonela Marušić (razgovor je uz dozvolu prenesen s portala VoxFeminae)

Foto: Studio NL, Architecture & design