Sjaj i bijeda Dubrovnika

„Užasno je prljavo i smrdi“, „to je okupljalište narkomana i alkoholičara“, „pazite se, svakakvi ljudi su tamo“, neki su od komentara koje ćete čuti ako htjednete otići do bivšeg hotela Vis 2 u Dubrovniku. Na nekoliko minuta hoda od Visa 2, u novoizgrađenom poslovno-stambenom bloku Ingre u uvali Lapad, nazvanom Dvori, prodavačica u pekarnici kaže da se ne bi usudila sama otići tamo jer „svakojake priče kruže o tom mjestu“. Nedjelja popodne, sredina travnja, Vis 2 je tih. Zgrada je oronula, ali nema traga prljavštini, bilo kakvom neredu. Na uskim balkonima se suši roba, žena pere suđe poslije ručka u velikom sudoperu u podrumu, tamo gdje je nekoć bila hotelska kuhinja. Ispred je zapušteni plato na kojem je bila vanjska terasa. Ispod borovi i plato pred morem.

IMG_6080

IMG_6077

Selim Turki živi u Visu 2 od 2003. godine. Primio me u sobu s kupaonicom u koju mu je stao cijeli život. Vis 2 nije bio hotel visoke kategorije i sobe su male, ali Turki se ne žali. Sjedimo na uskom balkonu s kojega se čuje more, a pogled, s jedne strane, obuhvaća Koločep i, s druge, nove višekatnice koje niču u uvali Lapad. Ravno preko mora na Babinom kuku je nekadašnje odmaralište bosanskohercegovačke tvrtke koje je preuređeno i nadograđeno u predimenzionirani luksuzni hotel „More“. Vis 2 je okružen luksuzom; obnovljenim hotelima i vilama. A tu žive ljudi koji, kao Turki, nemaju gdje. Za rata su tu bile izbjeglice, neki su još uvijek u tom statusu, neki su došli nakon što su iseljeni iz stare bolnice kada se preuređivala za zgradu Sveučilišta. Vis 2 je privremeno prihvatilište za smještaj socijalno ugroženih osoba.

Selim Turki

IMG_6097

IMG_6093

Turki je poslom došao u Dubrovnik iz rodne Bosne i Hercegovine još 1969. godine. Radio je za sarajevsku firmu Termoelektro u kojoj je nakupio ravno 20 godina staža. Nakon rata je otvorio obrt u Dubrovniku, ali nije mogao regulirati mirovinsko osiguranje. Tek je 2007. godine dobio rješenje o mirovinskom statusu, pod što su se uračunala i davanja za protekli period, ali Turki je u međuvremenu izgubio posao i nije imao od čega platiti dug za mirovinsko koji se popeo na 33 000 kuna. Od 1998. više nije mogao plaćati ni najamninu za stan pa je prvo živio u hotelu Stadion, gdje su bile smještene izbjeglice, a kada se hotel počeo obnavljati, došao je u Vis 2. Turki kaže da je trenutno u Visu 2 smješteno 38 ljudi u 36 soba. Većina ih je tu godinama i ne zna se što će biti s njima. Grad im plaća struju i vodu, ali svako toliko se najavljuje da će ih se izbaciti. Zadnji put je bila ozbiljna uzbuna, kaže Turki, kada je Dubravka Šuica pred kraj svog gradonačelničkog mandata potpisala rješenje da se ljudi hitno isele i Grad je prestao plaćati struju. Vis 2 bi davno bio prodan, obnovljen i nastanjen turistima umjesto beskućnicima da nije problema s vlasništvom. Povrat Visa 2 traži prijeratni vlasnik, bosanskohercegovačka tvrtka “ZOI 84 Olimpijski centar”, koja se bunila što su tu smješteni beskućnici i najavila obnovu i, dakako, nadogradnju hotela kad im se vrati imovina. Za sada se taj spor još ne rješava, ali bez obzira na ishod, sasvim je izvjesno da beskućnici neće zadugo tu ostati, kao prvi susjedi hotela Palace s pet zvjezdica, s čijim gostima dijele isti komad obale na Masarykovom putu, i ništa više.